četvrtak, 25.10.2007.

Turska, prvi dio

Započeh pisanje o našem ljetovanju naopako - putovanjem kući i prekrasnim pogledom na Istanbul. Vratit ću se sad na početak: odavde je sve počelo.




Posljednji tjedan kolovoza i prvi rujna proveli smo u malom turskom mjestašcu imenom Konakli, udaljenom 13 km od Alanyje, smještenom na obali Mediteranskog mora negdje iznad Cipra.



Konakli nije mjesto s dugom turističkom tradicijom, dapače. Nekoć davno ovdje je bilo odmorište putnika-namjernika s Puta svile, no samo je mjesto sve donedavno bilo posve marginalizirano. Tek su se u zadnje vrijeme duž obalu počeli graditi hoteli - uglavnom veliki, obiteljski, klupskog tipa - kojima se pridružila infrastruktura u središtu mjesta, tako da Konakli ni u kom slučaju nije preporučljivo odredište za one koji žele pri svakodnevnim šetnjama uživati u antičkim starinama ili drevnoj orijentalnoj arhitekturi. Međutim, budući da smo mi ionako većinu vremena provodili u sklopu hotela, u kojem su nasljednice imale sve što je malim čovjekicama njihova formata bilo potrebno za uživanje, atraktivnost mjesta nije nam bila prioritet. U raznorazna razgledavanja ćemo, nadam se, ići kad one malo porastu, a sad ću vas prošetati mjestašcem na čijoj smo obali proveli prekrasna dva tjedna.


U središtu mjesta jedan od najistaknutijih položaja zauzima džamija.




Tu je i sat na kojemu možete provjeriti lokalno vrijeme, ali i u drugim dijelovima svijeta. Zanimljivo je da je Moskva nezaobilazna, jer u Tursku dolazi izuzetno mnogo gostiju iz Rusije, što za nas i nije neka sreća. Naime, prodavači za svaku sitnicu očekuju cjenkanje, a budući da ne razlikuju slavenske jezike, uporno su mislili da smo Rusi i da plivamo u lovi.




Ova je tvrđava jedina starija građevina u mjestu.




U neposrednoj blizini našeg hotela bio je Summer Garden, klub koji se reklamirao kao najveći na Mediteranu. E sad, nemam pojma je li zaista najveći ili nije, no uvijek su me iznova fascinirali njegovi anđeli čuvari , pogotovo u noćnom izdanju.






Nema muzeja, nema starina, nema nekog pretjeranog razgledavanja, ali zato ima shop till you drop.




Trgovine su smještene doslovce jedna na drugoj, a želite li tek proći gradom od točke a do točke b, morate biti spremni da će vas najmanje desetak puta ne samo pitati što želite, nego i fizički zaustaviti, onemogućiti vam prolaz i nametljivo inzistirati da nešto kupite. Ovo nam je bilo već treće ljetovanje u Turskoj, pa smo otprilike znali što možemo očekivati od trgovaca, no agresivne poput ovih u Konakliju zaista nigdje drugdje nismo sreli.

Vrhunac vrhunaca bezobrazluka dogodio se prilikom povratka iz neke slastičarnice u hotel. Usnimila sam prekrasnu tramnocrvenu kožnu putnu torbu i, naravno, zanimala me njezina cijena. U Turskoj je, naime, izuzetno teško pronaći kvalitetan predmet od kože, a da na njemu nije otisnut neki lažni logo - ako vas ne smeta što će vam s torbice vrištati fejkirani znak neke poznate firme, sigurno ćete moći kupiti lijepe i kvalitetne stvari za sitnu lovu, no meni je spomenuta putna torba zapela za oko baš zbog toga što je bila no name, a ne nekakva imitacija. Bila je to finjak-torba koja se ni najmanje ne uklapa u naš trenutni način putovanja: u avionu bi se, naime, već pri prvom letu prilično oštetila, a za auto je premala, budući da zbog dječice nosimo gomile stvari sa sobom. Spoznaja da ju ne želim kupiti nije me nimalo omela da pitam trgovca koliko košta (a i zašto bi?). Naravno, majstor je odvalio cijenu i pol , ja sam se lijepo zahvalila, znajući da će još neko vrijeme za mnom izvikivati sve nižu i nižu svotu, što se i dogodilo, pa sam na taj način saznala cijenu za koju bi je bio spreman prodati. No, budući da ja zaista nisam htjela tu torbu, ponovno sam mu se ljubazno zahvalila i nastavila šetuckati. On je na to sasvim poludio i počeo se derati da ja moram kupiti tu torbu, jer sam mu bila prvi kupac toga dana. Za one koji ne znaju, postoji vjerovanje da će, ako prvi kupac koji toga dana uđe u trgovinu ništa ne kupi, trgovac imati loš dan. No dobro, umjesto da ili još spusti cijenu torbe - iako mi nije trebala, za nešto nižu cijenu moj shoppingholičarski karakter sasvim sigurno ne bi mogao odoljeti - ili da mi ponudi neku sitnicu za dva-tri eura koju bih spremno kupila tek toliko da zadovoljim običaj, on si je uzeo slobodu urlati na mene, na što sam se ja, naravno, nasmijala od uha do uha i nastavila hodati u suprotnom smjeru. To ga je posve razbjesnilo i intelektualac se pogubio i pritom zaboravio da glumi turskog trgovca te počeo urlati na nas - na srpskom! I da, psovao nas je jer je po našem razgovoru skužio da smo iz Zagreba. Ono, mater vam zagrebačku. Pa nemreš vjerovat'. Uglavnom, jedini trgovac kojemu nismo morali objašnjavati da nismo Rusi ispadne sirovina i pol.

Ovo je, naravno, bio izdvojeni slučaj, ali baš zato i najzanimljiviji za pričanje. Obični trgovci i obično povlačenje za rukav nisu baš nešto posebno, zar ne?


No da. Turska je zemlja lažnjaka. 'Oćeš Pradu, 'oćeš Gucci, sve za trideset eura.








I da ne ispadne da se u Turskoj mogu kupiti samo fejkovi, evo i sličke trgovine suvenirima.




Za kraj, Konakli by night.

Oznake: Ljetovanje.., Turska, Konakli

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31