ponedjeljak, 02.06.2014.

Berlin, drugi dio - za djecu i odrasle

Dragi moji, evo me natrag na blogu i vodim vas, kao što sam obećala, ponovno u Berlin. Znate i sami da putujemo s nasljednicama, curkama koje imaju osam i deset godina, tako da svako putovanje dobrim dijelom posvetimo njihovim željicama. Ovaj smo put posjetili berlinski Zoološki vrt i Spectrum, dio Tehničkog muzeja posvećen eksperimentima, a namijenjen djeci sitnog zuba. Tu je bilo još par djeci milih stvarčica, ali o njima u trećem (i posljednjem) dijelu putpisa.


Dakle, najprije Zoološki vrt. Do njega nas je dovela podzemna željeznica; silazak na istoimenoj stanici znači da ćete se najprije naći licem u lice s poznatom Gedächtniskirche, protestantskom crkvom koja je teško stradala u bombardiranjima grada 1943. godine i koju su, za razliku od ostalih gradskih ruševina, redom obnovljenih, odlučili ostaviti u ruševnom stanju kako bi zorno svjedočila užasima rata. Crkva se trenutačno obnavlja; da budemo precizni, i dalje će ostati u ruševnom stanju, ali i takvu ruševnu treba je redovito konzervirati kako se ne bi posve uništila.

(Tu je, naravno, i poznati kolodvor iz knjige i filma Mi djeca s kolodvora Zoo, ali o njemu možda nekom drugom prigodom.)


A Zoološki vrt, kaj da vam velim... U biti, na putovanjima ih rijetko posjećujemo, jer ovaj naš lokalni toliko je velik i lijep da je malo onih s kojima se može mjeriti (u Maksimir odemo iz lokalpatriotsko-nostalgičnih razloga), no o berlinskom sam čula i čitala toliko pohvala da sam ga odlučila uglaviti u raspored - i zaista se isplatilo!

Rijetki su gradovi koji u samom središtu imaju ovakvu zelenu oazu; riječ je o prekrasno uređenom, velikom parku s mnoštvom životinjskih vrsta, zanimljivim tablama s informacijama, dijelu s životinjskom mladunčadi (koju, na žalost, ne smijete dirati, pa se dječica skupe oko ograde i zborno se glasaju s "Iiiiiiiii!" i "Aaaaaaa!" kad god neka ovčica, pjetlić ili zeko dođe dovoljno blizu da ga se može dotaknuti kroz ogradu. Tu su i zgodni restorani, parkić za dječju igru, klupice za odmor, ma baš sve što vam treba.














Idemo dalje u šetnju! Prethodnih smo dana vidjeli turističke must see lokalitete, pa smo kasnije imali vremena za razgledavanje i onih drugih, zanimljivih, ali ne toliko isfuranih. Jedna od njih je Groblje invalida, jedno od najstarijih u gradu, u kojemu su bili pokopani vojni veterani pruske, ali i kasnijih vojski, kao i članovi njihovih najužih obitelji. Budući da se groblje nalazilo odmah do Berlinskog zida, odnosno s njegove istočne strane, dio je bio uništen tijekom njegove gradnje, a dio tijekom kasnijih desetljeća.




Osim zida, sastavni dio granice bilo je i deset metara brisanog prostora, na njemačkom još zvanim i Todesstreifen, odnosno linija smrti, budući da su upravo na takvim dijelovima granice najčešće stradavali prebjezi iz bivšeg DDR-a. Takva se linija protezala i Grobljem invalida, što je bio još jedan od razloga njegove devastacije. Iako je ogroman dio Zida u međuvremenu srušen, vjerovali ili ne, ogroman dio još uvijek stoji, a neki su dijelovi posebno označeni i sačuvani kao spomen-područje. Dio Zida koji se nadovezuje odmah na Groblje invalida, zajedno sa stražarskim tornjem (još uvijek ukrašenim zastavom DDR-a), te brojnim tablama sa slikama i opisima političkih i povijesnih prilika od gradnje do rušenja Zida, nalaze se upravo na ovome mjestu. Tu je, naime, pala prva žrtva pokušaja bijega iz komunističkog raja, Günter Litfin, kojega su 1961. godine izrešetali pogranični vojnici DDR-a. Spomen područje posvećeno je njemu i svim drugim žrtvama podjele Berlina.






Povijest, pogotovo povijest dvadesetog stoljeća, u Berlinu je, kao što vidite, prisutna na svakom koraku. 'Ajmo mi natrag na laganije teme i veselije šetnje.

Dakle, Njemački tehnički muzej uz glavnu zgradu ima i poseban centar za djecu i eksperimente - Science center Spectrum. To je ustanova kakvu bi, po mom mišljenju, trebao imati svaki veći grad na ovom svijetu i u kakvu bi svako dijete trebalo imati priliku doći barem jednom. Nema što ovdje nije objašnjeno: slika, boje, svjetlost i optičke iluzije, zvuk, kretanje i brzina, valovi, težina, struja, magnetska polja, toplina i još sto stvari kojih se trenutačno ni ne mogu sjetiti. I, što je najvažnije, nije riječ o pec-pec-ne-diraj tipu muzeja sa zanimljivim izlošcima, a suhoparnom postavom, već o veselom i opuštenom mjestu na kojemu se svaki, baš svaki izložak smije (i treba!) dirati i isprobati.

Reći ću vam samo jedno: u Spectrum smo otišli zadnji dan. Budući da nam je let bio tek kasno poslijepodne, mislili smo posjetiti Spectrum, a zatim još malo prošetati gradom, popiti kavu i uživati u atmosferi. Međutim, ništa od toga. U Spectrumu je bilo toliko zanimljivo i zabavno (ne samo djeci, nego i nama velikima) da smo ostali do posljednje minute, a možda i koji trenutak duže. Na let smo, istina, stigli na vrijeme, no šetnju gradom i kavu zaboravite. Dakle, imate li priliku, svakako posjetite ovaj muzej, a moja bi vam preporuka bila da neizostavno odete u vještičju kuću - i to je sve što ću vam reći. (Na ulazu provjerite kad je otvorena; nalazi se na prvom katu i puštaju je u pogon samo svaki puni sat na deset-petnaest minuta.)






I za kraj današnjeg posta evo opet jedne suncozalazne fotke; na obali rijeke Spree, točno preko puta Katedrale.




U to ime pozdrav do sljedećeg čitanja, a sad brzinski klik... Lajk!

Oznake: Berlin, Njemačka, Gedächtniskirche, zoološki vrt, Invalidenfriedhof, Berlinski zid, Njemački tehnički muzej, Deutsches Technikmuseum, Science center Spectrum, putopis, putovanja s djecom

<	lipanj, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30