Cikade i druge japanske bube

Japanska cikada ili semi neobican je i zanimljiv kukac. Cijelog ljeta pruza nam besplatnu zvucnu kulisu svojim sistanjem, ciktanjem, zrikanjem, ili kako vec da nazovem taj zvuk koji je tesko tocno opisati. Zvuk tako konstantan i prodoran da prolazi i kroz zidove, a cuje se na svakom mjestu i u svako doba dana i noci.
Volim ga, ipak, i bez sveprisutnih cikada vise ne bih mogla zamisliti ljeto u Japanu.

Ovog ljeta mnogo sam razmisljala o cikadama i promatrala ih. Intrigiraju me zbog svog kratkog, ali intenzivnog zivota. Neke vrste zive samo jedno ljeto, i doslovce umiru pjevajuci. Cikada cvrci opnom smjestenom na zatku, sjedeci na vertikalnoj povrsini kao sto je stablo, fasada kuce ili rasvjetni stup. Lako ih je uociti, iako se dobro skrivaju i najradije sjede na povrsini iste boje kao i one same.

Cikada je prilicno krupan kukac, i na srecu posve bezopasan. Ja nisam neki narociti ljubitelj kukaca, ali jednom sam drzala cikadu na dlanu, i ona me simpaticno skakljala svojim nozicama pokusavajuci otici. Japanci, medjutim, uzivaju u hvatanju cikada. Mnogi se koriste mrezom, a neki ih pokusavaju hvatati i golom rukom. Hvatanje cikada i drugih letecih stvorenja omiljena je ljetna zabava japanskih klinaca. Uhvacene kukce spremaju u terarij... a dalje ne znam sto se dogadja s njima.

U domovini Mushi Kinga, rijetko tko se doista boji cikada i kukaca opcenito, ili je prema njima gadljiv. (Gokiburi ili zohar mozda je rijetka iznimka.) Kao sto neki u dzepu kaputa nose misica ili pticicu, vjerujem da ima Japanaca koji hvataju i drze cikade kao kucne ljubimce, za zabavu i 'drustvo'. Meni i Maloj nedavno se u parku priblizio muskarac s neobicnim pitanjem. 'Semi ?' - 'Hoces cikadu ?' Rastvorio je saku, i iz nje je stvorenje neocekivano prhnulo na slobodu. Nista od 'poklona', iako nam je covac objema (cikadi i meni) ucinio uslugu.




Iz ovakve kosuljice izlazi odrasla cikada...




Cikada u punoj snazi


Pred kraj svog zivota, cikade se pocinju ponasati neuracunljivo. To je strasno i za gledati.
Sistanje im postaje sve vise isprekidano. Odjednom se pocnu divlje zalijetati, jos nekoliko puta izvedu sasavi looping u zraku, da bi na kraju neumitno pale na tlo, ispustivsi posljednji krik. To moze potrajati satima.

Kolovoz je pun smrti. Mrtve cikade leze posvuda kraj ceste, na balkonu, pred ulazom kuce.
Dok ih ne pokusam maknuti, jer mi je i jedna smrt previse.
Tada odjednom, iz cista mira, cikada ozivi, zazuji mi ravno iznad glave i - odleti dalje, kao da nista nije bilo. Lazni alarm.
Jedna je cikada na mom balkonu umirala cijeli jedan dan. Kad bi zacula glasove ili osjetila nase kretanje u blizini, zapjevala bi posljednjim snagama, polagano micuci nozicama. Dugo se nije predavala. Konacno iduceg jutra, nasli smo je nepomicnu. Definitivno mrtvu.


Odnedavno se kroz prozor moje spavace sobe s veceri cuje cvrcak. Onaj obican, najobicniji, kakvog se sjecam od kuce. U usporedbi s galamdzijom cikadom, cvrcak zvuci kao neki jadnicak. Njegova pjesma jednolicna je i tiha. U Japanu cvrcanje cvrcka navjesta dolazak jeseni, i tvrdi se da je ono narocito melodiozno bas u ovo godisnje doba. Iako cikade sveudilj neumorno siste, doci ce dan kad ce konacno utihnuti. Ljeto ce doci svome kraju. Tisina ce postati zaglusujuca.