Marketing
Leti, sleti i ponovno poleti
Znate kako je to, uglavnom nijedan let nije direktan osim ako baš ne letite u neki veliki grad. Čim vam je odredište malo lijevo ili malo desno od sredine ili pak nešto udaljenije od uobičajenog, odmah ste osuđeni na presjedanje, kavice i croissante po aerodromima, lutanja po duty free shopovima, eventualnu kupovinu i tako to. Neke od tih stvari i nisu loše, pogotovo ako se ponovite za malo Estée Lauder kozmetike po krasnim cijenama (evo, zato se ja niš ne bunim), no ako češće letite, već vam je dosta tih hodnika, trgovina i kafića koji su uglavnim svugdje isti ili barem neizrecivo slični.
Do prije otprilike godinu dana, kad smo prvi put letjeli s nasljednicom, uopće nismo razmišljali o opremljenosti aerodroma za klinčadiju. Jedino čega se po tom pitanju sjećam su prekrasne igraonice na aerodromu u Las Palmasu, a i one su mi ostale u sjećanju samo zato što su se nalazile doslovce svakih par metara i bile odlično opremljene, no to je ujedno i najkaotičniji aerodrom kojeg pamtim, pa mi sjećanja na igraonice baš i nisu u prvom planu. Otkad putujemo s bebom, na aerodromima smo uglavnom viđali dobro ili manje dobro opremljene prostorije za prematanje beba, eventualno s foteljom za dojenje i to je to.
A ovaj smo put letjeli preko Züricha. Prvi put. I, naravno, sve je bilo ušminkano i ulašteno, baš kako se to jednoj Švicarskoj i dolikuje. Popili smo kavicu i čaj te pojeli doručak u elegantnom kafiću za ciglih sto kuna. Tom iznosu dodajte trideset i pet novih kunića koje smo naknadno iskrcali za malu bočicu vode i dobili ste rundu jutarnjeg razbuđivanja koje po prenapuhanoj cijeni stoji uz bok precijenjenom cappuccinu kojeg možete popiti na derutnim i prljavim stolicama kafića po Trgu sv. Marka u Veneciji. Ali 'ajde, ovdje je sve barem bilo čisto, mirisno i s pogledom na trgovine od kojih svakoj poštenoj shoppingholičarki naviru grašci znoja na drhtave dlanove, a mozak joj se pretvara u kalkulator koji bez problema preračunava nekoliko valuta u roku od par sekundi.
I tako, nakon doručka sasvim slučajno, u potrazi za prostorijom za prematanje, naišli smo na dječju igraonicu s opremom dostojnom full-time dječjeg vrtića i s jako ljubaznim tetama. Naravno, cijela stvar sasvim je besplatna, a dječici pruža jako puno užitka tijekom zamornog čekanja na idući let.
Glavna prostorija najvećim je dijelom prilagođena bebama. Uz jedan zid nalazi se niz podloga za prematanje, a iznad svake od njih ponuđene su papirnate i vlažne maramice, ulje, vatice, kremica i još sto sitnica koje vam mogu trebati prilikom mijenjanja pelena.
Naravno, možete i skuhati ili prigrijati obrok za svoj podmladak. Na raspolaganju vam stoji omanji štednjak, posuđe i beštek. Jedina stvar koju ćete platiti jest klopa, ako nemate svoju.
Iako je i iznad podloga za prematanja i peći izvješena molba da svatko pospremi za sobom, tete koje tamo rade (ne čistačice, nego baš tete koje paze na djecu) stalno idu lijevo-desno s krpama i sredstvima za čišćenje u rukama.
Ne moram ni reći da se oprema poput hranilica ili ogradica pojavljuje na svakom uglu.
Za dječicu nešto većeg formata postoji posebna prostorija za slikanje i crtanje. Na njezinu ulazu mališani dobivaju platnene kute živih boja da se u naletu umjetničke inspiracije ne umrljaju temperama ili polijepe plastelinom, a na izlazu svaka od tih kuta, bila prljava ili ne, ide ravno na pranje, a svaki novi klinac koji uđe dobiva čistu i speglanu kutu.
Postoji još i odvojena spavaonica s četiri-pet kinderbeta za pospance, a posteljina se također mijenja nakon svakog malog gosta. Tu je i hrpa lego-kockica i sličnog veselja za starije, kao i slikovnice, puzzle, društvene igre i hrpe drugih stvari. Ako je jedan roditelj sam s djecom i mora brisnut' na zahod, tete će pričuvati djecu, pogotovo bebe. Također će vam ponuditi zabavu prilagođenu uzrastu. Recimo, nas su površno odšacale kao Poljake i odmah su nam donijele slikovnicu na poljskom. Ok, kriva procjena, ali dobra namjera.
Ostatak igraonice nisam previše slikala, jer je posvuda bilo dječice, a nekako mi se ne čini ok objavljivati im slike na internetu bez pristanka roditelja. Ni ja ne bih voljela da netko stavlja slike moje nasljednice na net, pogotovo bez mog znanja. Zato ću vam za kraj staviti još samo jednu sličicu da vidite kako su vrijeme provodili roditelji djece koja su dovoljno velika da za njima nisu morali trčati i spriječavati ih u izvođenju maštovitih nepodopština.
Kad malo bolje razmislim, možda su ovakve igraonice česte po aerodromima - ali ako i jesu, mi smo sad prvi put naletjeli na jednu od njih, a nije da ih nismo tražili. Budući da sam čitala u novinama da je u planu preuređenje Zračne luke Zagreb, mislim da bi bilo lijepo kad bi naši arhitekti pokupili koju ideju od Švicaraca, ha? Kaj vi mislite? Ili je to samo utopija jedne naivne mame?
Post je objavljen 20.07.2005. u 23:00 sati.