nedjelja, 16.01.2005.

Zima, zima, e pa sta je, zima, zima, nije lav

Kad sam prvi i zasad posljednji (citaj: jedini) put bila u New Yorku, kod nas se Sex and the City vec odavno prikazivao. Ja zapravo nikad nisam redovito pratila tu seriju, nisam se uzivljavala u dozivljaje njujorske cetvorke niti sam bila pretjerano tuzna kad je zavrsila, no tu i tamo sam ju pogledala i ne mogu reci da mi nije bila zabavna. Naravno da mi je upalo u oci ono sto je u seriji od pocetka bilo prisutno: sve se vrtilo ne samo oko seksa, vec i oko skupih i potpisanih krpica, vrlo vjerojatno po sistemu tko plati - dobije svojih pet minuta po epizodi. I tako, ne samo da je Carrie nosila spange za kosu s uocljivim Chanelovim logom, a Samantha slicne nausnice, nego su i sve druge situacije iskoristene za maksimalno isfuravanje. Ok, sponzorski ugovori nisu nis novo i kad god se moze, treba sa sto manje truda okrenuti sto vecu lovu, u tome se valjda svi slazemo. Medjutim, neke stvari su me dovodile do ludila, a to su bile scene u kojima nase junakinje, odjevene u svilene haljinice, golih nogu i u natikacicama, po hladnom zimskom vremenu tek ovlas ogrnu krzneni kaput i krecu u hladnu njujorsku noc. Mislila sam si, pa tko normalan uopce moze snimiti ovako nesto? Naravno da mi je jasno da je televizijska serija cista fikcija, a ne preslika stvarnog zivota, medjutim kasniji su me dogadjaji demantirali.

Stigoh u grad svih gradova krajem jednog vjetrovitog ozujka i provedoh u njemu jednako vjetrovit, kisan, povremeno olujan i, sve u svemu, vrlo hladan travanj. Buduci da se ne kuzim u farenhajte, nikad nisam bila posve ziher koliko je bilo stupnjeva, no tadasnji cu vam ugodjaj pokusati objasniti nabrajanjem silnih slojeva koje sam imala na sebi. Dakle, da ne opisujem rublje, reci cu vam da sam iznad njega obavezno nosila najlonke i hlace, zatvorene i cvrste kozne cipele (jerbo je manje-vise stalno kisilo), majicu i pulover, kad sam ujutro bila optimisticno raspolozena uzela sam koznjak, a kad sam se probudila i odlucila da cu taj dan biti realist koznjak sam zamijenila zimskom jaknom, a oko vrata mi je obavezno bio sal. Ukratko receno: da sam kojim slucajem odlucila zaradjivati kao striptizeta, moja bi publika zaspala od dosade prije nego sto bih dosla do iole zanimljivih dijelova odjece.

I samo da napomenem da je najveci broj ljudi oba spola bio slicno odjeven.

Medjutim, ni svakodnevne kise niti snazan vjetar koji sirokim njujorskim avenijama gotovo i ne prestaje puhati nisu omeli odredjenu vrstu njujorskih dama da se na ulicama pojavljuju odjevene tocno kao njihove televizijske sugradjanke. Iako je New York ogroman grad u kojem mozete vidjeti ekstremnu razlicitost stilova odijevanja, u oci su mi, htjela-ne htjela, upale brojne njegovane i mozda mrvicu premrsave zene svih zivotnih dobi koje su bile gotovo klonirane: nosile su elegantne dnevne haljine ili pak kombinaciju leprsave suknje i svilenog topa, bile su golih nogu, dakle, bez carapa, na nogama su obavezno imale natikace, tek poneka sandale, ali nikad, bas nikad cipele zatvorenih prstiju ili peta, a preko svega su ogrnule, rijetko kad obukle bundu ili neki fini kaput koji je obavezno bio raskopcan. Vidjelo se iz aviona da taj styling kosta i da je sve na njima finjaka, od zurke i obleke do manikiranih ruku i pedikiranih stopala. No, ako ste pomislili da su one po toj hladnoci hodale zurnim korakom, grdo se varate. Njima, cini se, nije bilo hladno. Polako su i dostojanstveno, uvjerene u svoj odlican i in izgled, koracale ulicama, dok im je koza na nogama bila najezena od hladnoce. Nisam mogla ne zamisliti njihove sirote jajnike kako stenju, ej, stara, hladno nam je, hladno, daj se PLEASE obuci kak spada ili cemo otpasti ravno na ovaj vlazni asfalt, no cini se da ta poruka nije dosla do dama, jer ih je svakodnevno na ulicama bio otprilike jednak broj.

I naravno da sam se zapitala jesu li sve one bile pod utjecajem ekstremne stilistice Seksa i grada, koji se ionako snima u neka sasvim druga godisnja doba, tako da curke iz serije ne cvokocu golonoge po hladnoci, vec se kuhaju u otkopcanim bundama usred umjetnog snijega i pod reflektorima. A da vam budem iskrena, pala mi je na pamet i mogucnost da je ovakva obleka u New Yorku normalna i da je stilistica samo prekopirala vec postojece odjevne navike Njujorcanki. E, sad. To je kao da se pitam sto je bilo prije, koka ili jaje; u prijevodu, nikad necemo saznati. No, da grdo izgledaju, to stoji. Koliko god da su elegantne i njegovane, te najezene zene koje se nonsalantno polugole secu dok im vjetar nosi kosu i raskopcane kapute medju zabundanim prolaznicima djeluju jednostavno smijesno, ako ne i izgubljeno: kao da ih je netko oteo s okupljanja jednakoizgledajucih zena i teleportirao u taj hladan grad, u kojem nisu djelovale ni seksi ni privlacno, nego jednostavno neprikladno odjevene.

No dobro, prihvatila sam ih kao jednu od njujorskih atrakcija i nisam previse razmisljala o njima. Taj je grad ionako prebogat svim i svacim da bih razbijala glavu zenama koje ne znaju razlikovati godisnja doba.

A zatim sam prije nesto vise od godine dana s muzicem otputovala na par dana predbozicnog provoda u London. London je jedan od mojih najdrazih gradova i znam ga u svim izdanjima, no to je bilo prvi put da sam u njemu bila zimi. Naravno da je moje izdanje bilo vrlo slicno njujorskom (citaj: slojevi nad slojevima, odjeca nad odjecom), a buduci da sam bila u relativno visokoj trudnoci, jako sam pazila da se ne prehladim.

I sto smo vidjeli? Engleskinje, koje sam do tada smatrala prakticnim zenama koje cvrsto stoje na zemlji (ne znam odakle mi to misljenje, no smatram ga komplimentom), u te su zimske dane takodjer salabajzale gradom polugole. Ne danju, kao Njujorcanke, nego nocu, a buduci da je bas bila sezona bozicnih tuluma, nocni je prijevoz, a pogotovo autobusna stajalista, obilovao golim zenskim ramenima, dekolteima i nogama. Tek je poneka bila ogrnuta nekom proljetnom jaknicom, tu i tamo mogla se vidjeti koja pashmina, no zaista su prevladavala gola ramena. Ne moram vam posebno opisivati svoje zaprepastenje. Ja ne bih tak' golisava izasla zimi van cak ni da idem taksijem direktno od doma u neki klub i natrag, a kamoli da po dvadeset minuta cekam bus. Mislim?! A da ne velim da se na ulaz u vecinu londonskih klubova i pubova, pogotovo onih koji su trenutno u trendu, ceka i ceka i ceka... I na kraju vam se moze dogoditi da vas bouncer uopce ni ne pusti da udjete, jer nema mjesta ili je nasumce odabrao nekog drugog i dao mu prednost. A vi se fino smrzavate i pretplacujete na buducnost bez jajnika i bubrega.

Ok, jasno mi je da zenske hoce izgledat elegantno ili su mozda povodljive ili se pak uzivljavaju u uloge filmskih zvijezda i toaleta u kojima ove dolaze na premijere, ali ne uspijevam skuzit par stvari. Recimo, bi li neke fine svilene carapice ili tanke najlonke unistile dojam? Zbog cega je bed obuc' kaput i ostavit' ga na garderobi kluba? I kaj je takav problem shvatiti da razlika izmedju Londona i Hollywooda iznosi i po nekoliko desetaka stupnjeva?!

Buduci da nisam uspjela naci odgovore na svoja pitanja, utuceno sam uzdahnula i zakljucila da sam seljanka iz jednog malog provincijalnog grada i da nikad necu skuzit' bijelosvjetsku furku.

(Ali moram dodati - to je jace od mene - da su u tom slucaju Parizanke i Becanke jednake seljanke koje, u zakopcanim kaputima i zamotane salovima, takodjer nemaju pojma o tome kaj znaci elegancija.)

<	siječanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31