MUKE PO JEZIKU

Kad sam prije godinu i pol prvi put stigla u Japan, znala sam samo dvije japanske rijeci:
konnichiwa (dobar dan) i sayonara (dovidjenja).
Ubrzo po dolasku naucila sam jos jednu rijec koja se pokazala izuzetno korisnom: wakarimasen (ne razumijem).
To je neko vrijeme predstavljalo bazu za moje prve konverzacije s domacinima: ‘Konnichiwa ! What ?! Hmmm... Wakarimasen... Sayonara !’
Drugim rijecima, prije Japana nisam nikad doista bila ucila japanski.

U Japan sam u cekeru bila ponijela i brdo rjecnika, prirucnika i vodica o toj zemlji. Pripremajuci se za preseljenje, citala sam sve sto mi je doslo pod ruku, od turistickih brosura do romana o gejsama, japanskih basna i politicke filozofije. Mislila sam da je to najmanje sto mogu uciniti.
Za sustavno ucenje jezika tada nije bilo vremena. Zato sam kratko po dolasku upisala tecaj japanskog, i hrabro prionula na posao s ciljem da sto prije naucim sto vise.
Volim jezike. Volim ih uciti i koristiti. Tecno govorim tri strana jezika i donekle se sluzim cetvrtim.
Nazalost, u te se ne ubraja japanski.
Ovo je moja prica o ucenju japanskog. Kao i sve druge stvari, to ucenje ima svoj pocetak, ali zavrsetak mu se ne nazire, zapravo upitno je ima li ga uopce.

***

Japanski jezik ne slici nijednom drugom postojecem jeziku. Postoje neke teorije srodnosti s drugim azijskim jezicima, ali nijedna od njih nije znanstveno dokazana. Kao i japanski arhipelag, tako i japanski jezik stoji pomalo usamljen i morima odvojen od ostalih civilizacija.
Japanski jezik razlikuje 4 vrste pisma: hiragana, katakana, kanji i Romaji. Ovo potonje je nase latinicno pismo i ujedno jedino sto nama zapadnjacima bude poznato u cijeloj toj zbrci. Sva cetiri pisma koriste se, naime, uporedo u rijecima i recenicama. Hiragana i katakana izvorno su japansko pismo, a kanji predstavlja nimalo skromnu zbirku od nekoliko tisuca porijeklom kineskih karaktera. Sto ce reci, znakova direktno preuzetih iz kineskog jezika.
Japanski i kineski medjusobno nemaju nikakvih daljnjih slicnosti. Zapravo, slicni su otprilike koliko i, recimo, hrvatski i svahili. Isti znak u japanskom se izgovara i cita najcesce posve drukcije nego u kineskom.
Struktura kineskih karaktera varira od prilicno jednostavnih do vraski kompliciranih. Svaki znak ima vise varijanti izgovora i citanja. Zbog toga ucenje citanja i pisanja predstavlja ozbiljan zadatak cak i za Japance.

To je bio tezi dio. Ima i laksi.
Cini se, naime, da uopce nije tako tesko nauciti govoriti japanski.
Za pocetak, izgovor je gotovo smijesno jednostavan. Slusajte likove iz japanskih crtica. Za nekoliko dana i vase dijete moze nauciti govoriti japanski bez stranog akcenta. U japanskom jeziku akcent je, naime, prilicno prigusen. Vaznija je recenicna intonacija, visina tona i ritam.
Svatko tko je pokusavao oponasati izgovor npr. francuskog ili nizozemskog, sjetit ce se kakvim je mukama to po svoj prilici bilo popraceno. Eto, u japanskom toga nema.
Nadalje, japanska gramatika. Neocekivano je jednostavna i pravilna. Sav ‘balast’ iz drugih jezika ovdje je nepoznat: nema clanova. Nema jednine ni mnozine. Nema prvog, drugog ni treceg lica. Nema razlikovanja ‘muski rod - zenski rod’. Postoje samo 2 nepravilna glagola (sjecate li se njemackih i francuskih ?!). Glagolsko vrijeme postoji kao a) proslo i b) sva ostala (sadasnje, buduce, predbuduce itd. izrazava se istim oblicima).
Tko god je nekad davno ucio latinski consecutio temporum (slaganje vremena), zna kakvih je muka postedjen u japanskom - jezik je uglavnom lisen takvih kompliciranih gramatickih konstrukcija.
Unatoc svemu, ili mozda je bolje reci, upravo zbog odsutnosti navedenih gramatickih kategorija, vrlo je tesko prevoditi s japanskog, a doslovni prijevodi prakticki su nemoguci.

***

Rekoh, bila sam upisala tecaj japanskog, i cekajuci da tecaj pocne, zabavljala sam se pomalo kod kuce uceci tablice hiragane i katakane.
Vrlo su zabavne i jednostavne. Trebate samo nauciti 46 x 2 znakova, shvatiti cemu otprilike sluze, i nakon nekoliko dana znate se vec potpisati na japanskom ! Cool !
Fonetski sistem iz tablica moguce je recitirati ujutro prije dorucka, uglazbiti ga na neku svoju melodiju, ili naprosto nauciti napamet od pocetka do kraja i poceti citati sva ona silna slova na japanskim proizvodima (preskocite kanji ako se u nj ne razumijete):

Hiragana



Katakana


Odluka da naucim katakanu pokazala se vizionarskom. Moj prvi sat jezika na tecaju organiziranom u lokalnom Drustvu za razmjenu stranaca bio je nezaboravan. Cim sam usla, u ruke su mi tutnuli test, meni i jos nekolicini novopridoslica. Multiple choice pitanja postavljena na japanskom, gramatika plus fraze, a-be-ce-de, molimo upisite svoj odgovor. Pokusala sam objasniti da je moje znanje japanskog bolje nazvati totalnim neznanjem, ali nije vrijedilo: engleski nisu razumjeli bas dobro, a ja dakako nisam mogla ni zucnuti na japanskom. Uostalom, nije se ni cinilo da bi objasnjavanje imalo nekog smisla.
Uzela sam svoj prazan list i na njemu napisala svoje ime - na katakani. Sa mnom je sjedilo jos nekoliko zbunjenih lost in space likova.
Oni koji tog dana nisu pobjegli glavom bez obzira, vjerojatno su nesto i naucili japanski.

Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrija. (svevremenski ili gnomski aorist)

Nakon tog jezivog prvog dana, na tecaju je kasnije sve ipak islo dobro. Ucili smo u malim grupama i uvijek s dvoje predavaca; dok bi jedan tumacio, drugi bi kimanjem glave povladjivao ili se smjeskao, tako da je zajednicko ucenje uvijek izgledalo veselo i zabavno. U nevelikoj ucionici radile su uvijek cetiri grupe istovremeno: razina A, B, C i D. Svaka grupa je sricala iz svoje pocetnice, sto je neizbjezno rezultiralo nepodnosljivom kakofonijom zvukova i glasova. Tako, na primjer, dok smo mi pacici iz grupe A jos kvakali pocetnicku ljestvicu ‘ka - ki - ku - ke - ko, ga - gi - gu - ge - go’, dotle su oni napredniji iz D-grupe vec pricali viceve i grohotom se smijali. U takvim guzvama nerijetko su nastajale hilaricne situacije kad bi netko precuo objasnjenje nastavnika i bubnuo neku svoju rijec. Sjecate li se igre pokvarenog telefona ?
Djevojka upitana za svoje zanimanje odgovara: ‘shofu desu’ - misleci na ‘shufu’, kucanica. Predavac se polomio od smijeha, a i mi kad smo saznali da ‘shofu’ znaci - prostitutka...

‘Hungry ?’ - asks the host to her next foreign guest.
‘No thanks. On my way here I ate my grandma.’
With grandma being sobo and buckwheat noodles being soba.
(iz Japanese Made Funny by Tom Dillon)

Engleski si na tecaju mogao zaboraviti; iako su ga neki predavaci znali, vecinu polaznika cinili su Kinezi kojima objasnjenja tezih rijeci na engleskom ionako nisu znacila nista. Oko 13. lekcije nastavnici su se sjetili spomenuti da postoji i prateci engleski prirucnik uz nasu pocetnicu - vijest koja je obradovala najvise vasu Kucanicu, dotada uglavnom ocajnu zbog kopanja po svakojakim neprakticnim rjecnicima. Kad sam vec kod Kineza, pratiti tecaj s njima bio je, hm, mali hendikep. Kinezi, naime, odlicno znaju kineski. Sve kanji karaktere imaju u malom prstu, i kad nauce japanski izgovor rijeci, japanski jezik za njih vise nema tajni. Nastavnici su po ploci brzinom dostojnom domoroca crckali karaktere objasnjavajuci rijeci, Kinezi su sve kopirali bez greske, a vasa Kucanica i kolegica Amerikanka dizale su prst u zrak kad vise nije islo, i molile transkripciju najvaznijih rijeci na hiragani/katakani, i Chotto matte kudasai !
Pokazalo se da jedna nastavnica iz hobija uci kineski, i bio joj je pravi gust popricati s Kinezima off the record...




Nedavno sam pocela uciti i kanji (kineske karaktere). Pravi su izazov, zabavni u svoj svojoj kompliciranosti. Iako od njih imam i uzasnu glavobolju. Cim, naime, naucim pet ili sest znakova odjednom, zaboli me glava toliko da moram prestati. U mom mozgu probijaju se neke nove mozdane vijuge, u kojima nadam se ima mjesta za jos tih par tisuca znakova.
Prava sitnica, zar ne mislite ?...