utorak, 26.07.2005.

Terijeri i puding

Sad bi vaša prva asocijacija trebala biti, naravno, Yorkshire. Tamo smo, naime bili; točnije, u Sheffieldu, koji se nalazi u južnom Yorkshireu. Ako niste znali, a pretpostavljam da niste, u Sheffieldu je osnovan najstariji nogometni klub na svijetu i sagrađen prvi nogometni stadion, najpoznatiji Šefildžani su Pulp, Joe Cocker i Human League, u zadnje su ga vrijeme proslavile muške gole guze koje su se našle na filmu, a zatim i u mjuziklima širom svijeta (pa i u Zagrebu), tamošnje kino Showroom proglašeno je jednim od najboljih nezavisnih kina u Velikoj Britaniji, i tako dalje.

Sheffield je mnogo veći grad nego što na prvi pogled izgleda. Naime, centar mu je toliko mali da ga je moguće obići za pola sata, dok su se rezidencijalne četvrti rastegnule u nedogled. Znate već, tipičan engleski grad u kojem nema nebodera i ne ide u visinu, nego u širinu. Kao i većina susjednih gradova, Sheffield se razvio tek tijekom industrijske revolucije, a mudrim i nadasve humanim potezom gospođe Thatcher, koja je kratkom ali odlučnom akcijom pozatvarala čeličane i rudnike te time uvelike usporila razvoj tog kraja, da ne kažem unazadila ga, velik je broj ljudi ostao bez posla i odlučio potražiti sreću ako ne u striptiz-barovima, onda barem u drugim dijelovima zemlje. Imajući na umu razdoblje procvata Sheffielda, jasno vam je da u njemu nema velikih arhitektonskih čudesa niti impresivnih dvoraca s pripadajućim vrtovima; dapače, prilično jednolične kuće obložene tamnocrvenom ciglom čine alfu i omegu urbanističkog stvaralaštva.

Međutim, krajem prošlog stoljeća gradski oci, majke i ostali rođaci sjetili su se da bi mogli uložiti u razvoj grada i pametno odlučili da bi im turizam trebao i morao postati glavni izvor prihoda, tim više što je Sheffield jedini grad u Velikoj Britaniji koji se nalazi na području nacionalnog parka te je već i stoga prepun radoznalaca iz cijelog svijeta. I tako su zasukali rukave i krenuli u akciju. Kad sam prošli (i ujedno prvi) put bila u Sheffieldu, prije točno dvije godine, tadašnja gradonačelnica s puno nam je entuzijazma i energije pričala o projektima na kojima rade, a ovaj put središte grada nije bilo ni slično onome od prije samo dvije godine, već je pretvoreno u jedno od većih gradilišta Europe. Svakoj se građevinskoj intervenciji pristupa vrlo pažljivo i planski, pa me zanima i nadam se da ću imati prilike vidjeti kako će grad izgledati za, recimo, desetak godina. Budući da za vrijeme prošlog boravka još nisam imala digitalni fotić, a nemam ni skener da prebacim stare fotke na komp, morat ćete se zadovoljiti slikama s ovog putovanja i vjerovati mi na riječ da se mnogo toga promijenilo.



The Millennium Project

Promjene koje sam spomenula obuhvaćene su zajedničkim nazivom The Millennium Project, unutar kojega su zasad otvoreni Zimski vrt i Millennium Galleries u samom središtu grada. U pozadini treće slike možete vidjeti gradilište na mjestu na kojem će biti smješten najluksuzniji hotel u gradu, koji bi trebao biti otvoren već ovog ljeta. Inače, osim izgradnje ovakvih građevina, u gradu rade i na poboljšavanju ukupnog imagea. Tako je, recimo, prema Sunday Timesu, Sveučilište u Sheffieldu bilo proglađeno najboljim u Ujedinjenom Kraljevstvu za 1991./1992. godinu, Sheffield Hallam University jedino je novo sveučilište u zemlji koje sudjeluje u nacionalnim projektima ravnopravno uz Cambridge i Oxford, a grad u kojem studira 45 000 studenata nedavno je dobio i titulu najomiljenije destinacije za studiranje.













Vijećnica

Gradska vijećnica apsolutno dominira središtem grada - i veličinom i položajem. S njezine stražnje strane uredili su ogromnu fontanu u kojoj se kupaju dječica, a oko koje su veliki travnjaci za sunčanje, trčanje i pikničarenje. Da, u središtu grada. I naravno da je sve to pješačka zona.






Evo i par slika iz Vijećnice.




Prepoznajete li ovu damu?





Odjel za ovisnike

Sheffield je daleko od shoppingholičarskog raja i nema šanse da u njemu nađete neke ekstraspešl dizajnerske stvarčice, no opremljen je većinom high street trgovina koje su, uostalom, nama običnim smrtnicima sasvim dovoljne. Osim toga, pješačka zona prilično je velika, tako da se kupovina može fino iskombinirati s ugodnom šetnjom i kavicom, a postoji i jedan zgodan shopping centar.






Kad se trgovine zatvore, preostaje vam samo sjesti u lokalni pub na pivu i nadati se da nitko neće primijetiti da švercate bebu koja trči po terasi i aktivno radi na novom razmještaju stolova i stolica.





Katedrale

Ovo je protestantska...




...a ovo katolička.







Obujte udobne cipele, vodim vas u šetnju

I za kraj ću vas još malo prošetati središtem grada.

Sheffield je prekrasno ukrašen cvijećem i zelenilom. O gradu se zaista vodi briga i to se vidi na svakom koraku. U nekim općinama (recimo, u najstrožem središtu) kazna za bacanje smeća izvan kante je 50 funti, a u nekima malo izvan (eh sad, kad bih znala kako se zove - tamo su nas The Fat Cat, prilično razvikani pub, ali ne znam mu više adresu) penje se do vrtoglavih 2500 funti. Obavijesti se nalaze na svakom koraku i mislim da djeluju vrlo motivirajuće po javnohigijenske navike.






Glavna ulica s tzv. kazališnim trgom (to sam ga ja tako nazvala, nemam pojma kako mu je ime) povezana je nizom slikovitih malih uličica.




Sunce zalazi...




Sasvim obična ulica izvan središta.




Snalaženje stvarno nije problem.




I, za kraj, jedno od nekoliko kazališta koja se nalaze na istom trgu, odmah preko puta Zimskog vrta.

Oznake: Sheffield

srijeda, 20.07.2005.

Leti, sleti i ponovno poleti

Znate kako je to, uglavnom nijedan let nije direktan osim ako baš ne letite u neki veliki grad. Čim vam je odredište malo lijevo ili malo desno od sredine ili pak nešto udaljenije od uobičajenog, odmah ste osuđeni na presjedanje, kavice i croissante po aerodromima, lutanja po duty free shopovima, eventualnu kupovinu i tako to. Neke od tih stvari i nisu loše, pogotovo ako se ponovite za malo Estée Lauder kozmetike po krasnim cijenama (evo, zato se ja niš ne bunim), no ako češće letite, već vam je dosta tih hodnika, trgovina i kafića koji su uglavnim svugdje isti ili barem neizrecivo slični.

Do prije otprilike godinu dana, kad smo prvi put letjeli s nasljednicom, uopće nismo razmišljali o opremljenosti aerodroma za klinčadiju. Jedino čega se po tom pitanju sjećam su prekrasne igraonice na aerodromu u Las Palmasu, a i one su mi ostale u sjećanju samo zato što su se nalazile doslovce svakih par metara i bile odlično opremljene, no to je ujedno i najkaotičniji aerodrom kojeg pamtim, pa mi sjećanja na igraonice baš i nisu u prvom planu. Otkad putujemo s bebom, na aerodromima smo uglavnom viđali dobro ili manje dobro opremljene prostorije za prematanje beba, eventualno s foteljom za dojenje i to je to.

A ovaj smo put letjeli preko Züricha. Prvi put. I, naravno, sve je bilo ušminkano i ulašteno, baš kako se to jednoj Švicarskoj i dolikuje. Popili smo kavicu i čaj te pojeli doručak u elegantnom kafiću za ciglih sto kuna. Tom iznosu dodajte trideset i pet novih kunića koje smo naknadno iskrcali za malu bočicu vode i dobili ste rundu jutarnjeg razbuđivanja koje po prenapuhanoj cijeni stoji uz bok precijenjenom cappuccinu kojeg možete popiti na derutnim i prljavim stolicama kafića po Trgu sv. Marka u Veneciji. Ali 'ajde, ovdje je sve barem bilo čisto, mirisno i s pogledom na trgovine od kojih svakoj poštenoj shoppingholičarki naviru grašci znoja na drhtave dlanove, a mozak joj se pretvara u kalkulator koji bez problema preračunava nekoliko valuta u roku od par sekundi.

I tako, nakon doručka sasvim slučajno, u potrazi za prostorijom za prematanje, naišli smo na dječju igraonicu s opremom dostojnom full-time dječjeg vrtića i s jako ljubaznim tetama. Naravno, cijela stvar sasvim je besplatna, a dječici pruža jako puno užitka tijekom zamornog čekanja na idući let.


Glavna prostorija najvećim je dijelom prilagođena bebama. Uz jedan zid nalazi se niz podloga za prematanje, a iznad svake od njih ponuđene su papirnate i vlažne maramice, ulje, vatice, kremica i još sto sitnica koje vam mogu trebati prilikom mijenjanja pelena.






Naravno, možete i skuhati ili prigrijati obrok za svoj podmladak. Na raspolaganju vam stoji omanji štednjak, posuđe i beštek. Jedina stvar koju ćete platiti jest klopa, ako nemate svoju.






Iako je i iznad podloga za prematanja i peći izvješena molba da svatko pospremi za sobom, tete koje tamo rade (ne čistačice, nego baš tete koje paze na djecu) stalno idu lijevo-desno s krpama i sredstvima za čišćenje u rukama.


Ne moram ni reći da se oprema poput hranilica ili ogradica pojavljuje na svakom uglu.






Za dječicu nešto većeg formata postoji posebna prostorija za slikanje i crtanje. Na njezinu ulazu mališani dobivaju platnene kute živih boja da se u naletu umjetničke inspiracije ne umrljaju temperama ili polijepe plastelinom, a na izlazu svaka od tih kuta, bila prljava ili ne, ide ravno na pranje, a svaki novi klinac koji uđe dobiva čistu i speglanu kutu.




Postoji još i odvojena spavaonica s četiri-pet kinderbeta za pospance, a posteljina se također mijenja nakon svakog malog gosta. Tu je i hrpa lego-kockica i sličnog veselja za starije, kao i slikovnice, puzzle, društvene igre i hrpe drugih stvari. Ako je jedan roditelj sam s djecom i mora brisnut' na zahod, tete će pričuvati djecu, pogotovo bebe. Također će vam ponuditi zabavu prilagođenu uzrastu. Recimo, nas su površno odšacale kao Poljake i odmah su nam donijele slikovnicu na poljskom. Ok, kriva procjena, ali dobra namjera.


Ostatak igraonice nisam previše slikala, jer je posvuda bilo dječice, a nekako mi se ne čini ok objavljivati im slike na internetu bez pristanka roditelja. Ni ja ne bih voljela da netko stavlja slike moje nasljednice na net, pogotovo bez mog znanja. Zato ću vam za kraj staviti još samo jednu sličicu da vidite kako su vrijeme provodili roditelji djece koja su dovoljno velika da za njima nisu morali trčati i spriječavati ih u izvođenju maštovitih nepodopština.




Kad malo bolje razmislim, možda su ovakve igraonice česte po aerodromima - ali ako i jesu, mi smo sad prvi put naletjeli na jednu od njih, a nije da ih nismo tražili. Budući da sam čitala u novinama da je u planu preuređenje Zračne luke Zagreb, mislim da bi bilo lijepo kad bi naši arhitekti pokupili koju ideju od Švicaraca, ha? Kaj vi mislite? Ili je to samo utopija jedne naivne mame?

Oznake: Zürich, aerodrom, zračna luka, dječja igraonica

nedjelja, 10.07.2005.

Ravnopravni i jednaki - yeah, right!

Aha, moš' mislit.

Mislim da se još nije rodila osoba koja bi me natjerala da se osjećam inferiorno. Tu i tamo mi netko digne živac, ali to je toliko rijetko da bih mogla nabrojati na prste, ajde, ne baš jedne ruke, ali dvije bi mi bile sasvim dovoljne i još bi ostao koji prstić viška. Dosta me teško izbaciti iz takta; imam neke svoje unutarnje mehanizme koji zasad funkcioniraju sasvim ok, hvala na pitanju.

Ali ako postoji nešto, dakle, ne netko, nego nešto što mi neopisivo ide na živce, onda je to potcjenjivanje koje čovjek može doživjeti kao pripadnik neke skupine čiji je htio-ne htio član. Recimo, svi smo kao rođeni slobodni, jednaki i ravnopravni, truć-bljuć. Ali neki od nas, ako su rođeni u pravoj državi i vlasnici su prave putovnice, mogu slobodno putovati, dok su drugi manje slobodni, pa za svoja putovanja moraju tražiti vizu. Satima čekati u redu za istu, prethodno sakupivši hrpu papira toliko veliku da bi se njezinom reciklažom mogle proizvesti knjige za cijeli jedan razred prvašića. Prolaziti kroz detektore za metal i otvarati torbice pred zaštitarima. Objašnjavati šalterušama zbog čega je priložena fotografija dva milimetra kraća i tri uža od propisanog standarda. Smiješiti se konzulima, skrivajući svekoliku izbezumljenost apsurdom situacije. I, na kraju, masno platiti spomenuto zadovoljstvo.

Cijela se priča, naravno, događa u veleposlanstvu države koja vedri i oblači istim tim UN-om čiju deklaraciju svakodnevno krši okom ne trepnuvši. Znam, znam, sve je to vanjska politika i mi kao hrvatski državljani moramo platiti svaku stvar koju strani političari zamjere ovima našima, domesticus vulgaris sorte, kojima se i samima živo fućka, budući da imaju diplomatske putovnice, a vize im, ako su im uopće potrebne, sređuju tajnice. A i ne plaćaju ih iz vlastitog džepa.

Osim toga, ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da si ionako već bogate države sasvim solidno popune blagajnu utržujući novac od jadnika iz lijevih država koji silno žele posjetiti njihovu obećanu zemlju. Naravno da se u razgovorima i pregovorima o ukidanju viza ovako pragmatičan razlog nikad ne spominje (jer je, oh, u svojoj prizemnosti ultravulgaran, fuj, fuj!), nego se priča o ispunjenju zadanih uvjeta, međusobnom približavanju dviju prijateljskih nacija, trenutačnom situacijom koja nije povoljna za tako velik korak, i tako dalje do u nedogled i natrag, no glupo je zavaravati se da iza diplomatskih frazetina ne stoji sasvim praktična ljubav prema novcu. Tuđem. Zarađenom za pet minuta posla doslovnom prodajom zraka. Ili ste mislili da vizom dobivate i nešto drugo, možda luksuzni ručak u hotelu s pet zvjezdica odmah po slijetanju?

I tako, ne samo da izgubite par dana sakupljajući sve moguće potvrde kojima ćete dokazati da se imate razloga vratiti u zemlju čije državljanstvo ponosno nosite, pa provedete barem jedno prijepodne u nekom zagušljivom konzularnom uredu sasvim svjesni svoje bespomoćnosti, kao i tužne bliske budućnosti u kojoj se odvajate od prilične svote kojom biste na svom putovanju proharačili nekom dobrom rasprodajom i kupili si hrpetinu krpica, knjiga i dvd-jeva, nego se ubacite i u filozofske vode, razmišljajući po čemu ste vi to manje vrijedni od jednog, recimo, Nijemca ili Francuza koji spremi putovnicu u džep, kupi avionsku kartu i zaputi se u gotovo svaku državu koju poželi posjetiti.

I, naravno, osjetite se lagano diskriminirani. A onda mentalno zašamarate sami sebe zbog poganih misli i uvjerite se da je takvo što jednostavno nemoguće: pa upravo se nalazite u raskošnoj zgradi veleposlanstva zemlje koja je potpisnica UN-ove povelje, one gorenavedne, i koja sasvim sigurno ne bi kršila vaša prava ili, recimo, dostojanstvo, a konzul je gospodin koji se prema vama ne odnosi nikako drugačije doli posve u duhu svekolikog međuljudskog bratstva, baš kako se i pristoji.

Sto osamdeset eura, molim vas, prenut će vas iz sasvim suvišnih, neprikladnih, pa i nepristojnih razmišljanja odlučan glas konzularne šalteruše i vratiti u ugodnu stvarnost, u kojoj ste apsolutno ravnopravni svim živim bićima ovog svijeta.

<	srpanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31