Ako postoji americki san, zbog cega ne bi postojao i hrvatski, slozit cete se. Pa nismo mi gori od Amera! No, promatrajuci ljude oko sebe, nekako mi se ne cini da svi mastaju o hard work, discipline i prvi milijuncek dolara prije tridesete, kao nasi frendovi Ameri. I tako sam se odlucila malo pozabaviti snovima koje moji sunarodnjaci spavajuci, ali i na javi snivaju.
Vrlo je vazno znati definirati snove i stremljenja ljudi oko sebe. Najprije, zato da i sami, ukoliko ste liseni maste i vlastitih zelja, tocno znate sto sve u zivotu morate ostvariti, poredano po tockama i vaznosti, jen, dva, tri. Da se uklopite. Da se ne isticete. Da ne upadate u oci i ne budete nepotrebno drugaciji. Jer, moglo bi se dogoditi da ste dovoljno drski da ignorirate kolektivne snove i imate neki svoj, posebni. Ne samo sto ce vas to dovesti na glas bahatog cudaka, nego postoji i sasvim realna opasnost da se ljudi iz vase okoline osjete uvrijedjenima naletima vaseg neobjasnjivog individualizma. Zato se, molim lijepo, upoznajte s vaznim snovima svojih sunarodnjaka, kako ne biste nesmotreno iskakali iz prosjeka i izvolijevali biti drugaciji. Ili da, ako to vec izvolijevate, budete spremni dobiti po prstima, ako nikako drugacije, barem verbalno.
Ako sam uspjela promotriti koliko-toliko reprezentativni uzorak, jedan od glavnih zivotnih snova svakog tko se smatra postenim Hrvatom je vikendica ili barem apartman na moru. Ok, moze i neki frclek zemlje u okolici vlastitog grada, u dubini kontinenta, kako bi se stresom, smogom i svekolikim gradskim zivotnim ritmom izmucena obitelj vikednima opustala u zelenilu, sadeci krumpire, do koljena zaprljana blatom, ali lica ozarenih sretnim osmijehom, kao sto dolikuje ljudima koji su uspjesni. Medjutim, viksa na moru je ipak viksa na moru.
Generacija nasih roditelja i baki i djedova uglavnom se pobrinula da oni sami i njihovi potomci imaju par kvadrata za ljetovanje. Neki su se odricali postenih obroka, stedjeli, vlastitim rukama gradili ciglu na ciglu, desetljecima ljetovali u poludovrsenim vikendicama zajedno sa zoharima i crnim udovicama, prali kosu i sudje u moru, a na kraju, kad su - i ako - uspjeli dovrsiti svoje ljetne rezidencije, ponovno nemaju love za pristojan zivot, pa vecinu tesko sagradjenih soba iznajmljuju furestima, pazljivo im mjereci potrosnju vode i vrijeme provedeno u zajednickoj kupaoni. Buduci da tadasnja polusirotinja nije imala neku veliku lovu, uglavnom je pokupovala zemlju izvan gradova, pa cak i sela, i stoga su im vikendice danas, kad je obala mnogo izgradjenija, puno atraktivnije od onih smjestenih u samim sredistima bucnih ljetovalista. I cesto vise vrijede. Ajde, barem tu ima pravde.
Zatim su tu i poznati socijalisticki drugovi direktori, danas uglavnom clanovi ili barem glasni simpatizeri HDZ-a, i njihove vikse izgradjene uz pomoc brojnih kamiona s gradjevinskim materijalom koji su malo skrenuli s puta i radnicima koji nisu smjeli odbiti pomoci drugu direktoru, pa su zavrnuli rukave i provodili vikende gradeci tudje kuce. Zbog alternativnog nacina financiranja takve se vikse uglavnom nalaze po opskurnim mjestima, ne bi li bile sto nezamjecenije. Uza sav razvoj nase obale, takva su mjesta jos uvijek obicne selendre, pa su direktorski potomci, tj. nasljednici takvih viksi, zakinuti za apekt hvalisanja svojom atraktivnom destinacijom za ljetovanje. Stoga pribjegavaju uopcavanju, pa umjesto da kazu "ljetujem u Bezimenom Zeselku udaljenom sedam kilometara od Pripizdine Gornje na Nikad Pronadjenom Otoku", elegantno salju razglednice iz najblizeg grada, u koji ponekad odu na kavu i kupovinu namirnica. Molim da se na vlasnike takvih viksi ne ljutite. Kao prvo, ljudi su doslovce shvatili bit socijalizma: sve je nase, a svatko dobiva prema potrebi. E, pa njihove su potrebe bile nesto vece od potreba obicnog covjeka, a uzevsi u obzir da su poduzeca bila u vlasnistvu onih koji su u njima radili, uzimanje od svoga i nije potkradanje, zar ne? Tehnicki gledano, radi se samo o pretakanju iz jedne vrece u drugu. Iz tvornice u viksu. A kao drugo, takvi se nesretnici obicno zale da su bili strasno sputani. Kazu da nisu smjeli ici u crkvu ili reci da su Hrvati. Pa, kad su bili toliko ugnjetavani, red je da su si te patnje i naplatili, ne mislite li? Recimo, moji roditelji su skroz normalno isli u crkvu i nitko im nije branio da kazu sto su po nacionalnosti, pa je i pravedno da si nisu uzeli viksu na racun firme i drzave. Jerbo nisu bili ugnjetavani, pa nemaju dusevne boli za naplatit'.
Idemo dalje. Velike, lijepe kuce, sasvim u alpskom stilu, s divnim drvenim balkonima i ogromnim krovovima, visoke samo pet-sest katova cesto su podizali nasi dragi prijatelji gastici. Ne treba im zamjeriti, jer zaista je glupo da nam je arhitektura na Jadranu tako monotona - ako pogledate bolje, sve kuce slice jedna drugoj. Trebalo je uvesti malo raznolikosti, bilo je i vrijeme. A tko ce drugi nego oni koji to znaju i mogu, jer ipak, ljudi su vidjeli svijeta i znaju sto je u trendu. U Münchenu. Ili Stuttgartu. Ili gdje vec. A da sve bude u stilu, tu su i velika slova koja se ponosno isticu na proceljima: Villa Alpina. Villa Runolist. Villa Djurdja. I druge vile, ljepotica do ljepotice.
Naravno, postojala je i neka srednja klasa koja je gradila vikendice uz pomoc osobne ustedjevine, manjih kredita i slicno, bez vecih odricanja, potkradanja firme ili zivota u tudjini. Njihove vikse obicno nisu pretjerano velike niti ih cuvaju kameni lavovi, pa za ovu analizu nisu ni pretjerano zanimljive. Osim sto je cinjenica da postoje.
Izlaskom iz Mracne Ere i ulaskom u Bolju Buducnost negdje krajem osamdesetih i pocetkom devedesetih godina proslog stoljeca dolazi i do novih trendova u izgradnji obale.
Alpske vile prelaze u manjinsku arhitekturu i kao takve ce svakog trena biti proglasene autohtonim gradjevinama i uci pod okrilje lokalnih Zavoda za zastitu spomenika kulture. Naime, zamijenjene su spanjolsko-meksicko-megalomansko-hotelskim kucama i kucerinama koje se prostiru preko tek polovice omanje uvale, a svojim raskosnim volumenom i prelijepim kombinacijama rimskih stupova, spanjolskih terasa i istocnoeuropskih betonskih blokova uvelike nadvisuju i u svakom pogledu zasjenjuju manje, neupadljivije i bezveznije gradjevine, kao i veci dio kopna, a za lijepoga se vremena sasvim dobro vide i s talijanske obale.
No, nisu samo takve vikse proizvod novog doba. Ne mogu ne spomenuti trend otkupa starih, oronulih, autohtonih i tradicijskih kuca i njihovo obnavljanje. Zaista je prekrasna i dirljiva ta briga za nasu pravu hrvatsku arhitekturu. A o prakticnosti spoja nesebicnog spasavanja rusevnih zgrada i stanovanja u istima necu ni govoriti. Istina, postoje sitnicavci koji vlasnicima takvih kuca zamjeraju neke intervencije poput ugradnje plasticnih okvira za prozore, bojanja fasada u njezne svijetloplave ili lila nijanse i slicne mastovite zahvate. Takve ne treba slusati. Radi se o ljubomornim pojedincima koji ne znaju nista o interpolaciji novih arhitektonskih dostignuca u vec postojece objekte, o uspjesnom kombiniranju starih i novih materijala, o uvodjenju novih boja i oblika u tradicijsku kulturu i tako dalje.
Naravno, ako zelite ljetovati u svome, a iz bilo kojeg razloga ne zelite imati kucu, uvijek mozete kupiti stan u nekoj staroj gradskoj kuci ili pak novoizgradjenoj vili u kojoj cete imati tek nekoliko susjeda.
Imati viksu i nije neki kunst. Iako kao nacija kukamo kako nemamo love i tesko zivimo, vecina ljudi je ima. Oni koji je nemaju, stede i mudruju kako bi je u sto skorije vrijeme pribavili. Pa makar ljetovali poput onih s pocetka price, spavajuci na lufticima prostrtima po betonskom podu i tusirajuci se na plazi, pod uvjetom da je plaza toliko uredjena da ima tuseve.
Medjutim, problem nastane kad nesmotreno izjavite da viksu nemate i da vam nije ni u najdugorocnijem planu nabaviti si svojih par morskih kvadrata.
Ako ste vec izletjeli s takvom izjavom, budite spremni na zacudjene poglede. Dok vas promatraju stisnutih ociju i pokusavaju smjestiti u neku od poznatijih grupa ludjaka prema tipologiji iz srednjoskolske psihologije, vasi se prijatelji i poznanici pitaju sto vam se dogodilo da ste toliko skrenuli. Mislim, pa svatko zeli imat' viksu na moru. Ako ne zeli, nesto s njim opako nije u redu.
I tako, muzic i ja spadamo u malobrojne cudake koji nemaju viksu. Niti je zele. I mogu vam reci da nas frendovi ponekad diskretno, a ponekad ni ne skrivajuci cudjenje, zgrazanje ili pak negodovanje, pitaju sto nas je dovelo do takve odluke slicnim tonom kojim se postavlja pitanje zasto jos uvijek nemate djece ili a kad cete konacno imati drugo.
Bit cu iskrena - da smo je kojim slucajem naslijedili ne bismo je prodali niti bismo je se odrekli preko novina. Da smo dobili i neku rusevinu ili neuredjeni kat obiteljske vikse, kao dobar dio mladih (to si ja laksam da smo mi jos uvijek mladi), vjerojatno bismo je uredili i ljetovali u njoj.
No, nismo i nije nam pretjerano zao.
Zasto? Zato jer cijena vikendice, ako je niste naslijedili pa je sami placate, bez obzira radi li se o dovrsenoj, uredjenoj i usminkanoj ili neuredjenoj, u koju jos treba ulupati truda, love i vremena, otprilike tolika da si do kraja zivota mozete priustiti obiteljska ljetovanja na bilo kojoj atraktivnoj lokaciji. Ne lupam bez veze, stavili smo muzic i ja konkretne brojke na papir i izracunali - a podatak se odnosi na malobrojne, koji spomenuti iznos imaju u gotovini i mogu ga elegantno isplatiti. Ako se pak posluzite kreditom, tijekom godina cete samo za kamate ostaviti barem desetljece luksuznog ljetovanja u all inclusive hotelima visokih kategorija. Tome pridodajte porez, kojeg placate svake godine. Pa rezije, prireze, namete i desetinu koju dajete lokalnom feudalcu. Pa cak i boravisnu taksu, koju po zakonu morate platiti iako ste u vlastitoj kuci, a svercate li se, kazna koja vas moze stici zagorcat ce vam ljetovanje i jos mnoga iduca. Pa uzmite u obzir da se zapravo ne odmarate. Najprije vas ceka dan-dva intenzivnog pospremanja, brisanja prasine i dovodjenja cijele stvari u red. Pa vas ceka uobicajan zivotni ritam: kuhate, perete, peglate, a jos ste i pod pritiskom da morate naci vremena za kupanje, kavice na rivi da vas vide susjede i suncanje, jer se ne mozete vratiti doma bijeli. Pa opet dan-dva prije odlaska pospremate. Ako vam je viksa u nekom divljem kraju, sa sobom nosite kuci sve sto je iole vrijedno, jer ce vam je vec dva dana po vasem odlasku opljackati, a lokalni murjaci ce samo slijegati ramenima i praviti se da su vasu tuzbu shvatili ozbiljno i da zaista istrazuju tko vam je provalio u viksu. U medjuvremenu, tijekom tih par tjedana kvaziodmora, u tu vasu morsku oazu uvaljuju vam se rodjaci, prijatelji i poznanici cijih se imena jedva sjecate, no koji s vama negdje krajem svibnja postaju vrlo srdacni. Pa onda, ne zeleci ispasti nepristojni, i njima kuhate, perete i peglate. Budite ih s doruckom i servirate im kavu na terasi. I tako odmoreni stizete kuci i cekate iduci godisnji, za koji si unaprijed obecajete da ce biti drugaciji, iako i sami znate da nece. Da ne govorim da ste zauvijek osudjeni na ljetovanje u jednom te istom mjestu koje ce vam, cak i da je najljepse na svijetu, prije ili kasnije dosaditi. Naravno, uvijek mozete otici negdje drugdje na ljetovanje, no usprkos planovima i cvrstim odlukama, vjerojatno necete. Cinit ce vam se razmetljivo i bahato platiti hotel kad ionako imate gdje biti.
I tako, to vam je nasa obiteljska prica o vikendicama. Sad sam se razotkrila. Ne dijelim san sa svojim sunarodnjacima.
Lastane, jesam li ja normalna?
Post je objavljen 05.02.2005. u 00:45 sati.