Pregled posta

Neprofesionalnost na t-portalu i Istanbul iz zraka

Najprije malo samohvale, ali i kritike na neprofesionalnost osoblja t-portala. Ovog je ljeta t-portal objavio nagradni natječaj za najbolji putopis i najbolje putopisne fotke, a budući da je glavna nagrada bila meni izuzetno privlačan produženi vikend u Pragu, odlučih sudjelovati. Ljeto je, fjaka, pa pod utjecajem što meteoroloških prilika, a što urođene ljudske osobine da si pojednostavi svaku moguću situaciju s kojom se suoči, odlučih prekopirati nekoliko meni dragih putopisa s bloga si vlastitog, a kako bih bila što sigurnija da ću upiknuti barem neku od utješnih nagrada (svoju megalomansku prirodu ovog ću puta otmjeno prešutjeti, kao što pripadnici finih, bogatih i utjecajnih obitelji prešućuju razbaštinjenog strica alkoholičara koji se uzdržava dobicima sa sportske kladionice), naravno da je odabranih i poslanih putopisa bilo prekonekoliko.

Uglavnom, izbombardirala sam t-portalovce svojim umotvorinama, otišla na more i manje-više zaboravila cijelu stvar, da bi me po povratku dočekao paket s jednom od utješnih nagrada. Nije Prag, ali kaj sad, možda bude drugi put. Uglavnom, dobila sam puno promotivnih t-comovih điđa i nekoliko zanimljivih knjiga. Uglavnom, na tome hvala! (Ali, na žalost, postoji i ružniji nastavak priče.)

Loša strana cijele priče jest ta što je u rubrici "Putopisi čitatelja" nekolicina poslanih putopisa objavljena i to u prilično skraćenom izdanju, pa se pitam kaj je s autorskim pravima, nije li potrebno prije intervencije u nečiji tekst kontaktirati autora (bilo bi u najmanju ruku pristojno, zar ne?) i dajem veeeliki prst dolje t-portalu i apsolutnom nepostojanju profesionalnosti njegovog osoblja koje je pod mojim imenom objavilo tekstove kakve ja nisam, ponavljam, nisam poslala i kakve ne bih potpisala vlastitim imenom i prezimenom ni da sam pod utjecajem kombinacije tri ilegalna opijata i istodobno pod teškim napadom shizofrenije.

S obzirom na broj putopisa koji sam poslala (ok, to sam si sama kriva ), vjerujem da će vjerni čitatelji spomenutog portala imati prilike čitati još, kako smo ono rekli, prekonekoliko mojih umotvorina. No da, vjerojatno nemušto izmijenjenih, poput onih već objavljenih. (Znate kako su izmijenjeni? Početak je uglavnom svima ostavljen netaknut, ali valjda postoji maksimalna dužina teksta koju dozvoljavaju u toj rubrici, pa onda neka polupismena osoba iz sredine i s kraja samo otfikari dio, onako od oka, i umjesto suvislog završetka ostavi tekst da visi u zraku, usput potpisujući slike najdebilnijim potpisima svih vremena. I mojim imenom. Da je riječ o nekom ozbiljnijem portalu, tužila bih ih, svega mi. Ovako se neću zezat'. )

I, konačno, problema ne bi bilo da meni te rubrike tipa "Putopisi/Priče/Ispovijesti/Pjesme/Slike/Dodajpoizboru čitatelja" nisu krajnje odbojne i u svojoj intimnoj kategorizaciji javnog eksponiranja inače nejavnih ljudi svrstavam ih tek stepenicu iznad emisija tipa "Želje i pozdravi" u kojoj Mile i famlija žele sve najbolje svom susjedu Anti za vjenčanje uz pjesmu "Prevarila me, prevarila". I eto sad mene u jednoj od takvih rubrika, nemajući pojma da ću se u njoj naći. A sve zbog fiksacije na besplatno putovanje u Prag. Eh, pohlepo, di si me to dovela?


* * *

Već jako dugo želim posjetiti Istanbul. Mnogi moji frendovi bili su tamo i svi odreda vratili su se oduševljeni. Negdje u kasnu jesen 2003. mužić i ja bili smo korak do rezervacije avionskih karata i hotela, kadli se u središtu grada dogodilo nekoliko terorističkih napada, pa smo odustali i umjesto u Istanbul, otputovali u teroristima tada sasvim nezanimljiv London. U međuvremenu smo već tri puta bili u Turskoj, no uvijek na ljetovanju, uvijek predaleko od Istanbula.

I, eto, vraćajući se s ljetovanja uspjeli smo ga vidjeti barem iz zraka. U azijskom dijelu Turske, gdje smo proveli godišnji, dnevne su temperature krajem kolovoza i početkom rujna dosezale i do 36 stupnjeva, a na dan povratka Slovenci s kojima smo putovali od hotela do aerodroma šokirali su nas informacijom da je u Ljubljani, u koju smo letjeli, tada bilo samo četiri stupnja! Cijela je Europa bila hladna i kišovita... A pogledajte kako je to izgledalo iz aviona - uz ispriku na ne pretjerano kvalitetnim fotkama, slikala sam mobitelom, napikavajući tipke jednom rukom, dok sam u drugoj držala usnulu bebu.


Nalazimo se iznad azijskog dijela grada; imamo odličan pogled na Bospor, a nebo nad gradom ukrašeno je tek ponekim sitnim oblačkom. Zapravo, dan je u Istanbulu bio topao i sunčan.








Evo i europske obale grada! Moja dugogodišnja želja za putovanjem u Istanbul u kombinaciji s ovim preletom iznad grada motivirala me da u bolnici počnem čitati "Istanbul" Orhana Pamuka i moram priznati da sam ostala malo zatečena stalnim naglašavanjem razlika između azijskog i europskog dijela grada. Nekako nisam mislila da je ta granica u tolikoj mjeri prisutna i da igra baš tako veliku ulogu, ali očigledno da igra.

Obratite pažnju na veličinu grada.








I to je to! Iz sunčane i tople Azije ulazimo u hladnu i kišovitu Europu. Da mi je netko pričao, ne bih vjerovala, ali granica između kontinenata bila je i, kao nožem odrezana, granica između vedrog i oblačnog neba. Tek što smo preletjeli Bospor, nebo ispod nas bilo je sasvim bijelo... A meni se činilo da je i u avionu postalo hladnije.









Post je objavljen 02.10.2007. u 22:50 sati.