nedjelja, 16.01.2005.

Zima, zima, e pa sta je, zima, zima, nije lav

Kad sam prvi i zasad posljednji (citaj: jedini) put bila u New Yorku, kod nas se Sex and the City vec odavno prikazivao. Ja zapravo nikad nisam redovito pratila tu seriju, nisam se uzivljavala u dozivljaje njujorske cetvorke niti sam bila pretjerano tuzna kad je zavrsila, no tu i tamo sam ju pogledala i ne mogu reci da mi nije bila zabavna. Naravno da mi je upalo u oci ono sto je u seriji od pocetka bilo prisutno: sve se vrtilo ne samo oko seksa, vec i oko skupih i potpisanih krpica, vrlo vjerojatno po sistemu tko plati - dobije svojih pet minuta po epizodi. I tako, ne samo da je Carrie nosila spange za kosu s uocljivim Chanelovim logom, a Samantha slicne nausnice, nego su i sve druge situacije iskoristene za maksimalno isfuravanje. Ok, sponzorski ugovori nisu nis novo i kad god se moze, treba sa sto manje truda okrenuti sto vecu lovu, u tome se valjda svi slazemo. Medjutim, neke stvari su me dovodile do ludila, a to su bile scene u kojima nase junakinje, odjevene u svilene haljinice, golih nogu i u natikacicama, po hladnom zimskom vremenu tek ovlas ogrnu krzneni kaput i krecu u hladnu njujorsku noc. Mislila sam si, pa tko normalan uopce moze snimiti ovako nesto? Naravno da mi je jasno da je televizijska serija cista fikcija, a ne preslika stvarnog zivota, medjutim kasniji su me dogadjaji demantirali.

Stigoh u grad svih gradova krajem jednog vjetrovitog ozujka i provedoh u njemu jednako vjetrovit, kisan, povremeno olujan i, sve u svemu, vrlo hladan travanj. Buduci da se ne kuzim u farenhajte, nikad nisam bila posve ziher koliko je bilo stupnjeva, no tadasnji cu vam ugodjaj pokusati objasniti nabrajanjem silnih slojeva koje sam imala na sebi. Dakle, da ne opisujem rublje, reci cu vam da sam iznad njega obavezno nosila najlonke i hlace, zatvorene i cvrste kozne cipele (jerbo je manje-vise stalno kisilo), majicu i pulover, kad sam ujutro bila optimisticno raspolozena uzela sam koznjak, a kad sam se probudila i odlucila da cu taj dan biti realist koznjak sam zamijenila zimskom jaknom, a oko vrata mi je obavezno bio sal. Ukratko receno: da sam kojim slucajem odlucila zaradjivati kao striptizeta, moja bi publika zaspala od dosade prije nego sto bih dosla do iole zanimljivih dijelova odjece.

I samo da napomenem da je najveci broj ljudi oba spola bio slicno odjeven.

Medjutim, ni svakodnevne kise niti snazan vjetar koji sirokim njujorskim avenijama gotovo i ne prestaje puhati nisu omeli odredjenu vrstu njujorskih dama da se na ulicama pojavljuju odjevene tocno kao njihove televizijske sugradjanke. Iako je New York ogroman grad u kojem mozete vidjeti ekstremnu razlicitost stilova odijevanja, u oci su mi, htjela-ne htjela, upale brojne njegovane i mozda mrvicu premrsave zene svih zivotnih dobi koje su bile gotovo klonirane: nosile su elegantne dnevne haljine ili pak kombinaciju leprsave suknje i svilenog topa, bile su golih nogu, dakle, bez carapa, na nogama su obavezno imale natikace, tek poneka sandale, ali nikad, bas nikad cipele zatvorenih prstiju ili peta, a preko svega su ogrnule, rijetko kad obukle bundu ili neki fini kaput koji je obavezno bio raskopcan. Vidjelo se iz aviona da taj styling kosta i da je sve na njima finjaka, od zurke i obleke do manikiranih ruku i pedikiranih stopala. No, ako ste pomislili da su one po toj hladnoci hodale zurnim korakom, grdo se varate. Njima, cini se, nije bilo hladno. Polako su i dostojanstveno, uvjerene u svoj odlican i in izgled, koracale ulicama, dok im je koza na nogama bila najezena od hladnoce. Nisam mogla ne zamisliti njihove sirote jajnike kako stenju, ej, stara, hladno nam je, hladno, daj se PLEASE obuci kak spada ili cemo otpasti ravno na ovaj vlazni asfalt, no cini se da ta poruka nije dosla do dama, jer ih je svakodnevno na ulicama bio otprilike jednak broj.

I naravno da sam se zapitala jesu li sve one bile pod utjecajem ekstremne stilistice Seksa i grada, koji se ionako snima u neka sasvim druga godisnja doba, tako da curke iz serije ne cvokocu golonoge po hladnoci, vec se kuhaju u otkopcanim bundama usred umjetnog snijega i pod reflektorima. A da vam budem iskrena, pala mi je na pamet i mogucnost da je ovakva obleka u New Yorku normalna i da je stilistica samo prekopirala vec postojece odjevne navike Njujorcanki. E, sad. To je kao da se pitam sto je bilo prije, koka ili jaje; u prijevodu, nikad necemo saznati. No, da grdo izgledaju, to stoji. Koliko god da su elegantne i njegovane, te najezene zene koje se nonsalantno polugole secu dok im vjetar nosi kosu i raskopcane kapute medju zabundanim prolaznicima djeluju jednostavno smijesno, ako ne i izgubljeno: kao da ih je netko oteo s okupljanja jednakoizgledajucih zena i teleportirao u taj hladan grad, u kojem nisu djelovale ni seksi ni privlacno, nego jednostavno neprikladno odjevene.

No dobro, prihvatila sam ih kao jednu od njujorskih atrakcija i nisam previse razmisljala o njima. Taj je grad ionako prebogat svim i svacim da bih razbijala glavu zenama koje ne znaju razlikovati godisnja doba.

A zatim sam prije nesto vise od godine dana s muzicem otputovala na par dana predbozicnog provoda u London. London je jedan od mojih najdrazih gradova i znam ga u svim izdanjima, no to je bilo prvi put da sam u njemu bila zimi. Naravno da je moje izdanje bilo vrlo slicno njujorskom (citaj: slojevi nad slojevima, odjeca nad odjecom), a buduci da sam bila u relativno visokoj trudnoci, jako sam pazila da se ne prehladim.

I sto smo vidjeli? Engleskinje, koje sam do tada smatrala prakticnim zenama koje cvrsto stoje na zemlji (ne znam odakle mi to misljenje, no smatram ga komplimentom), u te su zimske dane takodjer salabajzale gradom polugole. Ne danju, kao Njujorcanke, nego nocu, a buduci da je bas bila sezona bozicnih tuluma, nocni je prijevoz, a pogotovo autobusna stajalista, obilovao golim zenskim ramenima, dekolteima i nogama. Tek je poneka bila ogrnuta nekom proljetnom jaknicom, tu i tamo mogla se vidjeti koja pashmina, no zaista su prevladavala gola ramena. Ne moram vam posebno opisivati svoje zaprepastenje. Ja ne bih tak' golisava izasla zimi van cak ni da idem taksijem direktno od doma u neki klub i natrag, a kamoli da po dvadeset minuta cekam bus. Mislim?! A da ne velim da se na ulaz u vecinu londonskih klubova i pubova, pogotovo onih koji su trenutno u trendu, ceka i ceka i ceka... I na kraju vam se moze dogoditi da vas bouncer uopce ni ne pusti da udjete, jer nema mjesta ili je nasumce odabrao nekog drugog i dao mu prednost. A vi se fino smrzavate i pretplacujete na buducnost bez jajnika i bubrega.

Ok, jasno mi je da zenske hoce izgledat elegantno ili su mozda povodljive ili se pak uzivljavaju u uloge filmskih zvijezda i toaleta u kojima ove dolaze na premijere, ali ne uspijevam skuzit par stvari. Recimo, bi li neke fine svilene carapice ili tanke najlonke unistile dojam? Zbog cega je bed obuc' kaput i ostavit' ga na garderobi kluba? I kaj je takav problem shvatiti da razlika izmedju Londona i Hollywooda iznosi i po nekoliko desetaka stupnjeva?!

Buduci da nisam uspjela naci odgovore na svoja pitanja, utuceno sam uzdahnula i zakljucila da sam seljanka iz jednog malog provincijalnog grada i da nikad necu skuzit' bijelosvjetsku furku.

(Ali moram dodati - to je jace od mene - da su u tom slucaju Parizanke i Becanke jednake seljanke koje, u zakopcanim kaputima i zamotane salovima, takodjer nemaju pojma o tome kaj znaci elegancija.)

četvrtak, 13.01.2005.

Fashion victims, nova sezona

Neki od vjernih citatelja mog bloga mozda se sjecaju da sam davnih dana pisala o zrtvama mode. E, pa buduci da je tema doslovce neiscrpna, ovaj cu se put pozabaviti istim fenomenom u novoj sezoni, s posebnim osvrtom na neke bezvremenske estetske vrijednosti koje sigurno svi zajedno znamo cijeniti i duboko im se klanjamo.

Pa, recimo...

1. Masnice

Ok, u modi su masnice (nemam hrvatsku tipkovnicu, pa najprije moram rijesiti prvu dilemu: ne mislim na masnice koje dobijete kad vas netko pukne sakom posred cela, nego na masne, masnice - mozda da napisem mashnice?!). I nije to neka novost, one su u modi vec par sezona, a vjerojatno ce i ostati, jerbo su u tolikoj mjeri ukrasile svu mogucu obleku da ce ih biti tesko otjerati. Da vam budem iskrena, nemam nis protiv masnica. Dapace, bas su mi fora, a znaju i obicnoj krpi dodati neki superultrazenstveni stih (s kvacicom iznad "s"). Podignu obican odjevni predmet. Odmah na pocetku, da ne bi bilo nekih iluzija, priznajem da sam i sama proslo ljeto kupila jednostavnu svilenu haljinicu na bretele koja se ni po cemu ne bi isticala da iznad struka nema diskretnu satensku masnicu u boji haljine. I bas mi je fora.

Medjutim, problem nastaje kad imate masnicu na haljini. Pa na cipelama. Izmedju haljine i cipela nosite carape s uzorkom masnice. Na ruci vam je umjesto narukvice trendovska znora (ne znam kako bih to drugacije nazvala) s masnicom. Na torbici imate masnicu. Buduci da se ove sezone nose kape i sesiri, vrlo vjerojatno ste omasnjeni i posred glave. Za svaki slucaj ste na kragnu kaputa stavili bros u obliku masnice i bas ste si super.

Ono, lijepo je imati puno modernih stvari, ali nije potrebno odijenuti ih sve odjednom.


2. Leptiri

Ok, ni leptiri nisu bas neka specijalna modna novost, ali jos uvijek nisu demodirani. I kaj ja znam, uopce mi ti leptiri nisu antipaticni, moram priznat, ali ipak si ugrizem usnice da se ne nasmijem kad vidim nekog tko izgleda kao da su ga napale te letece gusjenice: leptir posred majice, leptir otisnut na nogavicama hlaca, leptiric istetoviran na gleznju (u tom slucaju se hlace obavezno nose podvinute, tako da se insekt dobro vidi, cak i kad su temperature u minusu) ili na ruci, leptiric na kopci od cipela, leptiric na kopci od remena, leptiric na spangama kojih u kosi (cak i kratkoj) ima bar pet komada, leptiric na torbici, leptiric na zaslonu mobitela...

Nadam se da ste shvatili poantu. Ma, sigurna sam da jeste.

Nekako kad vidim sve te trend-followers koje bi rado bile trend-setters sa svim tim leptirima, dodje mi da ih pospricam insekticidom.


3. Oh, ne opet...Ili mozda jos uvijek?

Da, vjerovali ili ne, jos uvijek postoje ljudi koji nose uggsice. Zaista je stvar osobnog ukusa jesu li vam lijepe ili ne, no nitko, zaista nitko na svijetu ne moze me uvjeriti da te rugobe nisu postale dobroizgledajuce samo zato jer ih na svojim krzljavim i poprilicno krivim nozicama nose Sarah Jessica Parker ili Pamela Anderson. Mislim, kaj sad, mora mi postati lijepo sve za sto neka holivudska koka potpise sponzorski ugovor?

Eh, da. I ne samo da se ti cizmaki nose, nego se nose na bosu i golu nogu i na minicu. Nesto mudrije sljedbenice ugg-mode ipak ih nose na hlace, pri cemu iste utrpaju u cizme, kako bi njihova svekolika ljepota bolje dosla do izrazaja.

Mislim, kuzim ja to. Kad pljunes parsto dolara za te cizme i zatim ih mjesecima cekas (vjerovali ili ne, jos uvijek postoji lista cekanja i nova posiljka za koju se, usput budi receno, ovih dana mozete predbiljeziti, slat ce se tek 3. veljace) vjerojatno ti je stalo da ih pokazes cijelom svijetu, bez obzira na smrzavanje golih nozica ili imidz tipa kako bi Don Johnson izgledao da se Miami Vice snimao na snijegu.


4. Tvid, tvid, tvid

Ok, moderan je. Stovise, zna biti jako elegantan. Ali ne ako ima velike kockice. Na hlacama. Pa nesto vece i mrvicu drugacijih boja na sakou. I jos malo drugacije na kaputu. No, posve uskladjene s onima na velikom, dugackom salu. Koji je nesto drugaciji od kape, ali si fino pasu. A o masivnoj torbici da ne pricam. I ona je od tvida, na kockice.

Osim sto je estetska kakofonija ove vrste totalni napad na oci neduznih promatraca, malo tko se sjeti da je tvid vrlo debeo materijal i da morate biti uvjerljiva anoreksicarka kako pod tim silnim slojevima ne biste izgledali u najmanju ruku zdepasto, da ne velim debelo. Ali svejedno ima dosta nefotomodelskiizgledajucih zemskinja koje odavno vole tvid, pa su si, sad kad je dosao u modu, dale oduska i utvidile se od glave do pete, doslovce.


Modnih bisera ima jos... Nebrojeni su, a prostora na blog.hr-ovom serveru tako je malo. Mozda nastavim popis jednom drugom prilikom ili se za koji mjesec osvrnem na sezonu proljece/ljeto.


Poslije vas, molit cu lijepo.

utorak, 04.01.2005.

Odbacene, ignorirane, preambiciozne i neispunjene

Procitali ste naslov i pitate se tko? Pa, novogodisnje odluke, a tko drugi? Citam blogove i vidim da ste ih vise-manje svi uredno popisali. Vjerojatno nema nikog tko krajem prosle godine nije donio odluku koja krece od prvog prvog. Mozda moja nasljednica i njezini vrsnjaci, ali tko zna? Kad bi mogla pricati, postoji realna mogucnost da kaze odlucila sam da vise necu gubiti vrijeme igrajuci se onim bezveznim zveckama za bebe od tri mjeseca, nego samo igrackama za moju dob, takodjer odlucujem i da cu prestati biti lijena i pokusati stajati umjesto da puzem i sjedim, a na kraju svecano obecajem da cu poceti jesti spinat, jer znam da je zdrav i ima puno zeljeza.

Kraj prosinca plodno je tlo za odluke svih vrsta, vrijeme u kojem vlada prava odlukomanija, prvi tjedni sijecnja doba su najveceg optimizma u godini, kada mislimo da je sve moguce i da cemo ovaj put odrzati obecanja koja smo, nicim izazvani, dali sami sebi, a pocetak veljace je, zajedno s krestanjem macaka pod prozorima i tulumima pod maskama, vrijeme da se vratimo u stvarnost i prihvatimo cinjenicu da neke odluke bas nikad necemo ostvariti.

Necu vas gnjaviti svojim odlukama, jer ove, kao i nekoliko proslih godina, nisam donijela nijednu. Ne zato sto sam savrsenstvo bez mane, nego zato sto vrlo relativno shvacam pojam vremena, pa mi prvi u mjesecu, ponedjeljak ili sutra ne znace vise od, recimo, osmog, petka ili bilo kojeg dana koji dolazi. A osim tog mog poimanja vremena stoji i cinjenica da sam vec toliko puta sama sebi izmisljala izgovore za nepostivanje novogodisnjih odluka da je vec bilo vrijeme da se prestanem farbat' i prihvatim istinu da cu, kad spontano odlucim, neke stvari napraviti, dok neke necu nikad, bez obzira sto su dobre ili zdrave.

Kako zapravo izgleda tipicni popis novogodisnjih odluka (gledajuci iz perspektive mojih davnih popisa, uz usporedbu s frendovima i drugim blogerima)? Pa, recimo da su svi slicni. Evo male price o neispunjenim novogodisnjim odlukama...

Vecina nas zeli smrsaviti, pa se tim povodom obvezuje na dijetu ili barem zdraviju prehranu, izbacivanje slatkisa, preskakanje vecere i nekakvo vjezbanje: od uplacivanja preskupih clanarina po fitness klubovima do iluzornog i rijetko ostvarivog obecanja o deset minuta vjezbanja ujutro i deset minuta prije spavanja.

Ako pusite, vjerojatno cete pozeljeti prestati ili barem smanjiti broj cigareta. Ne znam za alkose i narkice, mozda pozele prestati, a mozda ipak da im piva i koka teku u potocima, tko zna?

Pa vam zadnjih tjedana u prosincu pocnu padati na pamet sve moguce i nemoguce stvari koje ste tijekom godine vidjeli kod drugih i mozebitno pozeljeli provesti u svojoj osobnoj praksi, a cekali ste taj mitski datum, prvi prvi. Sastavljate spisak, mozda pravi, konkretni, na papiru, a mozda samo u glavi. I obecajete si da cete manje gledat' telku. Vise citati. Uclaniti se u knjiznicu i procitati najmanje jednu kvalitetnu knjigu tjedno. U iducoj godini odgledati pedesetak antologijskih filmova koje ste uspjeli propustiti, a neugodno vam je priznati da ste Casablancu posljednji put gledali kad vam je bilo devet godina i da je se tek maglovito sjecate. Ici vise u kazaliste, a manje u kino. Ne dopustiti da vam promaknu gostujuce izlozbe, ionako ih nema vise od pet-sest godisnje, a vi i njih uspijete promasit'. Manje sjediti u kaficima, a vise setati. Prestati trositi novac koji nemate i ulaziti u minus zbog cipela, cd-ova i knjiga. Postati racionalni s lovom. Obnoviti garderobu. Upisati tecaj talijanskog i zavrsiti ga. Ne obazirati se na zlobne ljude i ne dopustiti da vas iznerviraju tracevi koje cujete o sebi. Dapace, prihvatiti iste kao kompliment i znak iskrenog i dubokog strahopostovanja, sto i jesu. S vremena na vrijeme uplatiti neku lovu u dobrotvorne svrhe. Citati National Geographic, a ne Cosmopolitan. Provoditi vikende u prirodi, a ne spavajuci do podneva. Redovito ici zubaru. Paziti na svoje zdravlje. Kvalitetnije se hraniti. Izbaciti cokoladu, a alkohol piti samo kad pjenuscem (kvalitetnim!) nazdravljate neciji rodjendan. Smrsaviti i prije ljeta se rijesiti celulita. Sloziti slike u fotoalbum i oznaciti ih. I tako dalje, i tako dalje.

I sto se dogadja? U idealnom slucaju novu ste godinu docekali na tulumu, pa se prvog sijecnja umjesto orni, odmorni, vedri i cili u osam ujutro, budite mamurni i pospani nesto iza podneva, u glavi vam odzvanjaju zvukovi od sinocnjeg doceka pomijesani s odjecima ponocnog vatrometa i buducih zvukova negodovanja koji ce vas docakati zakasnite li mami na rucak. Zato na brzinu ustajete, bacate se pod tus i zatim u ogledalu rezignirano gledate svoje izmoreno lice i otuzne podocnjake. Nabacujete na sebe nesto malo sminke, ulijecete u udobnu odjecu, iz kose vadite ostatke sljokica i stizete na rucak koji se, naravno, sastoji od sarmice, kao stvorene za jutro poslije, ali i odojka, francuske i svih drugih cuda, nakon kojih slijede nepristojne kolicine kolaca. Naravno da ne bi bilo lijepo odbiti te divote i objasniti mami da ste od danas vegan ili barem makrobioticar. Stoga se jos danas zrtvujete i ubijete u odojku. Osim toga, s obzirom na to da od sutra krecete na strogi i beskompromisni rezim zdravog zivota, bolje da se dobro najedete, jer ce u vasem novom zivotu odojak, sarmica i slastice biti zabranjena klopa.

Uz takav rucak naravno ne mozete odbiti casicu vina, a na kraju cete, uz kavicu, ziher zapaliti cigaretu, sto i nije bed, buduci da sutra ionako prestajete. Sad, nije uopce fora jahati na toj jednoj. Uz to, prvog sijecnja ne rade fitness centri pa ne mozete ispuniti svoje obecanje o pocetku redovitog vjezbanja, a buduci da vas je ekipa pozvala na reprizu doceka, tjesite sami sebe da cete tijekom izlaska potrositi dovoljno kalorija kako biste mogli preskociti deset minuta gimnastike koju ste si obecali prije spavanja. Na zalost, repriza se svodi na premoreno sjedenje u nekom kaficu uz kaloricnu pivicu, ali tjesite se da ste barem hodali od auta do birca i natrag do auta, pa to mozete racunati kao tjelovjezbu. Vani je bilo hladno i bilo bi posteno to smrzavanje racunati pod boravak u prirodi. Ili bar na otvorenom.

Sljedecih nekoliko dana jos vlada blagdanska atmosfera, pa posjecujete frendove i oni posjecuju vas i podrazumijeva se da niste neodgojeni prostak koji ce u tudjim kucama odbijati kolace i pice. Uostalom, dijeta moze pricekati, cemu zurba, gdje gori? Za fitness jos uvijek niste nasli vremena, ali naci cete ga. Vec iduci tjedan, od ponedjeljka. Istina, prosao je vec cijeli tjedan, a vi jos uvijek niste uspjeli procitati nijednu knjigu, pa se pitate moze li se desetak sati na netu racunati kao intenzivno citanje. Isto tako, zasad jos niste otisli do videoteke i posudili neki od filmova koje ste si ambiciozno pozeljeli pogledati, no prije neki dan ste tupo sjedili pred telkom za vrijeme Ramba, pa ste trenutno u akciji samouvjeravanja da Rambo jest antologijski film.

I tako dalje, i tako dalje.

Moram reci da sam svojevremeno velik dio novogodisnjih odluka ispunila. Ali, dio nisam. Ni necu. Kao prvo, shvatila sam da to nisu moje odluke, vec da sam ih donosila stoga sto su bile sveprisutne. Mislim, so what ako ce se skvadra odreci cokolade? Ja necu i zbog cega da si nabijam griznju savjesti kad ju jedem? Cokolada postoji kako bi se u njoj uzivalo. Kao drugo, rad na sebi i odluke koje donosimo nemaju previse veze s kalendarom.

A osim toga, smijem jesti coksu u kojim god kolicinama pozelim. Znate zasto? Jer u novoj godini krecem na fitness. Cvrsto sam odlucila.

nedjelja, 02.01.2005.

Mnogo buke nizasto

Kao i vecina beba, moja nasljednica ima hrpe zvecki i drugih proizvodjaca buke. Recimo, ima nekakvu plasticnu igracku u obliku krave na kojoj je hrpa raznih gumbica koji, kad ih stisnete, proizvode zvukove klavira, violine, zvizdaljke, pile za drvo, vlaka, telefona, policijske sirene i jos kojecega, a oko vrata joj je objeseno zvono koje se pak glasa vrlo specificno: najprije zamuce, a zatim odsvira jednu od petnaestak melodija koje ima u memoriji. Izbor je sirok, od Na seoskoj maloj farmi, ija, ija, oooooo... i Bratec Martin do Beethovenove Ode radosti.

Zatim ima zirafu koja, kad joj stisnete trbuh, pocinje plesati i pjevati nespretno izrezan izlomak iz neke prastare i ne pretjerano uspjesne Elvisove pjesme (barem se nadam da je to Elvis).

Ima i kornjacu koja, kad joj stisnete oklop, hoda, za sobom vuce svoje mladunce, trese se u ritmu i uza sve to svira Twinkle, twinkle, little star.

O zveckama s raznim zvukovima, od zvonaca preko diskretnog suskanja do ovih ili onih melodija necu ni poceti pricati.

Reci cu samo da nasljednica vec par mjeseci, tocnije, otkad je navrsila sesti mjesec, ponosno sjedi s jednom zveckom u svakoj ruci i odlucnim pokretima mase zrakom, kako bi zvecke bile sto glasnije, a s vremena na vrijeme njima pukne i kravicu, koja proizvede neki od gorenavedenih zvukova. Naravno, svemu tome dodajte i odusevljeno gugutanje zadovoljne bebe i to je otprilike to. Poanta je, ocito, proizvesti sto vise buke sa sto manje pokreta i u sto kracoj kolicini vremena. Ono sto je nenaviklom slusatelju katastrofalna buka meni je svakodnevna zvucna kulisa na koju sam skroz navikla.

Buka je, ocigledno, jako bitna stvar.

Buku i sve moguce instrumente za njezinu proizvodnju koriste mnogi tehnoloski napredni ili nenapredni narodi kako bi dozvali kisu ili otjerali oblake, prizvali plodnost, prestrasili zloduhe i tako dalje. Buku koriste i egzibicionisti kako bi skrenuli paznju na sebe ili glupi i nesposobni kojima je pak cilj smantati publiku. Znate onu skvadru koja puno prica, malo radi i na kraju ipak uspije ostaviti dojam da nekog vraga mogu i znaju, iako su, realno gledano, niskoristi. Buka je odlican nacin prodavanja magle. Ili zastrasivanja protivnika. Blefiranja. I tako dalje.

Sve su to, sto god mi mislili, manje ili vise promisljene, inteligentne i uspjesne primjene buke. Medjutim, ponekad je bucenje samo sebi svrhom i zaista ga ne kuzim, pa da se postavim na glavu.

Recimo, pogledajmo prometni krkljanac. Ulica s dvije trake u svakom smjeru kriza se s istom takvom. Auti stoje ili se krecu puzevim korakom dokle vam pogled seze. Raskrsca su blokirana, ne moze se ni naprijed ni natrag. Vjerovali ili ne, obavezno se nadje tenkre koji ce lec' na trubu i time cijelom svijetu ili barem svojoj blizoj okolici, onoj u radijusu od petstotinjak metara, objaviti svoju iznerviranost, frustriranost i posvemasnji nedostatak inteligencije. Tim trubljenjem stvarno nis ne dobiva: raskrsce ce, bez obzira na trubu, fanfare, recitiranje Shakespearovih soneta ili zvukove neke lelujave glazbe koja mozebitno dopire iz obliznjih kafica, i dalje biti zakrceno. Auti se nece, poput mora iz biblijske price, razmaknuti ne bi li propustili tenkrea. Niti ce nestati. Ali bitno je da tenkre trubi, trubi i trubi. Na zalost, buduci da su ljudi cesto povodljivi, jednom tenkreu gotovo se bez iznimke pridruzi barem jos jedan i zatim trube u duetu ili nekoj drugoj orkestralnoj formaciji, ovisno o kolicini tenkrea na pojedinom raskrscu. Stanujete li ili radite u sredistu grada, sigurno obozavate tipove koji se ne znaju skinut' s trube.

Aktualna buka koju ne kuzim je kvaziblagdanska. Iako tesko objasnjiva, cinjenica da je Bozic ili Nova godina dovela je do toga da do izrazaja dodju ljudi koji smatraju da ce im blagdani biti veseliji, bogatiji ugodjajem ili oplemenjeni ako vam, kao slucajnom prolazniku, bace petardu pod noge. Ako se trznete, zaista ste ih razveselili. Ako opsujete, sasvim ste im uljepsali blagdane. A ako kojim slucajem padnete, izderete se na njih ili se vidno prestrasite, niste im uljepsali samo blagdane, vec i zivot kao takav. Naravno, nije fora gadjati ljudima noge, ako ih mozete pogoditi u glavu. Jedina nerijesena dilema jest - pobjeci i potajno uzivati u saznanju da ste nekog barem dobro sokirali ili ostati i promatrati reakciju, pouzdajuci se u brzinu svog trcanja i dobro poznavanje okolnih haustora u koje se, u slucaju frke, mozete sakriti.

Jednako je zabavno bacati petarde s prozora ili balkona. Losa mjuza, predvidljiva klopa i komadi koji nisu za akciju istog ce trena kad razvalite nocnu tisinu pretvoriti los tulum u dobar. Ako ste pravi maher, petarde ce pasti na auto omrazenog susjeda ili barem u njegovo dvoriste. Takodjer je zgodno, imate li mogucnosti, pucati u zrak ili u svim smjerovima iz pistolja ili neceg jos ubojitijeg. Uopce nije vazno ubijete li pritom nekog naivcinu koji je, recimo, cekao bus ili kratio vrijeme nekom slicnom beskorisnom aktivnoscu. Takodjer je duhovito pucati iz mitraljeza ili bacati bombe, ali ipak nemojte pretjerati, zolja je rezervirana samo za vrhunske fakere.

Vratimo se revijalnom tonu. Ako vec ne bacaju petarde ljudima pod noge, freakovi kojima su te male smrdljive stvarcice izvor orgazmickog zadovoljstva misle da je super baciti ih u predvorju crkve za vrijeme polnocke ili ih pak, ne bi li buka bila sto veca, nagurati u motor napusenog automobila. Ako pritom izgube komad sake ili trajno ostete vid, nema veze. Bolje je biti junak na pola minute, nego trajna i bezvremenska (ili mozda svevremenska?) papcina i kukavica koja za takvo sto nema petlje. Posebno mi se svidjaju roditelji koje cesto vidjam kako kupuju petarde djecici ne starijoj od desetak godina. Macho tata mora odgojiti macho sina, a kako ce to drugacije izvesti nego uceci ga da je najsladje ciniti ono sto nije pristojno. Ako dijete pritom izgubi saku ili oko, hej, nije problem: svaki veliki pothvat zahtijeva i poneku zrtvu, nije li tako? Nesrece se ionako dogadjaju nekom drugom.

<	siječanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31