srijeda, 06.04.2005.

Suze, krv i znoj

Ma, necu vam pisati ni o suzama ni o krvi, nego o znoju i to ne bilo kakvom, nego onom od kojega se njegovi sentimentalni vlasnici ne mogu odvojiti barem cetiri-pet dana.

Kad smo se vracali iz Brna u polupraznom je vlaku par metara od nas sjedio gospodin srednjih godina koji je tako zaudarao da nam je svaki put kad nas je taj miomiris zapuhnuo doslovce pozlilo. Sjecam se i blagajnice iz jednog samoposluzivanja koja se prije par mjeseci toliko odusevila nasljednicom da ju je doslovce iscupala iz narucja ponosnog tate, a dizanje njezinih ruku koje je prethodilo tom pokretu izazvalo je grimase na licima svih prisutnih, kao i diskretno primicanje ruku nosevima. O povremenim simfonijama smradova koje se mogu susresti u javnim prometalima, trgovinama i svugdje drugdje gdje ima puno ljudi na hrpi necu ni poceti pricati.

Nemojte mi sad uletit' sa spikom tipa znas kako je, ljeto, vrucina i ljudi se znoje, jer ju jednostavno ne priznajem. Naime, tocno se kuzi tko u poslijepodnevnim satima na sebi ima znoj nakon cijelog dana provedenog izvan kuce, iz koje je ujutro krenuo otusiran i po mogucnosti s dezicem na osjetljivim mjestima, a tko svoj znoj uzgaja, gnoji i njeguje danima. Za prve imam razumijevanje i taj miris, iako ne najugodniji na svijetu, nije bas ni totalno nepodnosljiv. Ali ove druge bih trajno ekskomunicirala iz bilo kakve ljudske zajednice s apsolutnom zabranom povratka u drustvo.

Naime, kaj? Uopce ne vidim razlog zbog kojeg bi pristojna vecina morala u svojim grlima osjecati dizanje netom pojedenih obroka zbog nedostatka higijenskih navika neodgojeno-bezobzirno-samozivo-bahatih pojedinaca ostecena njuha. I stoga bih uvela odredjene sigurnosno-kaznene mjere.

Recimo ovako. Na ulazima u tramvaje, buseve, vlakove podzemne zeljeznice, uspinjace i sva druga sredstva javnog prijevoza koja postoje stavila bih detektore smrada koji bi nepogresivom tocnoscu odredili ciji je tjelesni miris izvan granica prihvatljivog i zatim ga preciznim mlazom neoperive boje pospricali posred ponosnog cela, usput glasno uzvikujuci oprez, smrad! na nekoliko svjetskih jezika. Naravno, radilo bi se o spravama izuzetno osjetljivih senzora koje nikad ne grijese, kako se ne bi dogodilo da neki nevini cistunac dobije boju u facu.

Ta bi se boja mogla skinuti samo i jedino u Gradskom uredu za cistocu i mirise i to nakon sto bi se platila kazna, koja bi se uplacivala direktno u humanitarne svrhe. Za pocinitelje kojima je smrad u javnosti ovo prvi prekrsaj iznosila bi tek 500 eura, dok bi se kod svakog iduceg puta udvostrucila. Nakon petog puta dokazanog sirenja smrada u javnosti pocinitelju bi se na celo istetovirao natpis bjezite od mene, ne perem se na barem dva jezika u nekoj veseloj, jarkoj boji.

Naravno, to je tek pocetak borbe protiv smrdljivaca. Takvi bi smradodetektori bili postavljeni i po gradu, sasvim nasumce, poput policijskih radara i spricali bi bez ikakvog oklijevanja svakog tko se nije oprao duze od recimo dva dana, a visestrukim pociniteljima kaznenog djela postepeno bi se zabranjivao pristup u institucije u kojima se okuplja veci broj ljudi, najprije u vec spomenuti javni prijevoz, pa u trgovine, pa kina, kazalista, banke i drzavne ustanove, dok na kraju ne bi dobili otkaz bez otpremnine i mogucnosti dobivanja socijalne pomoci.

Ako ste ikad imali cast i zadovoljstvo dijeliti zivotni prostor s nekim tko se ne pere, ne koristi dezic - ili ga, sto je jos gore, koristi, ali bez prethodnog pranja - ne mijenja donje rublje ili sve navedeno zajedno, pokazat cete razumijevanje za moje mozda neobicne, ali sasvim pravedne prijedloge kazni.