kulerica

& svakodnevna spika

subota, 26.02.2005.

Ideja za maturante



Bio je muzic prosli tjedan u Sofiji. Poslom. Jadan se naradio od jutra do mraka, a nasljednica i ja smo jedva cekale da nam se vrati. Prvotna je ideja bila da i mi idemo s njim, no buduci da je njegovo redovno radno vrijeme tijekom tog tjedna bilo od 8.30 do 19.00 (da, dobro ste procitali), a vremenska prognoza losa, odustale smo. Ne samo da se uopce ne bismo vidjeli, nego bi u slucaju loseg vremena, cija je prognoza, usput budi receno, preuzeta s Weather Channela, otpale i setnje gradom.

I tako, sletio je muzic jednog suncanog dana u Sofiju i pomislio gle, pa ovdje uopce nema snijega, kao sto bi trebalo biti, a izgleda da ni ne kisi, kao sto je najavljeno. I iako je iducih dana boravio uglavnom u zatvorenom i klimatiziranom prostoru, nije mogao ne primijetiti da je tog tjedna umjesto najavljenih svakodnevnih minus temperatura, snijega i pokojeg pljuska tek par sati rominjala nekakva kisica. Par sati. Ne svaki dan. Ne snijeg. Ne pljusak. Bez minusa. Samo kisica.

Ovo je samo jedna od krivih prognoza koje su me navele da ucvrstim svoje uvjerenje da su meteorolozi jedni od rijetkih ljudi koji mogu grijesiti koliko god zele, od kojih se cak ni ne ocekuje nekakva preciznost, koji uvijek imaju spremnu ispriku tipa mogucnost da prognoza bude tocna ionako iznosi samo x posto, na koje se nitko ne ljuti kad fulaju, koji dobivaju svoju placicu bez obzira na tocnost onoga sto zlabraju po televizijskim i radijskim emisijama, koji ne snose apsolutno nikakvu odgovornost za svoje krive procjene i kojima se cak divimo kad konacno uspiju biti koliko-toliko tocni.

I stoga dajem mali savjet neodlucnim maturantima: ako jos uvijek ne znate koji biste faks upisali, preporucam vam fiziku, smjer meteorologija. Uspijete li dobiti posao u struci, smatrajte da vam je upala sjekira u med. Za razliku od svojih kolega iz razreda, koji ce mozda zavrsiti pravo, jezike ili ekonomiju i kojima na njihovom radnom mjestu nece biti dozvoljene greske u hodu, vi cete moci davati odokalne procjene i pretvarati ih u sluzbene informacije, postati medijska licnost i, imate li sadisticku crtu, s ljubaznim smijeskom rastegnutim preko face od cijele nacije koja vam i dalje, nimalo poucena visegodisnjim iskustvom slijepo vjeruje, raditi budale, obecavajuci joj suncani vikend i saljuci je na izlete kad ste sigurni da ce odvaliti jedan dobar prolom oblaka. A da vam uzivanje bude potpuno, skuhajte si topli kakao, sjednite kraj prozora i, skriveni iza zavjese, promatrajte uspanicene izletnike kako se trude pod naletom iznenadne kise skupiti svoje dekice i potrcati u najblizi zaklon. Mozete im i isplaziti jezik, ali pazite da vas ne prepoznaju.

Biti meteorolog - nije li to krajnje zabavno?

26.02.2005. u 17:30 • 27 KomentaraPrint#

srijeda, 23.02.2005.

Kraljevska posla

Dan je bio suncan, nebo intenzivno plavo, lisce drveca kraj kojeg se vozila jarko zeleno od zraka svjetlosti koje su ga presijecale, a zrak mirisan, pomijesan s jakim parfemom kojeg je nosila, kupljenim posebno za ovu prigodu. Sjedila je u nakicenoj kociji, duboko disala i uzbudjeno promatrala oko sebe. Jos uvijek nije mogla vjerovati da joj se to zaista dogadja.

Ali zaista. Na njoj je bilo elegantno Armanijevo odijelo prljavobijele boje, uskih hlaca i sakoa dubokog izreza ispod kojeg je nosila tek jednostavni grudnjak, na nogama elegantne balerinke koje su ponesto izduzivale njezina ionako preduga i koscata stopala, ruke, vrat i usi bile su joj ukrasene masivnim zlatnim nakitom, na licu je imala nesto sminke, a na uredno pocesljanoj kosi bilo je toliko laka da joj se frizura nije pomicala cak ni od povjetarca koji je ulazio kroz jedan i gotovo drsko izlazio kroz drugi prozor kocije. Park kojim su prolazili bio je njegovan i Buckinghamska se palaca vidjela vec izdaleka, postajuci sve vecom.

Protrljala je znojne dlanove, trudeci se ne maknuti s lica osmijeh za kojeg je smatrala da odaje dojam opustenosti i samouvjerenosti. Preko puta nje sjedio je hrvatski veleposlanik sa svojim tajnikom, a do nje reporter i fotografkinja jednog hrvatskog casopisa koji su je posljednjih dana svugdje slijedili kako bi po povratku u Zagreb mogali napisati ekskluzivnu reportazu. S fotografiranjem su poceli vec u avionu kad je, ponosno promatrajuci druge putnike, sjela u udobno kozno sjedalo i rutinski se nasmijesila stjuardesi, nicime ne odajuci da prvi puta putuje poslovnom klasom. Po silasku s aviona, prolasku izuzetno strogih sigurnosnih mjera na aerodromu i ulasku u Britaniju docekalo ju je mnogo reportera s kamerama i fotoaparatima, zeljevsi uhvatiti sto bolji pogled na prvu inozemnu znanstvenicu koja je dobila prestiznu nagradu, do tada rezerviranu iskljucivo za stanovnike Ujedinjenog Kraljevstva. Medjutim, nije imala vremena za poziranje. Tocno pred njom prostirao se crveni tepih, na cijem su kraju stajali Tony Blair, mnogo mrsaviji i ispijeniji uzivo nego na televiziji, njegova zena, nekoliko ministara i hrvatski veleposlanik. Redom su je srdacno pozdravili i neko vrijeme zadrzali njezinu ruku u svojoj, verzirano se smijeseci reporterima. Tada su usli u limuzinu, koja ju je odvezla u jedan od najskupljih londonskih hotela, iz kojeg je izasla nekoliko sati kasnije, odmorena, otusirana, mirisna i spremna za paznju koju su joj poklanjali sljedecih dana: prijeme, koktele, gotovo ritualne obilaske sveucilista i muzeja, govorancije njoj u cast i sudjelovanja u televizijskim emisijama.

Znala je sto je ceka po izlasku iz kocije. Ponovno novinari, ponovno rukovanja, ponovno lica razvucena u osmijehe. Detaljno je procitala protokol, jer nista nije smjelo biti drugacije od propisanog. Dakle, ispred Palace pozdravit ce ju Charles, princ klempavih usiju i priglupog izraza lica, vjerojatno stojeci do svoje dugogodisnje ljubavnice slicne vanjstine, misje sive kose i tena. Mozda ce biti prisutni i njegovi ekscesni i razmazeni sinovi, to se nije znalo do posljednjeg trena. Sa svima ce se rukovati, pozirati te krenuti u veliku dvoranu Palace, u kojoj ce je docekati Kraljica te joj, nakon svecanog govora, uruciti nagradu. Nakon toga slijedi jos pokoja govorancija i njezina zahvala, ispresijecane kracim sviranjem gudackog kvinteta.

Do izlaska iz kocije nedostajao je tek koji metar, a njoj se ubrzanim ritmom u glavi vrtio film, poput onoga koji se navodno vrti u glavama umirucih. Njoj, istina, nije pred ocima odigran film vlastita zivota, vec naslade uspjehom. Zamisljala je lica svojih ljubomornih kolega kad je na fakultet na kojem predaje stigla vijest o nagradi, njihove isforsirane, lazno sretne osmijehe, njihove prazne rijeci potpore i cestitanja koje su joj odjednom prepunile postanski sanducic, lica svojih roditelja, koji u nevjerici promatraju svoju kci, svoju nikada dovoljno dobru kci, onu kojoj predbacuju da ih cijeli svoj zivot, za razliku od starije sestre, daruje samo razocaranjima, lice svog impotentnog muza kojem vec odavno nije stalo do nje, koji prolazi zajednickim stanom bez pozdrava, pritom ocekujuci skuhan rucak, njezino presutno odobravanje surfanja po gay stranicama i druzenja s mnogo mladjim muskarcima. I osjecala je pobjedu. Trijumf. Radost. Nasladu. Osvetu.

U tih je nekoliko sekundi kroz njezino tijelo prosla strast koju osjeca samo onaj koji je imao rijetku priliku dobiti javno priznanje, onaj jedan u milijun koji je uspio sto drugi nisu, o cemu drugi samo sanjaju, onaj kojem je zivotni san konacno ostvaren i koji je zasluzeno dobio paznju koja mu je prije toga bila godinama uskracivana.

Ta je strast nesiguran i umjetni smijesak s njezina lica zamijenila u istinski osmijeh pobjednice. Znala je da ce cvrstim korakom izaci iz kocije, pogledati Princa u oci i rukovati se s njim kao ravnopravna, cak i vise od toga. Jer, ona je svoj uspjeh zasluzila, a on se samo slucajno rodio u kraljevskoj obitelji.

Kocija se konacno zaustavila, limena je glazba zasvirala, gardist je otvorio vrata kocije i ona je, zmirkajuci od prevelike kolicine svjetla, zakoracila van.

U tom se trenu culo otkljucavanje ulaznih vrata. Trgnula se, brzo ustala i otisla u kuhinju. Muz joj se danas vratio kuci prije no uobicajeno. Morala je prigrijati rucak.

Iza nje, na rubu kozne sofe u dnevnoj sobi, ostala je Glorija, koja je polako otklizala na pod. Bila je otvorena na stranici ciji je naslov glasio S kraljevskih dvora.


* * *

Znate i sami da nemam obicaj stavljati price na blog. Ovu stavljam jer sam to odavno obecala Lucy. Iduci post ponovno ce biti u revijalnom tonu.

23.02.2005. u 00:27 • 21 KomentaraPrint#

nedjelja, 20.02.2005.

Imate li svoj pornic?

Pamela Anderson bila je prva jako slavna osoba ciji se intimni filmic mogao skinuti s interneta. Slijedila je Paris Hilton. Buduci da se uvijek nadje pokoja zaba koja dize nogu kad se potkivaju konji, prikljucile su im se lokalne velicine: najprije Severina (link na njezinu stranicu vam necu dati, jer mi je malo prije srusila explorer i morala sam restartati komp), koja je svoj uradak cak proglasila autorskim djelom, a zatim i Suzana Mancic, bivsa loto-djeva. Danas citam o tome da je i Nives Celzijus, navodna pjevacica (zna li netko neku njezinu pjesmu?) i prosjecno zgodna mlada zena s ogromnim cicama koja se smatra fatalnom i voli pricati o svojim navodnim (a mozda i stvarnim, bas me briga) seksualnim avanturama s pripadnicima oba spola i nekoliko zivotinjskih vrsta, takodjer glumila u jednom takvom filmicu, a glavnu musku ulogu igrao je ne-los Jay Kay.

Ispada da svatko tko imalo drzi do sebe ne samo da ima svoj vlastiti pornic, nego ima pornic na internetu. Da ga svi gledaju, dive mu se i prepricavaju ga, da barem tjedan-dva budu neizbjezna tema razgovora po kaficima i glavna mastarija napaljenih srednjoskolaca.

Ako nemate svoj pornic, ali ne onaj za kucnu upotrebu, nego, molit cu lijepo, prikazan javnosti, pomirite se s tim da ste nitko i nista. Anonimac. Nobody.

I sad si ja mislim, kako to da sve te koke imaju svoj vlastiti pornic, a ja nemam. Jesam li ja losija od njih? Ruznija? Manje zanimljiva? Zar mene nitko ne bi htio gledati?

I razmisljam, snimiti pornic ili ne? Pustiti ga da kao slucajno dodje na internet ili ne? Uzivati u novostecenoj slavi ili se praviti ucviljenom i ubediranom uzornom hrvatskom zenicom? Imati u pripremi cd i puknuti ga na trziste mjesec-dva nakon pornica, jos dok me se skvadra sjeca? I kako sve to organizirati? Da sve izgleda spontano, pa da mi se u pojedinim scenama vidi mrvica celulita ili da se temeljito pripremim za snimanje: dijeta, depilacija, kvarcanje, francuska manikura i tretman lica? Koja mjuza da ide u pozadini? Ako isfuram nesto sto se meni svidja, vjerojatno ce film, bez obzira na sadrzaj, biti negledljiv vecini moje potencijalne publike, a uz mjuzu za mase, Danijelu, Grasu ili Thompsona se, oprostit cete, nemrem posevit'. I tko da mi bude partner? Moj sirokoj javnosti nepoznati muz, neki lokalni celebrity, neka zvijezda svjetskog glasa kojom cu osvojiti cijeli planet ili mozda nekoliko raznolikih ljudova i ljudica?

Vidite i sami, snimanje vlastitog pornica u svrhu samopromocije i stjecanja svjetske slave nije nimalo jednostavno.

I zato vas molim da ne prezirete dame koje su ih snimile. Jasno vam je kroz koje su muke prosle, kroz koje stvaralacke krize i kreativne dileme. Nije to mala stvar, snimit' pornic. Ajde vi, ako mozete.

20.02.2005. u 22:41 • 29 KomentaraPrint#

srijeda, 16.02.2005.

Pristojnost, gluma i temperament

Nisam formalist, ne inzistiram na ne znam kakvim kerefekima, ne mislim da bismo se trebali ceremonijalno titulirati i obracati jedni drugima u rukavicama, no smatram da minimum pristojnosti u medjuljudskoj komunikaciji mora postojati ne zelimo li se medjusobno poklati. Naravno da svatko od nas razlicito definira taj minimum, sto moze biti dodatni izvor nesporazuma. I razumijem sve moguce i nemoguce isprike za privremene i povremene ispade nepristojnosti, od toga da je nekome bas danas los dan, da mu je pao tlak, da vec dva mjeseca nije dobio placu, da se posvadjao sa zenom ili da se jednostavno ustao na lijevu nogu. Pa kaj, sutra ce biti bolje.

No, ne toleriram kad je nepristojnost necije standardno ponasanje, kao ni izgovore poput pms-a, trudnoce, temperamenta ili nikad procitanog bontona. Isprike poput hormonskih promjena cine mi se uvredljivima za svako bice koje samo sebe smatra inteligentnim i to isto ocekuje od svoje okoline, jer kada bismo se svi opustili i dopustili da nasim ponasanjem upravljaju divljajuci hormoni, vrlo bismo se brzo naoruzali toljagama i odvazili na umlacivanje svakog tko nam se usudio dici tlak.

Isto vrijedi i za recenice koje su u posljednje vrijeme izgleda postale izuzetno popularne: ja sam jednostavno takva; to je stvar temperamenta; a, znas mene... Losa vijest za temperamentne: vecina nas je rodjena bez ikakvog smisla za pristojnost. Kao djeca smo jedni drugima znali izgovoriti ili napraviti stvari koje je ruzno ponoviti, no neki su od tada prosli kroz proces odgoja, dok neki nisu. Neki su shvatili da je, bez obzira na urodjeni temperament, ponekad potrebno staviti lokot na usta i ne izreci bas sve sto nam padne na pamet, dok si neki cijeli zivot dopustaju bezobrazluk, zluradost i sipanje otrova drugim ljudima u facu (ili iza ledja, sto je isto, samo se razlikuje u formi). I nazivaju to temperamentom. Ne, dragi moji, to je cista nepristojnost, a ljudi koji si dozvoljavaju takve ispade nisu temperamentni, vec su prostaci. Naime, svakome od nas ponekad dodje da eksplodiramo. Ponekad, ali samo ponekad to i ucinimo. Ostatak vremena smo pristojni, bez obzira na nas urodjeni temperament. I smatramo da ne ocekujemo previse kad mislimo da bi i drugi trebali obuzdati svoje divlje strasti, jer kad bismo svi bili temperamentni doslo bi do opceg pokolja.

I, konacno, postoji skupina kronicno nepristojnih koja me najvise cudi, a to su ljudi koji su uspjeli odrasti, a ostali su neodgojeni. Ok, kuzim da nisu svi imali privilegiju odrasti u obiteljima u kojima se drzi do pristojnog ponasanja, no svatko tko dodje do punoljetnosti uz roditelje koji su zanemarili taj aspekt odgoja i vidi da mu se ponasanje i pojam pristojnosti razlikuju od opceprihvacenih, ima duznost prvenstveno prema sebi, ako vec ne i prema drugima, procitati barem osnove bontona i savladati neke temeljne stvari.

Zapravo me na ovaj post ponukalo nesto sto sam nedavno cula: jedna mlada dama je, opravdavajuci se hormonalnim poremecajem u trudnoci, nogom sutnula jednomjesecno stene svog prijatelja. Siroto je stene odletjelo par metara, a ona tvrdi da to nije bio cin kojime se previse ponosi, no napravila ga je, stoji iza njega, smatra da nije odgovorna za to sto se dogodilo jer je bila u drugom stanju i zakljucuje da to nije neki bed, jer nije sutnula dijete, nego samo psa. I ponavlja da bi i iduci put u slicnoj situaciji napravila isto. Dapace, jako se naljutila na nekoliko ljudi koji su joj pokusali objasniti da njezin postupak nikako nije bio u redu.

Vidite, ja nekako mislim da ta cijenjena trudnica nije kontrolirala svoje ponasanje, jer joj je zivac diglo bespomocno stene. Da je kojim slucajem na njegovom mjestu bio odrasli rotvajler, vjerojatno bi okrenula ocima i to bi bilo to. Vrhunac njezina bijesa. Medjutim, rijec je bila o bicu koje joj nije moglo nauditi, pa si je mlada dama jednostavno dozvolila spomenutu reakciju.

Kad malo bolje pogledam nepristojne ljude, kojih je u mojoj okolini, moram reci, izuzetno malo, stvar koja mi snazno upada u oci je ponavljanje uvijek istog obrasca: nepristojno se ponasanje uglavnom usmjeruje prema onima za koje prostaci procijene da ga ne mogu ili nece vratiti, tako da ga dobivaju ili slabi ili pristojni.

I ne mora nepristojnost imati ovako drasticne oblike poput sutiranja steneta. Nepristojnost je i kad vam se najave gosti, a zatim bez telefonskog poziva ili barem sms-a kasne po sat-dva. I tako svaki put. Nepristojnost je kad vas netko redovno prekida prije no sto ste uspjeli dovrsiti recenicu, kako bi potom odrzao pravo malo desetominutno predavanje koje ne da nema veze s temom na koju ste poceli razgovor, nego vas ni najmanje ne zanima. Nepristojnost je kad vas netko stalno zica prijevoz, a nikad vam ne ponudi ni kune ili eura za benzin. Nepristojnost je kad domacin pred (pozvanim i najavljenim) gostima gleda telku. Nepristojnost je kad vam gosca baci higijenski ulozak u skoljku umjesto u kantu za smece, udaljenu tek desetak centimetara (ovo se dogodilo meni, a doticna osoba mi vise nikad nije krocila preko kucnog praga). Nepristojnost je kad vas prodavaci ne pozdrave pri ulasku i izlasku iz trgovine ili vam se obracaju s ti, a stariji ste od srednjoskolske dobi. Nepristojno je kad se gosti na vasem vjencanju, promociji diplome, premijeri vaseg filma, predstavljanju vase knjige ili u bilo kojoj slicnoj svecanoj prilici pojave u trapericama i masne kose. Nepristojno je kad se ljudi ne peru i kad se miris njihovog ustajalog znoja, ponekad pomijesan i s prevelikom kolicinom dezica ili parfema, osjeti u radijusu od pola metra. Nepristojno je kopati nos ili noktom izvlaciti ostatke hrane zaostale medju zubima. Jos je nepristojnije tu istu ruku nekome ponuditi pri upoznavanju ili pozdravljanju. O pranju ruku nakon pipija i kakija (ovo je terminologija moje nasljednice) necu ni pricati, don't get me started.

Evo, to su neki minimumi za koje smatram da bi ih se svatko trebao pridrzavati. Smatrate li da pretjerujem? Ako da, slobodno mi recite, no uvjerena sam da mi kriteriji za pristojnost zaista nisu previsoki.

I da zavrsim, genijalne su mi spike koje neotesanci prodaju. Navodno pristojnost nije iskrenost, nego gluma. Pa, to bi bilo u redu, da oni sami od drugih tu istu pristojnost (koju, kad bi je sami trebali prakticirati, podrugljivo nazivaju glumom) ne ocekuju i uvelike ne zloupotrebljavaju. Kako biste drugacije opisali situaciju u kojoj strpljivo cekate da neki davez ugasi svoj desetominutni monolog kojeg je zapoceo bezobrazno se ubacivsi nekome (vama?) u rijec? Pa da, vi zaista glumite pristojnost time sto prostaka pustate da razglaba, no u tom slucaju doticni nema nista protiv te glume. Sve je super, pa cak i zloglasna gluma, samo da dodje do rijeci i sto duze blebece. Problem nastaje u tome kad se ta ista pristojnost ocekuje od njega. Eh, da... Tada je to gluma, fuj, fuj, fuj! A on zapravo uopce nije neodgojen, nego je samo bolno iskren i u toj svojoj dobrodusnoj iskrenosti pokazuje vam da ga vase rijeci ni najmanje ne zanimaju. On je vjeran sebi. A vi niste. Vi ste pristojni i samim time licemjerni. Ne znam za vas, no ja to nazivam dvostrukim kriterijima i nisu mi ni najmanje dragi. Svakako obratite paznju da ovdje ne pricam o iskrenosti koja bi trebala vladati medju prijateljima i cija je suprotnost laz ili prijetvornost. Pricam o pristojnosti, koja s iskrenoscu ne bi trebala imati previse veze.

Pristojnost je, kao i velik dio stvari povezanih s medjuljudskim odnosima, arbitraran skup pravila od kojih bi vecina clanova drustva trebala savladati barem manji dio, kako bi drustvo u cjelini moglo funkcionirati bez ekscesa. Oni koji su dovoljno bahati da ta pravila ne postuju cesto se nadju uvrijedjeni kad im se nepristojnost vrati nepristojnoscu. Jer smatraju da za njih pravila ne vrijede, no drugi su duzni prema njima biti pristojni. Oni su, naime, iznimke: bas imaju pms, trudni su ili temperamentni. I smiju se ponasati kako god zele.

16.02.2005. u 19:15 • 36 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.02.2005.

Kult staraca i mrtvaca

Citam tako neki dan vijest o tome da je Leo DiCaprio dobio nagradu za zivotno djelo. Ok, nije moj omiljeni glumac, ali mi je zaista drago. A znate zasto? Jer Leo ima tek trideset godina.

Kad sam njegovu nagradu spomenula u polusluzbenom razgovoru u drustvu u kojem sam bila uvjerljivo (citaj: izmedju deset i trideset godina) najmladja, od desetak prisutnih nije se cuo gotovo nijedan glas odobravanja. Ako sam dobro shvatila, neki ga jednostavno ne vole kao glumca, smatraju da je sladunjav i da ne zasluzuje nikakvu nagradu (sto je stvar osobnog ukusa i to postujem), dok je vecina bila sokirana cinjenicom da je tako mlada osoba dobila nagradu za zivotno djelo. Ako cemo iskreno, vecina komentara bila je posprdna, pa i otvoreno uvredljiva, a zakljucak razgovora donijela je najstarija clanica drustva, gospodja koja je s puno gorcine i neodobravanja rekla znaci, vise ni ne mora snimati filmove, svoju je nagradu dobio.

E, pa reakcija je sasvim normalna za drustvo u kojem vlada kult staraca i mrtvaca. Otvorite li neku od nasih enciklopedija ili, recimo, Hrvatski biografski leksikon, naici cete, uz one koji zaista pripadaju na te stranice, i na imena ostarjelih anonimaca koji su samo zbog svojih poznih godina zasluzili da ih se spomene, jer su objavili neku zapazenu zbirku poezije nedavne 1962. godine, a procitali su je svi clanovi njegove obitelji i poneki knjizevni kriticar. O pokojnim velicinama necu ni pricati; ima tu seoskih ucitelja koji su u slobodno vrijeme pisali price cak ni u vrijeme objavljivanja nikome zanimljive, nekakvih univerzalnih intelektualaca koji su se bavili svim i svacim, provincijskih svecenika i njima slicnih. Mislim, ok, ako su ti ljudi bili bitni nema razloga da im se ne iskaze postovanje i spomene ih se, ali zbog cega u slicnim publikacijama nema cetrdesetogodisnjih - ili, kad smo vec kod toga, i puno mladjih - intelektualaca, umjetnika ili znanstvenika koji su vec sad ostvarili vece uspjehe i iza kojih je veci opus nego iza desetorice starceka?

A zaista ih nema. Provjerila sam. Slucajno sam trazila neko sasvim deseto ime i usput prolistala, kad mi je u ruci vec bio svezak u kojem bih, da je pravde, morala naci imena nekih svojih tek desetak godina starijih kolega, sve redom doktora znanosti, autora nekoliko knjiga, uspjesnih intelektualaca. No, oni nisu spomenuti. Bit ce da tri objavljene knjige u dobi do navrsenih cetrdeset godina vrijede manje od dva eseja nekog sezdesetogodisnjaka.

Leksikoni i biografije samo su ogledalo opce atmosfere drustva, izrazito nenaklonjene mladima. Recimo, nebrojeno sam puta cula negodovanje zbog postavljanja mladje osobe za sefa i zaista uvredljive komentare gotovo svih njegovih poteza, od uvodjenja obaveznog dress codea do davanja uputa o poslovnom ponasanju. Obicno se cuje da mladac pretjeruje, sto si taj klinac umislja, tko je on i slicno, no nikom ne pada na pamet da on mozda spasava poduzece koje je pod vodstvom pametnih i sposobnih, ali i STARIJIH ljudi doslo do ruba propasti. Zavrseni MBA studij za starije komentatore ionako je samo hrpa gluposti, a uspjesni poslovni potezi pripisuju se slucaju i sreci. Jer, naravno, ne moze klinac biti pametniji od starijih. Ma da, tko je to vidio. A to sto su ti isti pametnjakovici poznih godina dopustili da poduzece propadne naravno nema nikakve veze s njihovim realnim sposobnostima, vec je rijec o pukom sklopu nesretnih okolnosti, lose srece i nepovoljnog horoskopa. Yeah, right.

Naravno, kod nas jos uvijek vlada socijalisticki mentalitet: zaposlis se nakon srednje skole ili faksa i mirno, bez previse truda ili zajebancije na istom tom poslu docekas penziju. Mnogima je malo teze shvatiti da postoji nesto sto se zove konkurencija, da je potrebno raditi na sebi, da nijedan ili gotovo nijedan posao vise nije siguran, da stalno dolaze horde mladih i boljih, i da nema spavanja na lovorikama, koliko god to privlacno zvucalo, koliko god mislimo da smo to zasluzili i koliko god da su neke od njih tako ucili roditelji, uglavnom bivsi budze. I kako se takvi bore protiv novonastale situacije? Pa kako bi drugacije nego prljavo. Od iskljucivanja mladih iz bilo kakvih procesa odlucivanja, preko mahnitih obracuna poput zluradog traca koji cesto prerasta u pravi pravcati mobbing, do vec klasicnog ignoriranja ili cak ostrog kritiziranja svakog objektivnog uspjeha osobe koja je bila dovoljno bezobrazna da relativno mlada postigne relativno mnogo. I koliko god takvi kompleksasi najvecem dijelu svoje okoline izgledali jadno i smijesno, jer svojim jeftinim strategijama za prezivljavanje ipak govore iskljucivo o sebi, a ni najmanje o metama svojih napada, oni ipak postoje, a cesto nemaju cak ni dovoljno samopostovanja da svoje frustracije i sasvim osobne nesigurnosti ostave za sebe i svog psihijatra (cije bi usluge svakako trebali redovito koristiti).

Recite sad vi meni kad ste culi da je neki uspjesan hrvatski glumac, knjizevnik ili slikar srednjih godina dobio nagradu za zivotno djelo, iako mu je opus veci i kvalitetniji nego u starijih kolega? Nikad. Jer toga kod nas nema. Prije ce ga vrijedjati, ogovarati, spletkariti, marginalizirati i pokusati unistiti. Tako mu i treba, kad se usudjuje biti uspjesan. Balavac jedan. Sad neka se izvoli nositi s time.

A priznanje ce dobiti kad ostari. Ili kad umre. Tada, naime, vise nikoga ne ugrozava.

13.02.2005. u 19:04 • 20 KomentaraPrint#

subota, 05.02.2005.

Hrvatski san

Ako postoji americki san, zbog cega ne bi postojao i hrvatski, slozit cete se. Pa nismo mi gori od Amera! No, promatrajuci ljude oko sebe, nekako mi se ne cini da svi mastaju o hard work, discipline i prvi milijuncek dolara prije tridesete, kao nasi frendovi Ameri. I tako sam se odlucila malo pozabaviti snovima koje moji sunarodnjaci spavajuci, ali i na javi snivaju.

Vrlo je vazno znati definirati snove i stremljenja ljudi oko sebe. Najprije, zato da i sami, ukoliko ste liseni maste i vlastitih zelja, tocno znate sto sve u zivotu morate ostvariti, poredano po tockama i vaznosti, jen, dva, tri. Da se uklopite. Da se ne isticete. Da ne upadate u oci i ne budete nepotrebno drugaciji. Jer, moglo bi se dogoditi da ste dovoljno drski da ignorirate kolektivne snove i imate neki svoj, posebni. Ne samo sto ce vas to dovesti na glas bahatog cudaka, nego postoji i sasvim realna opasnost da se ljudi iz vase okoline osjete uvrijedjenima naletima vaseg neobjasnjivog individualizma. Zato se, molim lijepo, upoznajte s vaznim snovima svojih sunarodnjaka, kako ne biste nesmotreno iskakali iz prosjeka i izvolijevali biti drugaciji. Ili da, ako to vec izvolijevate, budete spremni dobiti po prstima, ako nikako drugacije, barem verbalno.

Ako sam uspjela promotriti koliko-toliko reprezentativni uzorak, jedan od glavnih zivotnih snova svakog tko se smatra postenim Hrvatom je vikendica ili barem apartman na moru. Ok, moze i neki frclek zemlje u okolici vlastitog grada, u dubini kontinenta, kako bi se stresom, smogom i svekolikim gradskim zivotnim ritmom izmucena obitelj vikednima opustala u zelenilu, sadeci krumpire, do koljena zaprljana blatom, ali lica ozarenih sretnim osmijehom, kao sto dolikuje ljudima koji su uspjesni. Medjutim, viksa na moru je ipak viksa na moru.

Generacija nasih roditelja i baki i djedova uglavnom se pobrinula da oni sami i njihovi potomci imaju par kvadrata za ljetovanje. Neki su se odricali postenih obroka, stedjeli, vlastitim rukama gradili ciglu na ciglu, desetljecima ljetovali u poludovrsenim vikendicama zajedno sa zoharima i crnim udovicama, prali kosu i sudje u moru, a na kraju, kad su - i ako - uspjeli dovrsiti svoje ljetne rezidencije, ponovno nemaju love za pristojan zivot, pa vecinu tesko sagradjenih soba iznajmljuju furestima, pazljivo im mjereci potrosnju vode i vrijeme provedeno u zajednickoj kupaoni. Buduci da tadasnja polusirotinja nije imala neku veliku lovu, uglavnom je pokupovala zemlju izvan gradova, pa cak i sela, i stoga su im vikendice danas, kad je obala mnogo izgradjenija, puno atraktivnije od onih smjestenih u samim sredistima bucnih ljetovalista. I cesto vise vrijede. Ajde, barem tu ima pravde.

Zatim su tu i poznati socijalisticki drugovi direktori, danas uglavnom clanovi ili barem glasni simpatizeri HDZ-a, i njihove vikse izgradjene uz pomoc brojnih kamiona s gradjevinskim materijalom koji su malo skrenuli s puta i radnicima koji nisu smjeli odbiti pomoci drugu direktoru, pa su zavrnuli rukave i provodili vikende gradeci tudje kuce. Zbog alternativnog nacina financiranja takve se vikse uglavnom nalaze po opskurnim mjestima, ne bi li bile sto nezamjecenije. Uza sav razvoj nase obale, takva su mjesta jos uvijek obicne selendre, pa su direktorski potomci, tj. nasljednici takvih viksi, zakinuti za apekt hvalisanja svojom atraktivnom destinacijom za ljetovanje. Stoga pribjegavaju uopcavanju, pa umjesto da kazu "ljetujem u Bezimenom Zeselku udaljenom sedam kilometara od Pripizdine Gornje na Nikad Pronadjenom Otoku", elegantno salju razglednice iz najblizeg grada, u koji ponekad odu na kavu i kupovinu namirnica. Molim da se na vlasnike takvih viksi ne ljutite. Kao prvo, ljudi su doslovce shvatili bit socijalizma: sve je nase, a svatko dobiva prema potrebi. E, pa njihove su potrebe bile nesto vece od potreba obicnog covjeka, a uzevsi u obzir da su poduzeca bila u vlasnistvu onih koji su u njima radili, uzimanje od svoga i nije potkradanje, zar ne? Tehnicki gledano, radi se samo o pretakanju iz jedne vrece u drugu. Iz tvornice u viksu. A kao drugo, takvi se nesretnici obicno zale da su bili strasno sputani. Kazu da nisu smjeli ici u crkvu ili reci da su Hrvati. Pa, kad su bili toliko ugnjetavani, red je da su si te patnje i naplatili, ne mislite li? Recimo, moji roditelji su skroz normalno isli u crkvu i nitko im nije branio da kazu sto su po nacionalnosti, pa je i pravedno da si nisu uzeli viksu na racun firme i drzave. Jerbo nisu bili ugnjetavani, pa nemaju dusevne boli za naplatit'.

Idemo dalje. Velike, lijepe kuce, sasvim u alpskom stilu, s divnim drvenim balkonima i ogromnim krovovima, visoke samo pet-sest katova cesto su podizali nasi dragi prijatelji gastici. Ne treba im zamjeriti, jer zaista je glupo da nam je arhitektura na Jadranu tako monotona - ako pogledate bolje, sve kuce slice jedna drugoj. Trebalo je uvesti malo raznolikosti, bilo je i vrijeme. A tko ce drugi nego oni koji to znaju i mogu, jer ipak, ljudi su vidjeli svijeta i znaju sto je u trendu. U Münchenu. Ili Stuttgartu. Ili gdje vec. A da sve bude u stilu, tu su i velika slova koja se ponosno isticu na proceljima: Villa Alpina. Villa Runolist. Villa Djurdja. I druge vile, ljepotica do ljepotice.

Naravno, postojala je i neka srednja klasa koja je gradila vikendice uz pomoc osobne ustedjevine, manjih kredita i slicno, bez vecih odricanja, potkradanja firme ili zivota u tudjini. Njihove vikse obicno nisu pretjerano velike niti ih cuvaju kameni lavovi, pa za ovu analizu nisu ni pretjerano zanimljive. Osim sto je cinjenica da postoje.

Izlaskom iz Mracne Ere i ulaskom u Bolju Buducnost negdje krajem osamdesetih i pocetkom devedesetih godina proslog stoljeca dolazi i do novih trendova u izgradnji obale.

Alpske vile prelaze u manjinsku arhitekturu i kao takve ce svakog trena biti proglasene autohtonim gradjevinama i uci pod okrilje lokalnih Zavoda za zastitu spomenika kulture. Naime, zamijenjene su spanjolsko-meksicko-megalomansko-hotelskim kucama i kucerinama koje se prostiru preko tek polovice omanje uvale, a svojim raskosnim volumenom i prelijepim kombinacijama rimskih stupova, spanjolskih terasa i istocnoeuropskih betonskih blokova uvelike nadvisuju i u svakom pogledu zasjenjuju manje, neupadljivije i bezveznije gradjevine, kao i veci dio kopna, a za lijepoga se vremena sasvim dobro vide i s talijanske obale.

No, nisu samo takve vikse proizvod novog doba. Ne mogu ne spomenuti trend otkupa starih, oronulih, autohtonih i tradicijskih kuca i njihovo obnavljanje. Zaista je prekrasna i dirljiva ta briga za nasu pravu hrvatsku arhitekturu. A o prakticnosti spoja nesebicnog spasavanja rusevnih zgrada i stanovanja u istima necu ni govoriti. Istina, postoje sitnicavci koji vlasnicima takvih kuca zamjeraju neke intervencije poput ugradnje plasticnih okvira za prozore, bojanja fasada u njezne svijetloplave ili lila nijanse i slicne mastovite zahvate. Takve ne treba slusati. Radi se o ljubomornim pojedincima koji ne znaju nista o interpolaciji novih arhitektonskih dostignuca u vec postojece objekte, o uspjesnom kombiniranju starih i novih materijala, o uvodjenju novih boja i oblika u tradicijsku kulturu i tako dalje.

Naravno, ako zelite ljetovati u svome, a iz bilo kojeg razloga ne zelite imati kucu, uvijek mozete kupiti stan u nekoj staroj gradskoj kuci ili pak novoizgradjenoj vili u kojoj cete imati tek nekoliko susjeda.

Imati viksu i nije neki kunst. Iako kao nacija kukamo kako nemamo love i tesko zivimo, vecina ljudi je ima. Oni koji je nemaju, stede i mudruju kako bi je u sto skorije vrijeme pribavili. Pa makar ljetovali poput onih s pocetka price, spavajuci na lufticima prostrtima po betonskom podu i tusirajuci se na plazi, pod uvjetom da je plaza toliko uredjena da ima tuseve.

Medjutim, problem nastane kad nesmotreno izjavite da viksu nemate i da vam nije ni u najdugorocnijem planu nabaviti si svojih par morskih kvadrata.

Ako ste vec izletjeli s takvom izjavom, budite spremni na zacudjene poglede. Dok vas promatraju stisnutih ociju i pokusavaju smjestiti u neku od poznatijih grupa ludjaka prema tipologiji iz srednjoskolske psihologije, vasi se prijatelji i poznanici pitaju sto vam se dogodilo da ste toliko skrenuli. Mislim, pa svatko zeli imat' viksu na moru. Ako ne zeli, nesto s njim opako nije u redu.

I tako, muzic i ja spadamo u malobrojne cudake koji nemaju viksu. Niti je zele. I mogu vam reci da nas frendovi ponekad diskretno, a ponekad ni ne skrivajuci cudjenje, zgrazanje ili pak negodovanje, pitaju sto nas je dovelo do takve odluke slicnim tonom kojim se postavlja pitanje zasto jos uvijek nemate djece ili a kad cete konacno imati drugo.

Bit cu iskrena - da smo je kojim slucajem naslijedili ne bismo je prodali niti bismo je se odrekli preko novina. Da smo dobili i neku rusevinu ili neuredjeni kat obiteljske vikse, kao dobar dio mladih (to si ja laksam da smo mi jos uvijek mladi), vjerojatno bismo je uredili i ljetovali u njoj.

No, nismo i nije nam pretjerano zao.

Zasto? Zato jer cijena vikendice, ako je niste naslijedili pa je sami placate, bez obzira radi li se o dovrsenoj, uredjenoj i usminkanoj ili neuredjenoj, u koju jos treba ulupati truda, love i vremena, otprilike tolika da si do kraja zivota mozete priustiti obiteljska ljetovanja na bilo kojoj atraktivnoj lokaciji. Ne lupam bez veze, stavili smo muzic i ja konkretne brojke na papir i izracunali - a podatak se odnosi na malobrojne, koji spomenuti iznos imaju u gotovini i mogu ga elegantno isplatiti. Ako se pak posluzite kreditom, tijekom godina cete samo za kamate ostaviti barem desetljece luksuznog ljetovanja u all inclusive hotelima visokih kategorija. Tome pridodajte porez, kojeg placate svake godine. Pa rezije, prireze, namete i desetinu koju dajete lokalnom feudalcu. Pa cak i boravisnu taksu, koju po zakonu morate platiti iako ste u vlastitoj kuci, a svercate li se, kazna koja vas moze stici zagorcat ce vam ljetovanje i jos mnoga iduca. Pa uzmite u obzir da se zapravo ne odmarate. Najprije vas ceka dan-dva intenzivnog pospremanja, brisanja prasine i dovodjenja cijele stvari u red. Pa vas ceka uobicajan zivotni ritam: kuhate, perete, peglate, a jos ste i pod pritiskom da morate naci vremena za kupanje, kavice na rivi da vas vide susjede i suncanje, jer se ne mozete vratiti doma bijeli. Pa opet dan-dva prije odlaska pospremate. Ako vam je viksa u nekom divljem kraju, sa sobom nosite kuci sve sto je iole vrijedno, jer ce vam je vec dva dana po vasem odlasku opljackati, a lokalni murjaci ce samo slijegati ramenima i praviti se da su vasu tuzbu shvatili ozbiljno i da zaista istrazuju tko vam je provalio u viksu. U medjuvremenu, tijekom tih par tjedana kvaziodmora, u tu vasu morsku oazu uvaljuju vam se rodjaci, prijatelji i poznanici cijih se imena jedva sjecate, no koji s vama negdje krajem svibnja postaju vrlo srdacni. Pa onda, ne zeleci ispasti nepristojni, i njima kuhate, perete i peglate. Budite ih s doruckom i servirate im kavu na terasi. I tako odmoreni stizete kuci i cekate iduci godisnji, za koji si unaprijed obecajete da ce biti drugaciji, iako i sami znate da nece. Da ne govorim da ste zauvijek osudjeni na ljetovanje u jednom te istom mjestu koje ce vam, cak i da je najljepse na svijetu, prije ili kasnije dosaditi. Naravno, uvijek mozete otici negdje drugdje na ljetovanje, no usprkos planovima i cvrstim odlukama, vjerojatno necete. Cinit ce vam se razmetljivo i bahato platiti hotel kad ionako imate gdje biti.

I tako, to vam je nasa obiteljska prica o vikendicama. Sad sam se razotkrila. Ne dijelim san sa svojim sunarodnjacima.

Lastane, jesam li ja normalna?

05.02.2005. u 00:45 • 27 KomentaraPrint#

utorak, 01.02.2005.

Ambiciozni naprijed, ostali stoj!

Ako je vjerovati statistici koju sam nedavno procitala, otprilike tri cetvrtine zaposlenih Hrvata debelo je nezadovoljno svojim poslom. Dakle, velike su sanse da bas vi smatrate da ste premalo placeni, a previse radite, da imate neprijateljski nastrojene kolege, da vas napredovanja nepravedno zaobilaze, da ste zrtve traceva i spletki, da ste preoptereceni, da imate previse prekovremenih, i tako dalje, i tako dalje. Ako ste mrtvo puhalo vjerojatno mislite da je super sto uopce imate posao i trudite se ne misliti o promjeni. Ako pak to niste, u glavi vam se stalno vrte planovi i snovi o nekom novom i boljem radnom mjestu u bliskoj i nadasve svijetloj buducnosti.

Pa evo mog malog priloga: opis tri atraktivna zanimanja koja podrazumijevaju solidnu lovu, odlican status, zadivljene komade, ljubomorne susjede, a bivse kolege oboljele od iznenadne nesanice, do korijena izgrizenih noktiju. A da bi stvar bila ljepsa, radi se o poslovima za koje vam nije potrebna ni minuta skolovanja nakon mature, a kad bolje razmislim, ni matura nije bas toliko neophodna.


1. Lijecnik

Aha, dobro ste procitali. Naime, kaj. Neka, molim lijepo, dignu ruku svi koji nikad nisu culi ili mozda sami izgovorili recenicu poput moj doktor je totalni idiot, nema pojma o svom poslu, moram obavezno naci novog. Pretpostavljam da je svekoliko citateljstvo ostalo ruku zabetoniranih na tipkovnici ili misu. A kako i ne bi, kad svi citamo one prekrasne vijesti na posljednoj stranici dnevnih novina o tome kako je malo marihuane jako dobro protiv tumora, savjete u zenskim casopisima koji nam na dvije stranice detaljno objasne kada trebamo, a kada ne trebamo ici lijecniku i ako idemo sto da mu kazemo i sto da zahtijevamo, ako se on slucajno drzne zaboraviti. I na netu se nadje odlicnih savjeta. Tu i tamo se pojavi neki dosadni i naporni specijalizirani sajt koji ide u nepotrebne detalje, no ipak je vise onih normalnih, koji vam u maksimalno deset recenica objasne sve simptome svih bolesti na svijetu. Na kraju krajeva, ima li netko tko nikad nije gledao E.R. ili, po naski, Hitnu sluzbu? E, pa ako tamo nije sve lijepo objasnjeno, stvarno ne znam gdje je. Da ima pravde, nakon dvije odgledane sezone svima bi nam bio priznat ispit iz traume.

Ali, pravde nema. A znate zasto? Zbog teorije zavjere. Jer su lijecnici bagra koja se udruzila protiv nas obicnih ljudi. Iako je vama kristalno jasno koji bi vam lijek vas lijecnik trebao dati protiv visokog tlaka (na kraju krajeva, taj isti je prepisao i vasoj susjedi), on glumi nekog vraga ne bi li dobio na vaznosti i na recept vam pise ime nekog sasvim desetog lijeka, a vi iz njegove ordinacije izlazite nezadovoljni. Pa, jeste li mu lijepo rekli sto vam treba?

Kad bolje razmislim, svijet bi bio puno bolje uredjen da se tim cudnim ljudima u bijelom oduzme njihov nepravedno steceni monopol i da svatko bude svoj lijecnik. Istina, moglo bi biti mrvicu neprakticno sam sebi izvaditi zucne kamence ili tako nesto, no ni to nije nerjesiv problem.


2. Prevoditelj

Evo jos jednog zanimanja za koje naivcine i budale gube dragocjene godine zivota, pace mladosti, kako bi hodocastili po nekakvim fakultetima i ucili stvari koje nikad nikom nisu trebale. Recimo, nekakve konjugacije, deklinacije, clanove i slicno. Vjerojatno im nitko nije rekao da je dovoljno zavrsiti drugi stupanj stranog jezika u nekoj privatnoj skoli i svaki posteni distributer filmova dat ce vam da stancate prijevode na video-kazete. Respektabilna poduzeca ipak drze do visoke razine prijevoda filmova koje otkupljuju, pa od svojih prevoditelja traze potvrdu da su upisali i treci stupanj. Potvrdu o zavrsetku istog trazit ce vas pak bahato elitisticke televizijske postaje poznate po svojim visokim kriterijima.

Izdavaci, poznati po velikodusnom placanju profesionalnih prevoditelja, cesto nisu toliko izbirljivi, pa ce prijevod knjiga, cak i kapitalnih izdanja, povjeriti svakom tko je opremljen kompjutorom s pristupom na net, kako bi se mogao spojiti i na nekoj od besplatnih prevoditeljskih masina provjeriti znacenje koje god rijeci pozeli utipkavajuci ih kaziprstima obje ruke.

Ako ste pak ambiciozni ili imate bogate roditelje koji su vas u cvijetu mladosti dobrohotno poslali u ljetnu skolu stranog jezika negdje u inozemstvo, u debeloj ste prednosti pred konkurencijom. Ne samo sto nitko nece posumnjati u besprijekornost vaseg poznavanja stranog jezika, nego se s punim pravom mozete smatrati vrhunskim autoritetom za kulturoloska pitanja spomenute nacije. To se posebno odnosi na one medju vama koji mogu izgovoriti cijelu narudzbu u kaficu bez da se spetljaju, pogrijese, oslone se na gestikulaciju ili potraze pomoc u dzepnom rjecniku. Takve jedinke spremne su prevoditi Shakespearove sonete, a buduci da ih je vec neki dosadni profesor odavno preveo kako je jadan znao i umio, nasi prevoditeljski talenti mogu se posvetiti reviziji njegova prijevoda.


3. Modni dizajner

E, ako postoji zanimanje za koje se glupo skolovati, onda je to to. Pa, svi znamo sve o modi. Ne citamo li casopise, ne surfamo li netom, ne gledamo li telku? I kaj ces vise?!

Dakle, zelite li biti modni dizajner osrednjeg dosega, investirajte u redovnu kupnju stranih modnih casopisa i kopirajte ideje. Uostalom, nikad necete biti placeni kao Tom Ford, pa zbog cega se truditi? A na HTV-u uvijek mozete dati iznerviranu izjavu o tome kako vas je Gucci pokrao. Ako dodate koji nervozni pokret lijevom obrvom, svi ce povjerovati da ste zbog drske kradje duboko traumatizirani.

No, naravno, vasi su ciljevi mnogo plemenitiji. Vi zelite postati vrhunski dizajner, odlicno zaradjivati, dobivati hvalospjeve u novinama i biti postovani od strane jata vjernih sljedbenika koji redovno ostavljaju brda love u vasem butiku. Ima i za to recept. Zasad provjerano funkcionira da uhvatite muza nogometasa, a on vas povede sa sobom u inozemstvo, gdje ima ugovor s nekim klubom. Naravno, pokusajte se upucat' nekom boljem nogometasu, jer tako imate vise sanse da zavrsite u Milanu, a ne u nekom ceskom ili njemackom provincijskom gradicu. Godine zivota provedene u atraktivnom modnom sredistu direktno ce se ogledati u razini uspjesnosti vase modne karijere po povratku u rodni grad. Jer, naravno, sto da u dalekom svijetu, sirota i sama, cijele dane radite no setate buticima i trosite novac za kojeg vas muz ionako nije preozbiljno radio.

Nakon par godina kupovine bezobrazno skupe talijanske konfekcije poput Guccija ili Versacea s pravom se smatrate modnim guruom te autoritativno istupate u javnosti i u kolumni koju vam je dragi priskrbio u nekom zenskom casopisu perete konkurenciju, pardon, komentirate odjecu drugih nogometaskih supruga i ostalih javnih zena (pardon, opet zez, htjedoh reci osoba).

Ako ste bili dovoljno razboriti prilikom odabira zenika, niste se zadovoljili tek dobrim nogometasem, nego ste obratili paznju i na to da vas odabranik bude politicki podoban i da se njegova vjernost te odanost primjereno nagradi, recimo, besplatnim prostorom u sredistu grada u kojem cete moci prodavati svoje kreacije.

I sad vam jos jedino preostaje da zasucete rukave, redovno kupujete Burdu, kopirate krojeve, birate sto strasnije kombinacije boja i materijala i pronadjete nekog tko zna sivati kako bi konkretizirao vase ideje. U ostale zadatke spada vam redovno pojavljivanje na svim atraktivnim dogadjajima na kojima novinari snimaju prisutne, nosenje tih svojih krpica te stvaranje ridikula od majmuna koji vam je sve to omogucio. Ponovno sam se krivo izrazila: htjedoh reci, svom cijenjenom suprugu takodjer osmisljavate styling, kako bi se izdvojio iz mora dosadno i predvidljivo odjevenih muskaraca. Pojavljivanje na televiziji od zivotne je vaznosti, a ako pritom uporno izjavljujete da su vasi modeli skupi i nisu za svakoga privuci cete sve kokosi vrste vulgaris Croatica koje ce morati dokazati vama, sebi i svojim najgorim prijateljicama (opet krivo, ne znam sto mi je danas) da mogu i zele potrositi. Preostaje vam samo da sa svojim frendicama sjedite u butiku, pijete kavu i brojite lovu.

Ako ste kojim slucajem musko i imate ambiciju postati modni dizajner, vjerojatno ce vam se plan o braku s nogometasem uciniti neprakticnim - najprije zato sto su to uglavnom krsni momci iz krajeva u kojima se to ne radi, a potom i zbog nekih cisto administrativnih poteskoca. U tom slucaju dovoljno je obojati kosu, redovno posjecivati estetske kirurge i raditi sto vidljivije intervencije na svom licu, kvarcati se, davati dvosmislene izjave u vezi svog seksualnog opredjeljenja te naglasavati svoju ljubav prema vrhunskoj estetici. Uz nesto pojavljivanja u medijima, to ce biti dovoljno da od vas stvori modnog autoriteta. Pred vama su neslucene mogucnosti: novine ce vam placati da komentirate haljine glumica, a svoj originalni smisao za humor moci cete nesputano pokazati kad debele pjevacice koje vam dodju po novi imidz utisnete u proslogodisnju liniju nekog poznatog kreatora, uvjerite ih da oboje kosu u boju koja im nikako ne stoji i natjerate ih da cupkaju svijetom u vrucim hlacicama.


Eto. Nadam se da sam pomogla barem nekolicini zbunjenih nezadovoljnika koji se nalaze na zivotnim i profesionalnim prekretnicama. Uzivajte!

01.02.2005. u 01:27 • 18 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>




< veljača, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            

Opis bloga


Brojim vas...

hit counter

od ljeta 2010.!


NOVO!
Pratite me na fejsu!

Kulerica na FB-u. Klik... Lajk!


Linkovi


Sezonski adventski kutak

Advent u Beču, prvi dio
Advent u Beču, drugi dio
Advent u Beču, treći dio
Advent u Beču, četvrti dio
Advent u Beču, peti dio
Advent u Beču, šesti dio
Advent u Beču, sedmi dio



Pišite mi na
kulerica@hotmail.com



VAŽNO
U ovaj je blog uloženo previše slobodnog vremena, truda i volje da bi služio kao platforma za besplatne oglase. Komentari koji sadrže linkove na druge web stranice ili bilo koji drugi oblik reklame bit će bez iznimke brisani.

Želite li na mom blogu objaviti oglas ili reklamu, javite mi se na kulerica@hotmail.com i dogovorit ćemo se na obostrano zadovoljstvo. sretan



© kulerica, 2004.-2014., sva prava pridržana. Zabranjeno kopiranje, umnožavanje, objavljivanje ili bilo koja druga uporaba teksta i fotografija s bloga u bilo koje svrhe bez dozvole autorice. Za dogovor o bilo kakvom korištenju materijala s ovog bloga javite se na kulerica@hotmail.com.




Fotoputopisi:

Brno

Prag, prvi dio
Prag, drugi dio
Prag, treci dio

Salzburg 2005.

Krumbach

Beograd, prvi dio
Beograd, drugi dio

Crikvenica

Sheffield
Nottingham

Bratislava, 2005., prvi dio
Bratislava, 2005., drugi dio

Rodos, prvi dio
Rodos, drugi dio
Rodos, treći dio

Faliraki

Advent u Beču, prvi dio
Advent u Beču, drugi dio
Advent u Beču, treći dio
Advent u Beču, četvrti dio
Advent u Beču, peti dio
Advent u Beču, šesti dio
Advent u Beču, sedmi dio

Salzburške Alpe, prvi dio
Salzburške Alpe, drugi dio

Hallein

Bad Ischl

Preduskrsni Beč

Borj Cedria, Tunis
Hammam Lif, Tunis
Nabeul, Tunis

München, prvi dio
München, drugi dio (Oktoberfest)

Bratislava 2007.

Konakli, Turska
Alanya, Turska

Oldenburg

Bremen, prvi dio
Bremen, drugi dio

Metković i okolica

Rim, 1. dio
Rim, 2. dio (Vatikan)
Rim, 3. dio (Explora)

Bleiburg 2010.
Petzen 2010.
Klagenfurt 2010.

Kemer, Turska
Tahtali Dagi, Olympos, Turska
Antalya, Turska

Petzen 2011.
Klagenfurt 2011.

Sisak

Mondsee
Bad Gastein
Stubnerkogel
Salzburg 2011.

Istra, 1. dio (Pula i Rovinj)
Istra, 2. dio (Brijuni i Fažana)

Bratislava 2011.

Bled, 1. dio
Bled, 2. dio

Postojnska jama

Venecija

Poreč i Rovinj

Minimundus, Austrija

Petzen 2013.

Graz

Familypark Neusiedlersee/Nežidersko jezero

Budimpešta, 1. dio
Budimpešta, 2. dio

Miramare, Italija
Trst, Italija

Styrassic Park, Austrija

Bad Vöslau, Austrija

Chiemsee, Bavarska, Njemačka
Legoland, Bavarska, Njemačka
Hohenschwangau i Neuschwanstein, Bavarska, Njemačka

Linz, Austrija

Željezno/Eisenstadt, Austrija






Zbog čega Kulerica?


Najprije, zato jer su sva pametnija imena koja sam imala na umu već bila zauzeta. Blogera očito ima puno previše. A zatim i zato jer se trudim ne živcirati se oko mnogih stvari, ponajviše oko ljudske gluposti. Be cool životni stav najbolje je što mogu učiniti za svoj miran san i nježni probavni sustav.