petak, 04.03.2005.

Savrsenstvo na tudji racun

Ne znam jeste li ikad bolovali od perfekcionizma. Ja jesam i dobro znam sto to znaci: sve cemu se posvecujete mora biti savrseno obavljeno, svi ispiti spremljeni bez greske, odjeca uvijek cista i speglana, kosa zdrava i uredna, nokti sredjeni, posao odradjen besprijekorno i obavezno prije roka, kriteriji koje si postavljate beskompromisno visoki, zivotna filozofija nista nije dobro napravljeno ako to sama ne napravim, zbog koje sljakate za troje, a i koja potice druge da iskrcavaju tone posla na vas radni stol, znajuci da nema sanse da ih zeznete ili lose napravite ono sto vam je povjereno. Ako treba, odricete se zabave, slobodnog vremena, pa cak i sna (ja sam jedne godine cak dosla kuci s mora i ostala bez godisnjeg kako bih obavila tudji posao na koji sam nesmotreno pristala - ako ste mislili da sam od osobe koja se za to vrijeme pacala na moru dobila razglednicu ili barem sms s pozdravom, jednako ste naivni kao i ja, no sad znam da sam si sama kriva i s punim pravom sam ispala budala), ali ono cega ste se primili iz vasih ce ruku izaci iskljucivo u savrsenom stanju. Ili nikako. A to, naravno, nije moguce, buduci da ste perfekcionist. I tako se krecete u zatvorenom krugu. I cesto ni ne prepoznajete problem, jer ste na svoj perfekcionizam ponosni i najiskrenije vjerujete da se radi o vrlini.

Jednog lijepog, ali zaista lijepog dana u ruke mi je dosao neki od onih povrsno napisanih clanaka u zenskim casopisima, dakle, nesto tri velike stepenice ispod najbjednije self-help literature, koji je analizirao perfekcionizam, njegove dobre i lose strane i, naravno, dao neka gotovo uvredljiva instant rjesenja za brz i uspjesan oporavak. Medjutim, ono sto je u clanku bilo korisno bilo je ime psihologa koji je vrsio temeljita istrazivanja i cije sam u medjuvremenu zaboravljeno ime potrazila na internetu i proucila cijelu stvar iz jednog sasvim drugog ugla - ne moram ni reci, temeljito i perfekcionisticki.

Ono sto me strecnulo bilo je prepoznavanje u opisu da perfekcionisti cesto koriste svoju ljubav prema savrsenstvu kako bi izbjegli suocavanje s podrucjima zivota za koja znaju da im ne leze ili kako bi odgodili pokazivanje rezultata neke svoje aktivnosti, pod isprikom da jos uvijek nije dovoljno dobro. Cista istina. Godinama sam se bavila stvarima koje su mi od prve krenule odlicno, a ignorirala one s kojima mi prvi kontakt nije prosao bajno. Sve je moralo biti ili savrseno ili obavljeno tek reda radi, jer se nije dalo izbjeci. To bi moglo objasniti i moje srednjoskolske ocjene: iz svih drustvenih i humanistickih predmeta imala sam petice, no iz kemije i fizike uglavnom dvojke ili trojke. Iako sam se oduvijek bavila sportovima i dosta sam spretna - ni u kom slucaju ne spadam medju trapave, - prvi put kad sam se susrela sa step-aerobicom sva sam se spetljala, nisam pohvatala korake i nikad ga nisam uspjela svariti. I dan-danas volim sve vrste fitnessa i aerobica osim tog vrazjeg stepa.

I sto se dogodilo? Vjerovali ili ne, obican nemusto sastavljen clancic nagnao me da potrazim pouzdaniju literaturu o perfekcionizmu, a sve skupa navelo me na razmisljanje i na odluku o potrebi za promjenom.

Istina, perfekcionizam uopce nije los. Recimo, meni je vec u srednjoj skoli omogucio prepoznavanje vlastitih talenata i usmjerio me na fakultet u kojem sam uzivala i kojeg sam zavrsila prije roka s odlicnim prosjekom ocjena, ne zato sto sam streberica (a priznajem da donekle jesam), nego stoga sto sam vec tada krenula putem koji me zanima i nisam gubila godine na krivim fakultetima. Zatim, poslove koje obavljam uglavnom radim toliko dobro da me kritizirati mogu samo zlonamjernici i to argumentima koji ne stoje, sto obicno rezultira opcom sprdnjom prema kriticarima i dodatnom podrskom meni i mom radu, tj. repete-porcijom pohvala koju u normalnim uvjetima vjerojatno ne bih dobila.

Medjutim, perfekcionizam ima i svoje lose strane. Primjerice, u njemu se lako pogubit'. U nastojanju da stvari kojima se bavite budu obavljene savrseno cesto zanemarujete privatan zivot, nemate vremena za sebe i svoje bliznje, razvijate opako visoke kriterije (sto nije uvijek dobro), a cak i kad nesto obavite izvrsno, u moru odlicno obavljenog posla pronalazite jednu jedinu sitnicu koja nije bas ono i nad njom ocajavate kao da ste upravo prouzrocili propast zapadne civilizacije.

Uglavnom, ja sam se u medjuvremenu uspjela do neke mjere izlijeciti od perfekcionizma. Namjerno kazem do neke mjere, jer i dalje se trudim da stvari koje su meni bitne budu sto bolje, ljepse i kvalitetnije, no odgovorno tvrdim da svoju zelju za savrsenstvom drzim pod kontrolom i da sam po mnogim pitanjima puno komotnija nego prije. To ne znaci da mi je sad stan prljav ili da ne dovrsavam poslove na vrijeme, no znaci da se vise ne zivciram ako hrpa vesa ceka par dana na peglanje ili ne stignem oprati kosu. Jednostavno, obucem ono sto je speglano i svezem si rep.

No, ono sto me zivcira su ljudi koji nisu perfekcionisti, ali se furaju da jesu. A moje izvjezbano oko i te kako zna odrediti razliku.

Zasto me takvi laznjaci smetaju? Pa jednostavno zato sto svaki pravi perfekcionist svoje visoke kriterije u prvom redu postavlja sebi, a tek zatim drugima - zapravo, drugima ih postavlja upravo zato sto smatra da na to ima pravo, buduci da i samog sebe ocjenjuje prema njima. A laznjaci ce vrlo hladnokrvno svoje poslove obavljati traljavo, sto ih nimalo nece smetati u izuzetno strogim ocjenama drugih ljudi.

Primjerice, na faksu smo imali profesora koji je narastajima vazio za strogog. Medjutim, taj lik gotovo da i nije drzao predavanja iz podrucja u kojem je kakti bio strucnjak: on je, naime, raspodijelio svoj predmet na tridesetak tema koje je podijelio studentima i mi smo, tako, jedni drugima drzali predavanja. Profesor je sjedio u kutu, slusao nasa izlaganja s vrlo cinicnim izrazom lica, tu i tamo nabacio neku povrsnu kritiku i na kraju godine sastavio ispit od kojeg nam se dizala kosa na glavi. Ne moram ni reci da su mu kriteriji za prolaz bili visi nego kod svih drugih profesora, od kojih je vecina barem korektno, ako ne i odlicno, ispredavala svoje gradivo. Takodjer ne moram ni reci da je bas taj profesor bio sklon omalovazavanju studenata koji bi dobili losiju ocjenu, iako nam sâm nikad nije pokazao nista od te svoje navodne superiornosti i raskosi svog znanja, osim bahatog i samouvjerenog stava. A da stvar bude dovedena do sâmog apsurda, dovoljno je reci da mi je u indeks upisao minus pet, kako bih se zauvijek sjecala da sam na neko pitanje pocela krivo odgovarati, iako sam se istog trena ispravila. No, moja je greska bila pregolema i zato sad imam trajno sjecanje na nju. Oh, kako patim, nemrem vam rec'.

Slican primjer dozivjela sam i relativno nedavno. Nakon sto sam doktorirala, jedna frendica me nagovorila da zajedno upisemo poslijediplomski iz druge discipline koju smo zajedno studirale - naime, mi na Filozofskom cesto studiramo dvije sasvim razlicite stvari, od kojih se vecina ljudi nastavi baviti samo jednom. I tako, upisale smo taj magisterij i sve je bilo super dok nismo dobile neku profesoricu koja nam je na samom pocetku svog kolegija priznala da joj je to prvi susret s materijom koju predaje, da se u nedostatku vremena za predavanja pripremala tek dva tjedna (to vec spada u rubriku vjerovali ili ne) i koja je drzala iskljucivo ex-cathedra predavanja na kojima je manicnim tempom citala svoje biljeske, ni sama ne shvacajuci gradivo. Kad bi je netko na kraju sata zamolio da objasni neku nejasnocu, ona bi panicno zabila glavu u svoje biljeske i, ako treba, tri-cetiri puta citala jedno te isto, buduci da ni sama nije znala o cemu se tocno radi. Trebam li reci da je doticna odrzala najstrozi ispit na cijelom poslijediplomskom? Trebam li reci da kod nje nitko u generaciji nije dobio peticu (ah, moja jedina cetvorka u indeksu, smrc!)? Trebam li reci da je odbila molbu nekoliko studenata da na usmenom ispitu poprave ocjenu i da je opcenito zustro izbjegavala konzultacije uzivo (drzala ih je samo preko e-maila, kako bi imala prilike odgovore na postavljena pitanja provjeriti u svojim biljeskama)? Drugim rijecima, od nas je zahtijevala savrsenstvo, a pritom nije bila samo najlosija profesorica na poslijediplomskom, nego je u najuzoj konkurenciji za tu laskavu titulu medju mnogobrojnijim natjecateljima: naime, usudila bih se reci da za vrijeme mog cjelokupnog skolovanja nije postojala tako povrsna i neupucena, a istodobno bahata i bezobrazna profesorica.

Kaj da vam velim? Lako je glumiti savrsenstvo na tudji racun, sto ide bok uz bok s onom narodnom da je lako tudjim... znate vec... mlatit' po koprivama. Tko moze, nek mlati svojim.

<	ožujak, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31