nedjelja, 10.07.2005.

Ravnopravni i jednaki - yeah, right!

Aha, moš' mislit.

Mislim da se još nije rodila osoba koja bi me natjerala da se osjećam inferiorno. Tu i tamo mi netko digne živac, ali to je toliko rijetko da bih mogla nabrojati na prste, ajde, ne baš jedne ruke, ali dvije bi mi bile sasvim dovoljne i još bi ostao koji prstić viška. Dosta me teško izbaciti iz takta; imam neke svoje unutarnje mehanizme koji zasad funkcioniraju sasvim ok, hvala na pitanju.

Ali ako postoji nešto, dakle, ne netko, nego nešto što mi neopisivo ide na živce, onda je to potcjenjivanje koje čovjek može doživjeti kao pripadnik neke skupine čiji je htio-ne htio član. Recimo, svi smo kao rođeni slobodni, jednaki i ravnopravni, truć-bljuć. Ali neki od nas, ako su rođeni u pravoj državi i vlasnici su prave putovnice, mogu slobodno putovati, dok su drugi manje slobodni, pa za svoja putovanja moraju tražiti vizu. Satima čekati u redu za istu, prethodno sakupivši hrpu papira toliko veliku da bi se njezinom reciklažom mogle proizvesti knjige za cijeli jedan razred prvašića. Prolaziti kroz detektore za metal i otvarati torbice pred zaštitarima. Objašnjavati šalterušama zbog čega je priložena fotografija dva milimetra kraća i tri uža od propisanog standarda. Smiješiti se konzulima, skrivajući svekoliku izbezumljenost apsurdom situacije. I, na kraju, masno platiti spomenuto zadovoljstvo.

Cijela se priča, naravno, događa u veleposlanstvu države koja vedri i oblači istim tim UN-om čiju deklaraciju svakodnevno krši okom ne trepnuvši. Znam, znam, sve je to vanjska politika i mi kao hrvatski državljani moramo platiti svaku stvar koju strani političari zamjere ovima našima, domesticus vulgaris sorte, kojima se i samima živo fućka, budući da imaju diplomatske putovnice, a vize im, ako su im uopće potrebne, sređuju tajnice. A i ne plaćaju ih iz vlastitog džepa.

Osim toga, ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da si ionako već bogate države sasvim solidno popune blagajnu utržujući novac od jadnika iz lijevih država koji silno žele posjetiti njihovu obećanu zemlju. Naravno da se u razgovorima i pregovorima o ukidanju viza ovako pragmatičan razlog nikad ne spominje (jer je, oh, u svojoj prizemnosti ultravulgaran, fuj, fuj!), nego se priča o ispunjenju zadanih uvjeta, međusobnom približavanju dviju prijateljskih nacija, trenutačnom situacijom koja nije povoljna za tako velik korak, i tako dalje do u nedogled i natrag, no glupo je zavaravati se da iza diplomatskih frazetina ne stoji sasvim praktična ljubav prema novcu. Tuđem. Zarađenom za pet minuta posla doslovnom prodajom zraka. Ili ste mislili da vizom dobivate i nešto drugo, možda luksuzni ručak u hotelu s pet zvjezdica odmah po slijetanju?

I tako, ne samo da izgubite par dana sakupljajući sve moguće potvrde kojima ćete dokazati da se imate razloga vratiti u zemlju čije državljanstvo ponosno nosite, pa provedete barem jedno prijepodne u nekom zagušljivom konzularnom uredu sasvim svjesni svoje bespomoćnosti, kao i tužne bliske budućnosti u kojoj se odvajate od prilične svote kojom biste na svom putovanju proharačili nekom dobrom rasprodajom i kupili si hrpetinu krpica, knjiga i dvd-jeva, nego se ubacite i u filozofske vode, razmišljajući po čemu ste vi to manje vrijedni od jednog, recimo, Nijemca ili Francuza koji spremi putovnicu u džep, kupi avionsku kartu i zaputi se u gotovo svaku državu koju poželi posjetiti.

I, naravno, osjetite se lagano diskriminirani. A onda mentalno zašamarate sami sebe zbog poganih misli i uvjerite se da je takvo što jednostavno nemoguće: pa upravo se nalazite u raskošnoj zgradi veleposlanstva zemlje koja je potpisnica UN-ove povelje, one gorenavedne, i koja sasvim sigurno ne bi kršila vaša prava ili, recimo, dostojanstvo, a konzul je gospodin koji se prema vama ne odnosi nikako drugačije doli posve u duhu svekolikog međuljudskog bratstva, baš kako se i pristoji.

Sto osamdeset eura, molim vas, prenut će vas iz sasvim suvišnih, neprikladnih, pa i nepristojnih razmišljanja odlučan glas konzularne šalteruše i vratiti u ugodnu stvarnost, u kojoj ste apsolutno ravnopravni svim živim bićima ovog svijeta.

<	srpanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31