srijeda, 21.11.2007.

Turska, drugi dio

Ovo smo ljeto bili u Alanyji, gradu tek trinaest kilometara udaljenom od našeg ljetovališta, samo jednom, no prije četiri godine u njoj smo proveli prekrasna dva tjedna, pa smo je imali prilike dobro upoznati, proputovati njezinom okolicom i zaista uživati. Na žalost, ovaj put neke fotografije nisu dobro uspjele, jer je zbog doba dana i položaja Sunca jednostavno bilo nemoguće izvući dobar pogled na neke od građevina, a budući da se nismo još koji put vratili u Alanyju, nismo ni imali priliku ponovno snimiti ista mjesta uz povoljnije osvjetljenje.

Alanya je grad bogate povijesti, ali i rapidnog razvoja. Uz mnoge stare građevine, tvrđave i srednjovjekovnu fortifikaciju niču brojne suvremene zgrade, uglavnom usmjerene ka turizmu: hoteli, restorani, kafići i noćni klubovi, uz obavezne trgovine. Kad smo prije četiri godine razgovarali s turističkim vodičem, rekao nam je da je čak 60% tamošnjih nekretnina u vlasništvu Nijemaca, koji za osjetno niže cijene nego u Europi kupuju udobne stanove u gradu kojeg odlikuje cjelogodišnja izuzetno ugodna klima te čim odu u mirovinu najveći dio godine provode upravo u Turskoj. Srpanj i kolovoz mjeseci su vrlo visokih temperatura i svekolike gužve i vreve, pa te mjesece novopečeni stanovnici Alanyje običavaju provoditi u Njemačkoj, budući da su njemačka ljeta mnogo blaža. Zgodan aranžman, zar ne?

Središte grada prepunjeno je kafićima i restoranima. Prije četiri godine cijene su bile izuzetno niske - recimo, cijeli se ručak, zaista obilan, mogao dobiti već za dva eura, a večera za dvoje uz butelju finog vina u najboljem restoranu u gradu nije prelazila nekih 250 kn - no sad nam se brzinskom inspekcijom izvješenih cjenika učinilo da je sve osjetno skuplje, ali u usporedbi s europskim cijenama turska je ponuda još uvijek izuzetno povoljna.












Ovo je pogled s rive na zidine koje su sagrađene kako bi branile grad od gusara. Sorry na kontralihtu. Uglavnom, prošli smo se put popeli na zidine - nadobudno smo krenuli pješice odbijajući ponude lokalnih taksista da nas prebace do vrha, da bismo već nakon prvog kilometra očajno gledali uzbrdo, razmišljajući koliko još moramo hodati do gore. Na kraju nas je pokupio neki simpatični Turčin, također turist, koji nas je kamikaza-vožnjom dofurao do vrha. Pogled odozgo zaista je fascinantan i žao mi je što ovaj put nismo išli gore, no s dvoje male dječice, a bez autosjedalica, to je zaista bilo nemoguće, pogotovo po onoj vrućini. No, iz perspektive šetača po gradu to izgleda otprilike ovako:




Nekoliko slički atmosfere rive - brodovi koje vidite mahom su izletnički i organiziraju lokalne ture do obližnjih plaža ili jednodnevne izlete na Cipar:








Iako u gradu uredno postoje restorani svih postojećih fast-food lanaca (koje ovom prilikom nećemo reklamirati ), ulični prodavači kuhanog kukuruza i svježe cijeđenih sokova imaju mnogo bolji promet:






Crvena tvrđava mjesto je početka, odnosno kraja (ovisno o tome kako gledate) gradskih zidina. Naziv Crvena dobila je zbog vrste opeke kojom je obložena. Njezina je unutrašnjost još uvijek dobro očuvana, a poseban je doživljaj penjanje uskim i strmim stepenicama do samoga vrha, s kojeg puca pogled na pučinu, grad i luku.





Snimila sam i osnovne informacije o tvrđavi, no budući da je slika velika, stavit ću samo link.


Trgovine u Alanyji jednako su napunjene lažnjacima kao i bilo gdje drugdje u Turskoj, jedino što su ovdje, za razliku od onih u Konakliju, mnogo uređenije, a trgovci su zaista pristojni. Cjenkanje je, ipak, obavezno.








No, naravno da možete kupiti i druge stvari, poput suvenira ili lokalnih proizvoda od kože, keramiku, sagove (tj. ćilime) i slično.






Uglavnom, imate li priliku, svakako vam preporučam godišnji u Alanyji, pogotovo ako ste mladi i volite tulumariti. Naš je prvi godišnji u Turskoj bio upravo u ovom gradu, u hotelu na samoj plaži Kleopatra i moram reći da smo od prve do posljednje minute uživali. Ove smo se godine ipak odlučili za nešto mirnije mjesto, jer sumnjam da bi se nasljednicama svidjela cjelonoćna buka iz kafića i klubova.

I za kraj vas ostavljam uz jedan lijepi pogled na rezidencijalni dio grada:

Oznake: Ljetovanje.., Turska, Alanya

četvrtak, 25.10.2007.

Turska, prvi dio

Započeh pisanje o našem ljetovanju naopako - putovanjem kući i prekrasnim pogledom na Istanbul. Vratit ću se sad na početak: odavde je sve počelo.




Posljednji tjedan kolovoza i prvi rujna proveli smo u malom turskom mjestašcu imenom Konakli, udaljenom 13 km od Alanyje, smještenom na obali Mediteranskog mora negdje iznad Cipra.



Konakli nije mjesto s dugom turističkom tradicijom, dapače. Nekoć davno ovdje je bilo odmorište putnika-namjernika s Puta svile, no samo je mjesto sve donedavno bilo posve marginalizirano. Tek su se u zadnje vrijeme duž obalu počeli graditi hoteli - uglavnom veliki, obiteljski, klupskog tipa - kojima se pridružila infrastruktura u središtu mjesta, tako da Konakli ni u kom slučaju nije preporučljivo odredište za one koji žele pri svakodnevnim šetnjama uživati u antičkim starinama ili drevnoj orijentalnoj arhitekturi. Međutim, budući da smo mi ionako većinu vremena provodili u sklopu hotela, u kojem su nasljednice imale sve što je malim čovjekicama njihova formata bilo potrebno za uživanje, atraktivnost mjesta nije nam bila prioritet. U raznorazna razgledavanja ćemo, nadam se, ići kad one malo porastu, a sad ću vas prošetati mjestašcem na čijoj smo obali proveli prekrasna dva tjedna.


U središtu mjesta jedan od najistaknutijih položaja zauzima džamija.




Tu je i sat na kojemu možete provjeriti lokalno vrijeme, ali i u drugim dijelovima svijeta. Zanimljivo je da je Moskva nezaobilazna, jer u Tursku dolazi izuzetno mnogo gostiju iz Rusije, što za nas i nije neka sreća. Naime, prodavači za svaku sitnicu očekuju cjenkanje, a budući da ne razlikuju slavenske jezike, uporno su mislili da smo Rusi i da plivamo u lovi.




Ova je tvrđava jedina starija građevina u mjestu.




U neposrednoj blizini našeg hotela bio je Summer Garden, klub koji se reklamirao kao najveći na Mediteranu. E sad, nemam pojma je li zaista najveći ili nije, no uvijek su me iznova fascinirali njegovi anđeli čuvari , pogotovo u noćnom izdanju.






Nema muzeja, nema starina, nema nekog pretjeranog razgledavanja, ali zato ima shop till you drop.




Trgovine su smještene doslovce jedna na drugoj, a želite li tek proći gradom od točke a do točke b, morate biti spremni da će vas najmanje desetak puta ne samo pitati što želite, nego i fizički zaustaviti, onemogućiti vam prolaz i nametljivo inzistirati da nešto kupite. Ovo nam je bilo već treće ljetovanje u Turskoj, pa smo otprilike znali što možemo očekivati od trgovaca, no agresivne poput ovih u Konakliju zaista nigdje drugdje nismo sreli.

Vrhunac vrhunaca bezobrazluka dogodio se prilikom povratka iz neke slastičarnice u hotel. Usnimila sam prekrasnu tramnocrvenu kožnu putnu torbu i, naravno, zanimala me njezina cijena. U Turskoj je, naime, izuzetno teško pronaći kvalitetan predmet od kože, a da na njemu nije otisnut neki lažni logo - ako vas ne smeta što će vam s torbice vrištati fejkirani znak neke poznate firme, sigurno ćete moći kupiti lijepe i kvalitetne stvari za sitnu lovu, no meni je spomenuta putna torba zapela za oko baš zbog toga što je bila no name, a ne nekakva imitacija. Bila je to finjak-torba koja se ni najmanje ne uklapa u naš trenutni način putovanja: u avionu bi se, naime, već pri prvom letu prilično oštetila, a za auto je premala, budući da zbog dječice nosimo gomile stvari sa sobom. Spoznaja da ju ne želim kupiti nije me nimalo omela da pitam trgovca koliko košta (a i zašto bi?). Naravno, majstor je odvalio cijenu i pol , ja sam se lijepo zahvalila, znajući da će još neko vrijeme za mnom izvikivati sve nižu i nižu svotu, što se i dogodilo, pa sam na taj način saznala cijenu za koju bi je bio spreman prodati. No, budući da ja zaista nisam htjela tu torbu, ponovno sam mu se ljubazno zahvalila i nastavila šetuckati. On je na to sasvim poludio i počeo se derati da ja moram kupiti tu torbu, jer sam mu bila prvi kupac toga dana. Za one koji ne znaju, postoji vjerovanje da će, ako prvi kupac koji toga dana uđe u trgovinu ništa ne kupi, trgovac imati loš dan. No dobro, umjesto da ili još spusti cijenu torbe - iako mi nije trebala, za nešto nižu cijenu moj shoppingholičarski karakter sasvim sigurno ne bi mogao odoljeti - ili da mi ponudi neku sitnicu za dva-tri eura koju bih spremno kupila tek toliko da zadovoljim običaj, on si je uzeo slobodu urlati na mene, na što sam se ja, naravno, nasmijala od uha do uha i nastavila hodati u suprotnom smjeru. To ga je posve razbjesnilo i intelektualac se pogubio i pritom zaboravio da glumi turskog trgovca te počeo urlati na nas - na srpskom! I da, psovao nas je jer je po našem razgovoru skužio da smo iz Zagreba. Ono, mater vam zagrebačku. Pa nemreš vjerovat'. Uglavnom, jedini trgovac kojemu nismo morali objašnjavati da nismo Rusi ispadne sirovina i pol.

Ovo je, naravno, bio izdvojeni slučaj, ali baš zato i najzanimljiviji za pričanje. Obični trgovci i obično povlačenje za rukav nisu baš nešto posebno, zar ne?


No da. Turska je zemlja lažnjaka. 'Oćeš Pradu, 'oćeš Gucci, sve za trideset eura.








I da ne ispadne da se u Turskoj mogu kupiti samo fejkovi, evo i sličke trgovine suvenirima.




Za kraj, Konakli by night.

Oznake: Ljetovanje.., Turska, Konakli

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31