nedjelja, 13.02.2005.

Kult staraca i mrtvaca

Citam tako neki dan vijest o tome da je Leo DiCaprio dobio nagradu za zivotno djelo. Ok, nije moj omiljeni glumac, ali mi je zaista drago. A znate zasto? Jer Leo ima tek trideset godina.

Kad sam njegovu nagradu spomenula u polusluzbenom razgovoru u drustvu u kojem sam bila uvjerljivo (citaj: izmedju deset i trideset godina) najmladja, od desetak prisutnih nije se cuo gotovo nijedan glas odobravanja. Ako sam dobro shvatila, neki ga jednostavno ne vole kao glumca, smatraju da je sladunjav i da ne zasluzuje nikakvu nagradu (sto je stvar osobnog ukusa i to postujem), dok je vecina bila sokirana cinjenicom da je tako mlada osoba dobila nagradu za zivotno djelo. Ako cemo iskreno, vecina komentara bila je posprdna, pa i otvoreno uvredljiva, a zakljucak razgovora donijela je najstarija clanica drustva, gospodja koja je s puno gorcine i neodobravanja rekla znaci, vise ni ne mora snimati filmove, svoju je nagradu dobio.

E, pa reakcija je sasvim normalna za drustvo u kojem vlada kult staraca i mrtvaca. Otvorite li neku od nasih enciklopedija ili, recimo, Hrvatski biografski leksikon, naici cete, uz one koji zaista pripadaju na te stranice, i na imena ostarjelih anonimaca koji su samo zbog svojih poznih godina zasluzili da ih se spomene, jer su objavili neku zapazenu zbirku poezije nedavne 1962. godine, a procitali su je svi clanovi njegove obitelji i poneki knjizevni kriticar. O pokojnim velicinama necu ni pricati; ima tu seoskih ucitelja koji su u slobodno vrijeme pisali price cak ni u vrijeme objavljivanja nikome zanimljive, nekakvih univerzalnih intelektualaca koji su se bavili svim i svacim, provincijskih svecenika i njima slicnih. Mislim, ok, ako su ti ljudi bili bitni nema razloga da im se ne iskaze postovanje i spomene ih se, ali zbog cega u slicnim publikacijama nema cetrdesetogodisnjih - ili, kad smo vec kod toga, i puno mladjih - intelektualaca, umjetnika ili znanstvenika koji su vec sad ostvarili vece uspjehe i iza kojih je veci opus nego iza desetorice starceka?

A zaista ih nema. Provjerila sam. Slucajno sam trazila neko sasvim deseto ime i usput prolistala, kad mi je u ruci vec bio svezak u kojem bih, da je pravde, morala naci imena nekih svojih tek desetak godina starijih kolega, sve redom doktora znanosti, autora nekoliko knjiga, uspjesnih intelektualaca. No, oni nisu spomenuti. Bit ce da tri objavljene knjige u dobi do navrsenih cetrdeset godina vrijede manje od dva eseja nekog sezdesetogodisnjaka.

Leksikoni i biografije samo su ogledalo opce atmosfere drustva, izrazito nenaklonjene mladima. Recimo, nebrojeno sam puta cula negodovanje zbog postavljanja mladje osobe za sefa i zaista uvredljive komentare gotovo svih njegovih poteza, od uvodjenja obaveznog dress codea do davanja uputa o poslovnom ponasanju. Obicno se cuje da mladac pretjeruje, sto si taj klinac umislja, tko je on i slicno, no nikom ne pada na pamet da on mozda spasava poduzece koje je pod vodstvom pametnih i sposobnih, ali i STARIJIH ljudi doslo do ruba propasti. Zavrseni MBA studij za starije komentatore ionako je samo hrpa gluposti, a uspjesni poslovni potezi pripisuju se slucaju i sreci. Jer, naravno, ne moze klinac biti pametniji od starijih. Ma da, tko je to vidio. A to sto su ti isti pametnjakovici poznih godina dopustili da poduzece propadne naravno nema nikakve veze s njihovim realnim sposobnostima, vec je rijec o pukom sklopu nesretnih okolnosti, lose srece i nepovoljnog horoskopa. Yeah, right.

Naravno, kod nas jos uvijek vlada socijalisticki mentalitet: zaposlis se nakon srednje skole ili faksa i mirno, bez previse truda ili zajebancije na istom tom poslu docekas penziju. Mnogima je malo teze shvatiti da postoji nesto sto se zove konkurencija, da je potrebno raditi na sebi, da nijedan ili gotovo nijedan posao vise nije siguran, da stalno dolaze horde mladih i boljih, i da nema spavanja na lovorikama, koliko god to privlacno zvucalo, koliko god mislimo da smo to zasluzili i koliko god da su neke od njih tako ucili roditelji, uglavnom bivsi budze. I kako se takvi bore protiv novonastale situacije? Pa kako bi drugacije nego prljavo. Od iskljucivanja mladih iz bilo kakvih procesa odlucivanja, preko mahnitih obracuna poput zluradog traca koji cesto prerasta u pravi pravcati mobbing, do vec klasicnog ignoriranja ili cak ostrog kritiziranja svakog objektivnog uspjeha osobe koja je bila dovoljno bezobrazna da relativno mlada postigne relativno mnogo. I koliko god takvi kompleksasi najvecem dijelu svoje okoline izgledali jadno i smijesno, jer svojim jeftinim strategijama za prezivljavanje ipak govore iskljucivo o sebi, a ni najmanje o metama svojih napada, oni ipak postoje, a cesto nemaju cak ni dovoljno samopostovanja da svoje frustracije i sasvim osobne nesigurnosti ostave za sebe i svog psihijatra (cije bi usluge svakako trebali redovito koristiti).

Recite sad vi meni kad ste culi da je neki uspjesan hrvatski glumac, knjizevnik ili slikar srednjih godina dobio nagradu za zivotno djelo, iako mu je opus veci i kvalitetniji nego u starijih kolega? Nikad. Jer toga kod nas nema. Prije ce ga vrijedjati, ogovarati, spletkariti, marginalizirati i pokusati unistiti. Tako mu i treba, kad se usudjuje biti uspjesan. Balavac jedan. Sad neka se izvoli nositi s time.

A priznanje ce dobiti kad ostari. Ili kad umre. Tada, naime, vise nikoga ne ugrozava.

<	veljača, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28