četvrtak, 25.10.2007.

Turska, prvi dio

Započeh pisanje o našem ljetovanju naopako - putovanjem kući i prekrasnim pogledom na Istanbul. Vratit ću se sad na početak: odavde je sve počelo.




Posljednji tjedan kolovoza i prvi rujna proveli smo u malom turskom mjestašcu imenom Konakli, udaljenom 13 km od Alanyje, smještenom na obali Mediteranskog mora negdje iznad Cipra.



Konakli nije mjesto s dugom turističkom tradicijom, dapače. Nekoć davno ovdje je bilo odmorište putnika-namjernika s Puta svile, no samo je mjesto sve donedavno bilo posve marginalizirano. Tek su se u zadnje vrijeme duž obalu počeli graditi hoteli - uglavnom veliki, obiteljski, klupskog tipa - kojima se pridružila infrastruktura u središtu mjesta, tako da Konakli ni u kom slučaju nije preporučljivo odredište za one koji žele pri svakodnevnim šetnjama uživati u antičkim starinama ili drevnoj orijentalnoj arhitekturi. Međutim, budući da smo mi ionako većinu vremena provodili u sklopu hotela, u kojem su nasljednice imale sve što je malim čovjekicama njihova formata bilo potrebno za uživanje, atraktivnost mjesta nije nam bila prioritet. U raznorazna razgledavanja ćemo, nadam se, ići kad one malo porastu, a sad ću vas prošetati mjestašcem na čijoj smo obali proveli prekrasna dva tjedna.


U središtu mjesta jedan od najistaknutijih položaja zauzima džamija.




Tu je i sat na kojemu možete provjeriti lokalno vrijeme, ali i u drugim dijelovima svijeta. Zanimljivo je da je Moskva nezaobilazna, jer u Tursku dolazi izuzetno mnogo gostiju iz Rusije, što za nas i nije neka sreća. Naime, prodavači za svaku sitnicu očekuju cjenkanje, a budući da ne razlikuju slavenske jezike, uporno su mislili da smo Rusi i da plivamo u lovi.




Ova je tvrđava jedina starija građevina u mjestu.




U neposrednoj blizini našeg hotela bio je Summer Garden, klub koji se reklamirao kao najveći na Mediteranu. E sad, nemam pojma je li zaista najveći ili nije, no uvijek su me iznova fascinirali njegovi anđeli čuvari , pogotovo u noćnom izdanju.






Nema muzeja, nema starina, nema nekog pretjeranog razgledavanja, ali zato ima shop till you drop.




Trgovine su smještene doslovce jedna na drugoj, a želite li tek proći gradom od točke a do točke b, morate biti spremni da će vas najmanje desetak puta ne samo pitati što želite, nego i fizički zaustaviti, onemogućiti vam prolaz i nametljivo inzistirati da nešto kupite. Ovo nam je bilo već treće ljetovanje u Turskoj, pa smo otprilike znali što možemo očekivati od trgovaca, no agresivne poput ovih u Konakliju zaista nigdje drugdje nismo sreli.

Vrhunac vrhunaca bezobrazluka dogodio se prilikom povratka iz neke slastičarnice u hotel. Usnimila sam prekrasnu tramnocrvenu kožnu putnu torbu i, naravno, zanimala me njezina cijena. U Turskoj je, naime, izuzetno teško pronaći kvalitetan predmet od kože, a da na njemu nije otisnut neki lažni logo - ako vas ne smeta što će vam s torbice vrištati fejkirani znak neke poznate firme, sigurno ćete moći kupiti lijepe i kvalitetne stvari za sitnu lovu, no meni je spomenuta putna torba zapela za oko baš zbog toga što je bila no name, a ne nekakva imitacija. Bila je to finjak-torba koja se ni najmanje ne uklapa u naš trenutni način putovanja: u avionu bi se, naime, već pri prvom letu prilično oštetila, a za auto je premala, budući da zbog dječice nosimo gomile stvari sa sobom. Spoznaja da ju ne želim kupiti nije me nimalo omela da pitam trgovca koliko košta (a i zašto bi?). Naravno, majstor je odvalio cijenu i pol , ja sam se lijepo zahvalila, znajući da će još neko vrijeme za mnom izvikivati sve nižu i nižu svotu, što se i dogodilo, pa sam na taj način saznala cijenu za koju bi je bio spreman prodati. No, budući da ja zaista nisam htjela tu torbu, ponovno sam mu se ljubazno zahvalila i nastavila šetuckati. On je na to sasvim poludio i počeo se derati da ja moram kupiti tu torbu, jer sam mu bila prvi kupac toga dana. Za one koji ne znaju, postoji vjerovanje da će, ako prvi kupac koji toga dana uđe u trgovinu ništa ne kupi, trgovac imati loš dan. No dobro, umjesto da ili još spusti cijenu torbe - iako mi nije trebala, za nešto nižu cijenu moj shoppingholičarski karakter sasvim sigurno ne bi mogao odoljeti - ili da mi ponudi neku sitnicu za dva-tri eura koju bih spremno kupila tek toliko da zadovoljim običaj, on si je uzeo slobodu urlati na mene, na što sam se ja, naravno, nasmijala od uha do uha i nastavila hodati u suprotnom smjeru. To ga je posve razbjesnilo i intelektualac se pogubio i pritom zaboravio da glumi turskog trgovca te počeo urlati na nas - na srpskom! I da, psovao nas je jer je po našem razgovoru skužio da smo iz Zagreba. Ono, mater vam zagrebačku. Pa nemreš vjerovat'. Uglavnom, jedini trgovac kojemu nismo morali objašnjavati da nismo Rusi ispadne sirovina i pol.

Ovo je, naravno, bio izdvojeni slučaj, ali baš zato i najzanimljiviji za pričanje. Obični trgovci i obično povlačenje za rukav nisu baš nešto posebno, zar ne?


No da. Turska je zemlja lažnjaka. 'Oćeš Pradu, 'oćeš Gucci, sve za trideset eura.








I da ne ispadne da se u Turskoj mogu kupiti samo fejkovi, evo i sličke trgovine suvenirima.




Za kraj, Konakli by night.

Oznake: Ljetovanje.., Turska, Konakli

utorak, 02.10.2007.

Neprofesionalnost na t-portalu i Istanbul iz zraka

Najprije malo samohvale, ali i kritike na neprofesionalnost osoblja t-portala. Ovog je ljeta t-portal objavio nagradni natječaj za najbolji putopis i najbolje putopisne fotke, a budući da je glavna nagrada bila meni izuzetno privlačan produženi vikend u Pragu, odlučih sudjelovati. Ljeto je, fjaka, pa pod utjecajem što meteoroloških prilika, a što urođene ljudske osobine da si pojednostavi svaku moguću situaciju s kojom se suoči, odlučih prekopirati nekoliko meni dragih putopisa s bloga si vlastitog, a kako bih bila što sigurnija da ću upiknuti barem neku od utješnih nagrada (svoju megalomansku prirodu ovog ću puta otmjeno prešutjeti, kao što pripadnici finih, bogatih i utjecajnih obitelji prešućuju razbaštinjenog strica alkoholičara koji se uzdržava dobicima sa sportske kladionice), naravno da je odabranih i poslanih putopisa bilo prekonekoliko.

Uglavnom, izbombardirala sam t-portalovce svojim umotvorinama, otišla na more i manje-više zaboravila cijelu stvar, da bi me po povratku dočekao paket s jednom od utješnih nagrada. Nije Prag, ali kaj sad, možda bude drugi put. Uglavnom, dobila sam puno promotivnih t-comovih điđa i nekoliko zanimljivih knjiga. Uglavnom, na tome hvala! (Ali, na žalost, postoji i ružniji nastavak priče.)

Loša strana cijele priče jest ta što je u rubrici "Putopisi čitatelja" nekolicina poslanih putopisa objavljena i to u prilično skraćenom izdanju, pa se pitam kaj je s autorskim pravima, nije li potrebno prije intervencije u nečiji tekst kontaktirati autora (bilo bi u najmanju ruku pristojno, zar ne?) i dajem veeeliki prst dolje t-portalu i apsolutnom nepostojanju profesionalnosti njegovog osoblja koje je pod mojim imenom objavilo tekstove kakve ja nisam, ponavljam, nisam poslala i kakve ne bih potpisala vlastitim imenom i prezimenom ni da sam pod utjecajem kombinacije tri ilegalna opijata i istodobno pod teškim napadom shizofrenije.

S obzirom na broj putopisa koji sam poslala (ok, to sam si sama kriva ), vjerujem da će vjerni čitatelji spomenutog portala imati prilike čitati još, kako smo ono rekli, prekonekoliko mojih umotvorina. No da, vjerojatno nemušto izmijenjenih, poput onih već objavljenih. (Znate kako su izmijenjeni? Početak je uglavnom svima ostavljen netaknut, ali valjda postoji maksimalna dužina teksta koju dozvoljavaju u toj rubrici, pa onda neka polupismena osoba iz sredine i s kraja samo otfikari dio, onako od oka, i umjesto suvislog završetka ostavi tekst da visi u zraku, usput potpisujući slike najdebilnijim potpisima svih vremena. I mojim imenom. Da je riječ o nekom ozbiljnijem portalu, tužila bih ih, svega mi. Ovako se neću zezat'. )

I, konačno, problema ne bi bilo da meni te rubrike tipa "Putopisi/Priče/Ispovijesti/Pjesme/Slike/Dodajpoizboru čitatelja" nisu krajnje odbojne i u svojoj intimnoj kategorizaciji javnog eksponiranja inače nejavnih ljudi svrstavam ih tek stepenicu iznad emisija tipa "Želje i pozdravi" u kojoj Mile i famlija žele sve najbolje svom susjedu Anti za vjenčanje uz pjesmu "Prevarila me, prevarila". I eto sad mene u jednoj od takvih rubrika, nemajući pojma da ću se u njoj naći. A sve zbog fiksacije na besplatno putovanje u Prag. Eh, pohlepo, di si me to dovela?


* * *

Već jako dugo želim posjetiti Istanbul. Mnogi moji frendovi bili su tamo i svi odreda vratili su se oduševljeni. Negdje u kasnu jesen 2003. mužić i ja bili smo korak do rezervacije avionskih karata i hotela, kadli se u središtu grada dogodilo nekoliko terorističkih napada, pa smo odustali i umjesto u Istanbul, otputovali u teroristima tada sasvim nezanimljiv London. U međuvremenu smo već tri puta bili u Turskoj, no uvijek na ljetovanju, uvijek predaleko od Istanbula.

I, eto, vraćajući se s ljetovanja uspjeli smo ga vidjeti barem iz zraka. U azijskom dijelu Turske, gdje smo proveli godišnji, dnevne su temperature krajem kolovoza i početkom rujna dosezale i do 36 stupnjeva, a na dan povratka Slovenci s kojima smo putovali od hotela do aerodroma šokirali su nas informacijom da je u Ljubljani, u koju smo letjeli, tada bilo samo četiri stupnja! Cijela je Europa bila hladna i kišovita... A pogledajte kako je to izgledalo iz aviona - uz ispriku na ne pretjerano kvalitetnim fotkama, slikala sam mobitelom, napikavajući tipke jednom rukom, dok sam u drugoj držala usnulu bebu.


Nalazimo se iznad azijskog dijela grada; imamo odličan pogled na Bospor, a nebo nad gradom ukrašeno je tek ponekim sitnim oblačkom. Zapravo, dan je u Istanbulu bio topao i sunčan.








Evo i europske obale grada! Moja dugogodišnja želja za putovanjem u Istanbul u kombinaciji s ovim preletom iznad grada motivirala me da u bolnici počnem čitati "Istanbul" Orhana Pamuka i moram priznati da sam ostala malo zatečena stalnim naglašavanjem razlika između azijskog i europskog dijela grada. Nekako nisam mislila da je ta granica u tolikoj mjeri prisutna i da igra baš tako veliku ulogu, ali očigledno da igra.

Obratite pažnju na veličinu grada.








I to je to! Iz sunčane i tople Azije ulazimo u hladnu i kišovitu Europu. Da mi je netko pričao, ne bih vjerovala, ali granica između kontinenata bila je i, kao nožem odrezana, granica između vedrog i oblačnog neba. Tek što smo preletjeli Bospor, nebo ispod nas bilo je sasvim bijelo... A meni se činilo da je i u avionu postalo hladnije.

Oznake: Istanbul, t-portal

<	listopad, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31