| < | prosinac, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Pa ništa posebno ...
ANGINA PECTORIS
If half my heart is here, doctor,
the other half is in China
with the army flowing
toward the Yellow River.
And, every morning, doctor,
every morning at sunrise my heart
is shot in Greece.
And every night,c doctor,
when the prisoners are asleep and the infirmary is deserted,
my heart stops at a run-down old house
in Istanbul.
And then after ten years
all i have to offer my poor people
is this apple in my hand, doctor,
one read apple:
my heart.
And that, doctor, that is the reason
for this angina pectoris--
not nicotine, prison, or arteriosclerosis.
I look at the night through the bars,
and despite the weight on my chest
my heart still beats with the most distant stars.
NAZIM HIKMET
SJENE
Jer je jednog dana
Htjedoh učiniti dijelom svoje sudbine
Moji je snovi stvaraju strpljivo
Iz tisuću tajanstva
Ona je biljka ili ptica ili žena
Njeno ime titra u istim slogovima
Ako postane lopoč
Galeb il' ljubavnica
JEAN GUY PILON
VOLIM TE KAD PRIČAŠ
volim te kad pričaš
u svom ovom ludilu
slutnja gubi privid
ogoljela do kostiju
postaje stvarnost
zaboravljena bol
ne želim da te odvlačim daleko
riječi poput bajke
smiruju čamotinju
ne brini
netko pamti svaki tren u godini
sve vaše šetnje razgovor
a ti još razmišljaš
vjeruj mi
gledaj molu malu kako ide niz ulicu
primjećuješ li boju na njenom obrazu
danas je prvi dan u proljeću
i ona uživa kao da je posljednji
ŠTULIĆ
ODSUTNOST
Odlazim u naručje sjena, evo me podno sjena, sam.
Milosrđe je na višem i može tamo ostati,
Krepost stvara milostinju od njenih grudi,
A ljupkost se uhvatila u mrežu njenih vjeđa.
Ona je ljepša od kipova na stubištu, ona je tvrđa,
Ona je dolje s kamenjem i sa sjenama.
Ja sam joj se pridružio.
Tu jasnoća gubi svoju posljednju bitku.
Ako zaspim, to je zato da više ne sanjam.
Kakvo će tada biti oružje moje pobjede?
U mojim velikim otvorenim očima
sunce pravi pukotine. O perivoji mojih očiju!
Plodovi su ovdje da bi predstavljali cvjetove,
Cvjetove u noći. Prozor od lišća
Otvara se naglo sred njena lica.
Gdje da spustim usne, prirodo bez obala?
Žena je ljepša od svijeta u kome živim,
I zatvaram oči. Odlazim u naručje sjena,
Evo me podno sjena, i sjene me čekaju.
PAUL ELUARD
POEZIJU ĆE SVI PISATI
San je davna i zaboravljena istina
Koju više niko ne ume da proveri
Sada tuđina peva ko more i zabrinutost
Istok je zapadno od zapada lažno kretanje je
Najbrže
Sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene
Bolesti
Cvet između pepela i mirisa
Oni koji odbijaju da prežive ljubav
I ljubavnici koji vraćaju vreme unazad
Vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
I zemlja koja ostaje verna smrti
Jer svet ovaj suncu nije jedina briga.
Ali jednoga dana
Tamo gde je bilo srce stajaće sunce
I neće biti u ljudskom govoru takvih reči
Kojih će se pesma odreći
Poeziju će svi pisati
Istina će prisustvovati u svim rečima
Na mestima gde je pesma najlepša
Onaj koji je prvi zapevao povući će se
Prepuštajući pesmu drugima
Ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
Ja primam na sebe osudu propevale gomile:
Ko ne ume da sluša pesmu slusaće oluju
Ali:
Hoće li sloboda umeti da peva
Kao sto su sužnji pevali o njoj?
BRANKO MILJKOVIĆ
Elle est retrouvée.
Quoi ? - L'Éternité.
C'est la mer męlée
Au soleil.
Mon âme éternelle,
Observe ton voeu
Malgré la nuit seule
Et le jour en feu.
Donc tu te dégages
Des humains suffrages
Des communs élans
Et voles selon...
- Jamais d'espérance
Pas d'orietur.
Science et patience,
Le supplice est sűr.
Plus de lendemain,
Braises de satin,
Votre ardeur
Est le devoir.
Elle est retrouvée !
- Quoi ? - L'Éternité.
C'est la mer męlée
Au soleil.
ARTHUR RIMBAUD
ROĐENI DVADESET TREĆE, STRIJELJANI ČETRDESET DRUGE
Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona,
mi koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.
Preko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni o polegnutoj travi.
Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se
gleda posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju
prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i s njima,
s tužnim makovimajednog vojničkog ljeta, s divnim
smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.
A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,
na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka,
na cvijetnim trgovima i Mostovima Mirabo,
divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoje bijela negrljena tijela daće dječacima.
Nisu se vratili.
Preko njihovih strijeljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih strijeljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
IZET SARAJLIĆ
KROJ
Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega neznog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.
Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu sa tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.
Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.
Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.
MIKA ANTIĆ
VOLIM TE
Volim te za sve žene koje nisam upoznao
Volim te za sva vremena u kojima nisam živio
Zbog mirisa velike pučine i mirisa topla kruha
Zbog snijega što se topi i prvih cvjetova
Zbog čednih životinja kojih se čovjek ne plaši
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih žena koje ne volim
Jedino u tebi ja se dobro vidim
Bez tebe ne vidim ništa nego široku pustoš
Između nekad i danas
Postojale su sve te smrti što sam ih
ostavio za plotom
Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam učiti život slovo po slovo
Kako se zaboravlja
Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te unatoč svim obmanama
Zbog tog besmrtna srca što ga ne zadržavam
Ti misliš da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce što mi na glavu sjeda
Kad sam siguran u sebe sama.
Paul Eluard
ZBOG LJUBAVI
Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.
Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.
Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih:nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.
Paul Eluard
SPALITI ZEMLJU
Istog časa kako si otišla
stihovi su prestali vrijediti
ne samo oni o tebi
nego općenito; svi
stihovi ljubavni stihovi politički
i stihovi o smrti
Koji su se na tebi grijali
koje sam mogao na tebi ispitati
s pogledom na tebe
idući u tvoju trošnu ložnicu
ispisani na tvojoj načetoj puti
potražiti ih u tvojim
gorućim usnama
I sad mi se postavlja pitanje:
što ostaje od poezije
kad se rastane od one
koja me na nju silila
Istog časa kad si otišla
pokušavao sam spasiti
pokušavao sam ispraviti
pokušavao zalijepiti
ali udarci udarci…
kroz koje najprije voda
pa niska večer
pa »trava prerasla«
i na koncu
zvučni znak
zračni znak očajanja
To sve sabrati
i spaliti za sobom
na prijevaru
na izdaju
pokorenu zemlju ljubavnika
ARSEN DEDIĆ
Lucija
Ispričaću ti jednu priču, Lucija
jednostavnu, kao kad se ploča snima
Lucija, tako si krhka i mala,
kćer bi mi mogla biti
u mene je jesen uplovila
i pijano kestenje pleše pod mojim nogama
šta da se kaže – Lucija, Lucija moja dragana
u mom srcu živi jos ujed anđela
ivicom odzvanjaju glasovi umornog naroda
promrzle devojčice nude ljubav po trgovima
i žuti sneg pada raspuklim ulicama
Ines se je zvala
nedaj se generacijo moja,
šapćem u vetar što pustoši Zagreb i Beograd
podjednako
ti nemogući noćni vlakovi
dupli konjak u Subotici
i mirisi istrošenih hotela što se zavlače u kožu...
u kosu... u kosti...
zima je posvuda... dođi generacijo moja...
ljubavnice
još imam stari mornarski kaput
Lucija... nisam ti ovo pričao...
ja nikada nisam video Amsterdam
tamo se, kažu, putuje sam
beli brodovi i crne marame oko vratova devojačkih
žale mornare i ispijaju rum za Brela
obično neverne ili bolje verne samo sebi
krhkim kukovima ispraćaju svoje mornare
na plovidbe dalekim morima
sa suzama u očima i obećanjima
nikada, nikada više Maruška
ili kako se već zovu te čudne Niderlanđanke
sklone avanturama, alkoholu, incestu
neverne same po sebi, a opet sebi verne
zima je posvuda – dođi generacijo moja
dođi da se zajedno grejemo
da se zajedno nedamo
nedaj se Ines – govorio sam joj
nedam se ni ja
nedaj se ni ti Lucija
nedaj svojih 16 godina
ovim godinama što kao crne ptice sleću
na našu kožu, na naše ruke, na naše oči
da nas porobe
Lucija,
samo da mi je još videti Amsterdam
Maruškin i Brelov Amsterdam
pa neka bude što biti mora!
Rade Šerbedžija
UZALUD JE BUDIM
Budim je
zbog sunca koje objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je
zbog reci koje peku grlo
volim je usima
treba ici do kraja sveta
i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari
koje lice na ove ovde
zbog ljudi
koji bez cela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci, trgova
budim je
zbog manufakturnih pejzaza, javnih parkova budim je
zbog ove nase planete koja ce mozda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu
drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo vise veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore koju budim
budim je
zbog zore, zbog ljubavi, zbog sebe, zbog drugih
budim je
mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me trazi i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta, koju volim
to dete koje je zaspalo ne obrisavsi suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi drukcija i nova
uzalud je budim
jer njena usta nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas, voda protice, ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu necije lice u pesku
ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen
Branko Miljković
NE BUDIM TE TEK TAKO.....
Jutros je ulicama našega grada prolazila kočija bijela
i bijela mećava vije...
mutan dan.
Do utajene sobe naše stare ljubavi
trpim svoje, i tuđe... što me bije
i mrzlo mi je u srcu;
ne treba rakije - ne grije.
Za tebe, ljubavi, govorim ove riječi
Za tebe, koju nosim u mozgu ko užarenu kuglu djetinjstva,
ko ranu koju sam bolovao toliko puta.
Za tebe koja si dio mene,
duboko ukopana školjka u kamenu,
miris borovine zauvijek zaboden u krv moju prokletu.
Za tebe,
zbog tebe,
zbog sebe.
Predlažem da saberemo naše siromaštvo u dodir koji liječi naša srca
u koja je rđa pala s bijelom igrom u samoći.
Moj križ plaća račun ove noći,
ne kuni me imenom na koje je moja krv postala imuna.
Oguli naranču,
operi lice.
Otvori se, utjeho.
Zagrli me jako i probudi se, dragana,
ne budim te tek tako.
Za tebe, ljubavi, govorim ovu pjesmu.
Za tebe koja si dio mene,
duboko ukopana školjka u kamenu.
Za tebe što u toplim rukama nosiš ruže nijeme
i prosipaš ih u suhu fontanu.
Za tebe,
zbog tebe,
zbog Preverta.
Zbog svih pjesnika ljubavnih stihova i u prkos njima.
Ne budim te tek tako...
Otvori oči, ljubavi i pogledaj kroz prozor,
vani su zasijane gorčine,
tumaraju pomrčine i studen
i bijela mećava u gradu vije...
mutan dan.
A i srce je počelo šumjeti...
Divljak! - Ovdje je kvar.
Ne treba rakije - ne grije.
Dok bije u njedrima - dobro nam je.
Gledaj, nemoj da ti tražim oči.
Primakni se bliže, još bliže...
Zagrli me ljubavi,
zagrli me jako.
I probudi se već jednom,
ne budim te tek tako.
Rade Šerbedžija
DRUGA BEZIMENA
Nikada ne kažeš reč koju bi trebalo.
Da te ne bih ocenio, izmičeš mi na hiljadu strana.
Da te ne bih pomešao s mnogima, stojiš odvojeno.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne ideš putem kojim bi trebalo.
Tvoj prohtev veći je od prohteva drugih, zato ćutiš.
Pritvornom ravnodušnošću ne haješ za moje darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne uzimaš što bi trebalo.
RABINDRANAT TAGORE
LOVE WILL TEAR US APART
When routine bites hard, and ambitions are low
And resentment rides high, but emotions won't grow
And we're changing our ways, taking different roads
Then love, love will tear us apart again --
Why is the bedroom so cold? You've turned away on your side
Is my timing that flawed - have our feelings run dry?
Yet there's still this appeal that we've kept through our lives
Love, love will tear us apart again --
You cry out in your sleep - all my failings expose
There's a taste in my mouth, as desperation takes hold
Just that something so good just can't function no more
When love, love will tear us apart again --
JOY DIVISION
STO PUTA PREKO MENE
Ona sjedi
sto puta preko mene
i smiješi mi se
ili mi se smije
ta djevojka s očima koje pripisujem toplini djetinjstva
ona pije pivo
i dražesno cijuče beštija mala
promukla od prošle noći
nemarno crnilo topi joj se s oka
uplašena sipa
drhtulja pogana
ona se pridiže i naginje preko šanka
odveć smiono
otpuhuje kolutove dima
ona je parna lokomotiva
tračnice su naši ukršteni pogledi
htio bih je tu pred svima
lijeva oko vrata desna oko pasa
volio bih miris vazelina na njenim usnama
i uopće volio bih
ona miriše ko junferica
a znam da nije
već smo se jednom jebali na nekoj kamenoj plaži
pokazivala je tragove na leđima
ona je beštija koja voli polako
poslije se hihiće i kaže da sam najbolji
mora da joj se dopadam
već treći put oblizuje usne
palaca jezikom
pa šapuće nešto mladiću do sebe
slomicu joj kičmu slijedeći put
na plaži
izabrat cu najoštrije kamenje
kurvica mala
ona to dobro zna
ona je slatka beštija
neman mora
sipa drhtulja
ona u stvari uopće ne postoji
ona je noćas moja utvara
i dok ispisujem ove riječi
zabrinuto na kraju dodajem i ovo:
pogađa li ova djevojka
sto puta preko mene
ijednu od mojih nemirnih misli
i smiješi li se
ili mi se smije
RŠ
OLELOLE
Ole Lole, pišem ti pesmu devet dana,
brusim filigranske detalje,
nižem, al' ništa od đerdana - lepo neše dalje.
Ole Lole, nameću neki ritam marša,
lude se klanjaju k'o đeram.
Pevaju pesme s puno falša, ja po svome teram.
Lole, valja mi tamburu spaliti, k'o one vikinške lađe,
pustiti rekom pa žaliti, nek je đavo nađe.
Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu,
pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju dušu.
Lole, imas li ikoga na svetu,
ili bi samnom na put mogla?
Hajde da menjamo planetu, sutra dajem oglas.
Ole Lole, pogledaj samo šta nam rade,
na karti neba mi smo tačka.
Stavi pred krevet barikade i mirna Bačka.
Lole, taman se ludilo raščisti, taman smo nadomak smisla,
evo ih sledeći fašisti dok si rek'o "piksla".
Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu,
pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju dušu, ajde...
Ole Lole, cakli se mesec k'o medaljon,
al' nešto goropadno motri.
Postroji zvezdani bataljon, fališ na toj smotri.
Ole Lole, baš tebe briga, slušaš jastuk,
stiskaš tu svilu kao klešta,
misliš na neki bezobrazluk. O, Bože, bas koješta.
Lole, danas sam pun neke Španije, triput sam živeo tamo.
Sumnjaš u živote ranije? Ako, smej se samo.
Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu,
pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju dušu.
Lole, valja mi tamburu spaliti, k'o one vikinške lađe,
pustiti rekom pa žaliti, nek je đavo nađe.
Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu,
pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju dušu.
Lole, danas sam pun neke Španije, triput sam živeo tamo.
Sumnjaš u živote ranije? Ako, smej se samo.
Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu,
pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju crnu dušu, Lole moj!
ĐOLE
SPANISH CARAVAN
Carry me Caravan take me away
Take me to Portugal, take me to Spain
Andalusia with fields full of grain
I have to see you again and again
Take me, Spanish Caravan
Yes, I know you can
Trade winds find Galleons lost in the sea
I know where treasure is waiting for me
Silver and gold in the mountains of Spain
I have to see you again and again
Take me, Spanish Caravan
Yes, I know you can
THE DOORS
MOJI DRUGOVI
Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu
I ja sam selica pa ih po nekad sretnem u letu
Da l` je to sudbina, il ko zna šta li je
kad god se sretnemo, uvek se zalije
uvek se završi, s nekom od naših pesama
Moji su drugovi žestoki momci velikog srca
i kad se pije i kad se ljubi i kad se puca
gore, od Alaske do Australije
kad god se sretnemo, uvek se zalije
uvek se završi, s nekom od naših pesama
Da smo živi i zdravi još godina sto
da je pesme i vina i da nas čuva Bog
da su najbolje žene uvek pored nas,
jer ovaj život je kratak i prozuri za čas
Za moje drugove ja molim vetrove zu puna jedra
puteve sigurne, a noci zvezdane i jutra vedra
da l`je to sudbina il`ko zna šta li je
kad god se sretnemo uvek se zalije
uvek se završi, s nekom od naših pesama
Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu
i ja sam selica pa ih po nekad sretnem u letu
da l`je to sudbina il`ko zna šta li je
kad god se sretnemo uvek se zalije
uvek se završi, s nekom od naših pesama
Uvek se završi s nekom od naših pesama...
BAJAGA
3N
Zbog cega primatima nikad ne iskljucuju elektriku
oni u principu ionako rijetko citaju
a i to sto citaju krive stvari citaju
pa zasto im onda ne iskljucuju elektriku
zelite li dobro svojoj djeci
zasluzni
zelite li mozda najbolje
ne
ja treniram da gadjam
ne
ja treniram da mrzim
ne
ja treniram da slusam
ponekad sam usamljen
a i plasim se
drzim te na stolu
gospode
sanjao sam fini party
mnogo ljudi
nigdje zandara
sanjao sam sretna lica
dugo nisam takva gledao
znam za smijeh
zbog cega da se smijem
znam za ples
nikom se ne plese
znam za noc
vidim
tu je oko mene
kao nesreca na putu
kao zivot
ili
smrt
ja se zovem pola horvat
ljubila sam mrtvog covjeka
stigao je po zadatku
cijelo vrijeme sam ga cekala
proljece
ili mozda jesen
ne znam
sjecam se gorjele su svijece
a ruke njegove tako muske i prozracne
kao putokaz za nesto
za logor
ili
smrt
prisjecam se mnogih stvari ali pamtim jedan dozivljaj
by the way
nisam bio krupna zvjerka morao sam ici do kraja
bila je tako lijepa te veceri
kao kad tamna voda izvire
kao kad neobicno zabljesne
kao izvjestaj centrali
kao udar
sudbina
AZRA
USPOMENA
pogedaj
gasi se ljeto
rose su bose
u travi
vidim da
zaboravljas sve to
zriju ti dunje
u glavi
ides niz strme ulice
mame te pune trznice
oko tebe se roje pcele
slatka kao med
prolazis
m m m
i dugo slusas u se
a ja sam sada
samo uspomena
a ja sam sada samo uspomena
hej!
Darko Rundek
SJAJ U TAMI
Ulazim, i grad nestaje
Zaboravljam strah, usporavam korake
Gledaj moje ruke, gledaj san,
Primakni svoje tijelo, toplo je
Pogledaj nije jos dan
Padaju zvijezde
Oboji se sve, otvaraj vrata,
i vidi svijet, kraj nas
Gledaj moje ruke, gledaj san
Primakni svoje tijelo, toplo je
Gledaj moje oci, gledaj sjaj
Sjaj u travi
Na mene, dolaze sjene i mirno stoje
Izmedu nas
Gledaj moje ruke, gledaj san,
Primakni svoje tijelo, toplo je
Gledaj moje oci, gledaj sjaj,
Sjaj u travi
Dorian Gray
The Ground Beneath Her Feet
All my life I worshipped her
Her golden voice, her beauty's beat
How she made us feel
How she made me real
And the ground beneath her feet
And the ground beneath her feet
And now I can't be sure of anything
Black is white and cold is heat
For what I worshipped stole my love away
It was the ground beneath her feet
It was the ground beneath her feet
Go lightly down your darkened way
Go lightly under ground
I'll be down there in another day
I won't rest until you're found
Let me love you, let me rescue you
Let me bring you where two roads meet
Oh, come back above where there is only love
Only love
My oh my
My oh my
My oh my
My oh my
My oh my
My oh my
My oh my
My oh my
My oh my
My oh my
Let me love you true
Let me rescue you
Let me bring to where two roads meet
Let me love you true
Let me rescue you
I want to bring you to where two roads meet
My oh my
My oh my
My oh my
My oh my
My oh my
My oh my
U2 i Salman Rushdie
SVE TE VODILO K MENI
Sve te vodilo k meni
iz daljine, iz mraka
Sve te vodilo k meni
veĆod prvih koraka
Mada niŠta nisi rekla
ja sam znao, ja sam znao
istih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao
Sve te vodilo k meni,
sve što rode samoće
mala primorska mjesta
isti pisci i ploče
Kad te baci kao lađu
noćni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi morašbiti draga ...
Da mi moraš biti draga
Sve te vodilo k meni
tvoje oči i usta,
tvoje ljubavi mrtve,
moja loša iskustva.
Mi smo bili na početku
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem,
sve te vodilo k meni
Sve te vodilo k meni...
PAMTIM SAMO SRETNE DANE
Pamtim samo sretne dane,
pamtim samo one noći,
koje sam djelila s tobom
sanjajući i ljubeći.
Pamtim samo sretne dane,
pamtim samo ona jutra,
koja bude naša tjela
zagrljena, kao mrtva.
Ja nisam kao ti
da pamtim samo zlo.
Ja nisam kao ti
ne mogu to.
nananananana
Pamtim samo sretne dane
pamtim samo one kuće.
Gdje se naša ljubav krila
sama, kano i bespuce.
Pamtim samo sretne dane
oko nas je voda rasla.
Pamtim samo samo sretne dane
da bih našu ljubav spasla.
Ja nisam kao ti
da pamtim samo zlo.
Ja nisam kao ti
ne mogu to.
nanananananana
Pamtim samo sretne dane
svi su drugi magla, san.
Samo onaj koji valja
u lice je upisan.
Pamtim samo sretne dane,
oko nas je voda rasla.
Pamtim samo sretne dane
da bih našu ljubav spasla.
Ja nisam kao ti
da pamtim samo zlo.
Ja nisam kao ti
ne mogu to.
nanananananannana
STRANGERS IN THE NIGHT
Strangers in the night exchanging glances
Wond’ring in the night
What were the chances we’d be sharing love
Before the night was through.
Something in your eyes was so inviting,
Something in you smile was so exciting,
Something in my heart,
Told me I must have you.
Strangers in the night, two lonely people
We were strangers in the night
Up to the momentWhen we said our first hello.
Little did we knowLove was just a glance away,
A warm embracing dance away and
-Ever since that night we’ve been together.
Lovers at first sight, in love forever.
It turned out so right,
For strangers in the night.
ČAKAJ ME/Čekaj me
Mojih pet minut je danes.
Brez kravate in vezalk.
In če mi še stopinje vzameš,
bom kot plesalec brez plesalk.
(Sad je mojih pet minuta
bez kravate raskopčan
a ako izbrišeš trag iz puta
plesač sam koji pleše sam)
Mojih pet minut je danes.
Stražarji puškam pojejo.
Ko sonce jutru zarjo vname,
jim bodo pesmi vračale.
(Sad je mojih pet minuta
puškama straže pjevaju
a zora kada noć proguta
one im pjesme vraćaju)
Mislim samo tiste misli,
ki jih seveda ne bi smel.
In ko se vrnem, bom še vedno isti,
ki na postaji prosi: čakaj me!
(Mislim samo takve misli
koje su zabranjene znam
i kad se vratim bit ću onaj isti
na stanici što moli: čekaj me)
Danes se mi zdijo zvezde...
Na prste stopim in so tu.
Polne žepe jih prinesem!
Verjame sreča vitezu?
(Danas su mi blizu zvijezde
stanem na prste već su tu
da u džepu ih ponese
sklona je sreća vitezu)
Potem bom samo tvoj heroj za večne čase.
Predprašnik, senca tvojega psa.
Potem bom obešalnik, kahla za otroke,
kava v postelji, ljubimec za oba.
(Zatim ću biti heroj tvoj za naše vječne sate
otirač, sjena tvoga psa
i bit ću vješalica, posuda za djecu
kava u postelji, ljubavnik sa dna)
Arsen Dedić, Zoran Predin
RAZBIJAČ ŠALTERA
Sinoć sam se napio,
Kao svinja, kaže se…
Od stubišta do kupaone
Polupao sam sve šaltere,
To mi je inače specijalnost.
To niko ne umije kao ja,
Razbijač šaltera…
Rekla mi je "da Bog da te struja ubila" ,
I još mi je rekla da sam zadnja vucibatina,
I da me takvog ne treba…
Mila je bila moja gospođa
Dok mi je to govorila,
I haljina se malo rastvorila,
K’o da me mami…
Laže da me ne voli pijana…
…tada razbijam najbolje…
Moja gospoža nikad ne pije,
Kaže da vino ubija.
Mene neće ni rakija, šapćem joj
Dok je dahom opijam…
Eh kad bi znala moja gospođa
Da ja to sve zbog Don Huana,
Ona mi je žene sve,
A struja,
Grom što ubija…
Rade Šerbedžija
Pesma ženi
Ti si moj trenutak i moj sen
i sjajna moja reč u šumu
moj korak i bludnja
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.
A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.
Jovan Dučić
Ne daj se Ines
Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
Drukčijim pokretima i navikama
Jer još ti je soba topla
Prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si više ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
Po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljedećeg jutra oko devet do stanice
I ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
Kao list niz jednu beogradsku padinu
u večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines
Dugo je pripremano naše poznanstvo
I onda slučajno uz vruću rakiju
I sa svega nekoliko rečenica, loše prikrivena želja
Tvoj je nacin gospođe i obrazi seljanke
Prostakušo i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
I moja soba obješena u zraku kao naranca
Kao narančasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39 kod Grković
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva
Upotreba zajedničke kupaonice
I "Molim Vas, ako me tko traži"
Ne daj se Ines
Evo me ustajem tek da okrenem ploču
Da li je to nepristojno u ovakvom času
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdraži početak
Raspolažem s još milion nježnih
I bezobraznih podataka naše mladosti
Koja nas pred vlastitim očima vara, i krade, i napusta
Ne daj se Ines
Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža
Odlazeći da se počešljas u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice
Znam da će još biti mladosti,
Ali ne više ovakve - u prosjeku 1938
Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta će mi mladost teško pasti
A bit će ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo počinje kiša,
Kao što već kiši u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se miješaju
Glas majke prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Jos malo šetnje uz more i gotovo
Ne daj se Ines
Arsen Dedić
SLETJETI U DUBROVNIK
Sletjeti u Dubrovnik
u avgustu
kad rascvjetane bogunvile
opijaju ko najbolji kokain
sletjeti u 6 popodne
kada sunce blago polegne zemlji
i kada stari grad isijava umornu toplinu
kao ljubavnik nakon ljubavi
sletjeti u Dubrovnik
nakon svega
nakon svih ovih godina što su nas dvaput ostarile
doći kao talac nekdanje ljubavi
svjedok nijemog praštanja
i ruku duboko zakopanih u džepove
hrabro podnositi ravnodušnost grada
koji nema vremena za nijanse
biti iznova dio ulice
koja se otkriva suncu
i kao široka rijeka ukapa u srce grada
da ga ponovo oživi
buditi sjećanja
i nježno prelaziti pogledom po starim zidinama
čuvaju li toplinu tvojih dodira
sletjeti u Dubrovnik
makar u mislima
makar na tren
biti ponovo s vama
prijatelji moji
koji negdje na Stradunu
tajno ispijate
duplu lozu za mene
Rade Šerbedžija
El poeta llega a la Habana
Son de negros en Cuba
Cuando llegue la luna llena
iré a Santiago de Cuba,
iré a Santiago,
en un coche de agua negra.
Iré a Santiago.
Cantarán los techos de palmera.
Iré a Santiago.
Cuando la palma quiere ser cigüeńa,
iré a Santiago.
Y cuando quiere ser medusa el plátano,
Iré a Santiago
con la rubia cabeza de Fonseca.
Iré a Santiago.
Y con la rosa de Romeo y Julieta
iré a Santiago.
Mar de papel y plata de monedas
Iré a Santiago.
ˇOh Cuba! ˇOh ritmo de semillas secas!
Iré a Santiago.
ˇOh cintura caliente y gota de madera!
Iré a Santiago.
ˇArpa de troncos vivos, caimán, flor de tabaco!
Iré a Santiago.
Siempre dije que yo iría a Santiago
en un coche de agua negra.
Iré a Santiago.
Brisa y alcohol en las ruedas,
iré a Santiago.
Mi coral en la tiniebla,
iré a Santiago.
El mar ahogado en la arena,
iré a Santiago,
calor blanco, fruta muerta,
iré a Santiago.
ˇOh bovino frescor de cańavera!
ˇOh Cuba! ˇOh curva de suspiro y barro!
Iré a Santiago.
Federico Garcia Lorca
ODLAZAK
U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.
I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;
da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.
Tin Ujević
|
Post balaševićevski mejl i istovremeno pred praški mejl. Malo sam rasturena od jučer ali pribirem se. Idem kosu oprat i počet se pakirat. I još ću imat 12 ljudi na ručku, sve rođaci i velika većina il senilno il dosadno al šta ćeš, moji su i ipak su mi dragi. Na koncertu je baš bilo lijepo, malo manje dirljivo nego u Puli kad sam imala 16(jesam li uopće?) i puno više zagušljivo ali opet lijepo na jedan balaševićevski način. Spomenuo je Zrenjanin! Ja sam pogriješila utoliko što sam nakon nekoliko piva i nakon što mi mozak 3 sata nije dobivao kisik otišla u Big Rock na još piva i rakije. Na kraju sva nikakva u 3 sata ujutro na Korzu, ne vidim i ne čujem, idem solo doma i čini mi se da hodam ful brzo a zapravo se jedva vučem i jedem hamburger. Svašta. Moram priznati da me ništa nije toliko streslo kao ....moj deda već dugo ore nebeske njive.... To je baš bilo onako pravo tužno dok me Bagrem recimo na jedan drugi način... Ta pjesma je tako... Drago mi je da sam vidjela neke drage stare ljude i neke nove ljude. Sad moram ići jer je prijepodne a ja sam na netu a i ne samo to nego sve ono još s početka. |
|
Mislim da uopće neću doživjeti Prag zlatnim jedino mi je na pameti zbogom i maramica i ako se više nikad ne sretnemo i sva ta moja besmislena jurnjava potrage i bježanja za tobom i od tebe za sobom I od sebe A tu sam si uvijek za vratom samo maštam neke gradove i neke pjesnike tih gradova Na koncu uvijek ostaje Arsen Dedić njegova Rodoljubna koja postaje moja s nekim malo drugačijim elementima u osnovi ista uz neizbježno spominjanje juga i što drugi nisu mogli to vidje oko moje Opet Vitezslav Nezval Zamišljam Prag pod kišom i nimalo zlatan sve sivo i sive ulice i kuće Još jedna neizbježnost rečenica o tome kako Prag opet glumi Zagreb čime se vraćamo na početak i u sredinu i na kraj istovremeno o traganju o bježanju o jednostavnosti ispijanja piva u Palachu makon svega opet neke nježnosti malo stišane ali ipak prave pred odlazak u taj famozni Prag gdje se prave dobri filmovi koji nakon svega jednini ostaju Moja je pjesma križaljka citata prepuna grešaka i grijehova istočnih i svih onih drugih i nije ni moja ništa više nego neke druge koje zaista to nisu sve je to od Arsena i već odavno Dok ne dođe jednom kraj mog puta konačni nalazak a što to znači neću nikad znati |
|
Ne mogu napisati pjesmu u Moskvi u visokoj snježnoj sobi zorom između rasporenih kofera sobarica mi tepa kao majka i obavljamo sitnu trgovinu nešto najlona i čokolade ne mogu napisati pjesmu suočiti se s ovim papirom sa svojom olovkom krevet je zapaljen poda mnom ovaj osjećaj privremenosti i gluhoća krajobraza u Francuskoj moje se misli svojevoljno izražavaju drukčije rječnik mi se otima govor mi se ni na šta ne odnosi ptice koje udaraju o zidove vraćaju se obezglavljene kao vokali konzonantni moj dalmatinski naglasak moje mi oči ništa ne objašnjavaju pred slapovima Rajne ništa mi ne kazuju mirno selo luđaka u okolini plovidba sjevernom rijekom utvare vrtni patuljci i Wagnerova glazba kraljevski podrumi kasni barok nema pjesme u Parizu moja se izbjeglička vlada rasula ostajem u predvečernjem Salzburgu na terasi kavane Glockenspiel zagledan u tamnu Mozartovu statuu juhu od kornjače i pivo kakav mi je to život ne mogu napisati pjesmu u kiši Bruxellesa u Riu u planinama što više nad Insbruckom i u zagrljaju žene koje ljubavni jezik ne poznajem mijenjanje novca suveniri nemoguća ishrana razglednice Zlatna Praha samo su izmijenjeni oblici moje samoće moje neizlječive čežnje moje bolesti za tobom nesreće i nade siromaškog porijekla i pripadnosti ali tu ipak nema pjesme potrebna mi je jedna ogoljela ljetna postaja na pruzi Perković - Šibenik uvaljena u jaru zlato i kamen koji se sklapa nad mojom glavom kao dva vala potrebna mi je modra zagrebačka kiša sredinom rujna moj auto moje cigarete i rakija kino "Jadran" da se uspostavi kakav takav način glasovir u skromnom potkrovlju i tvoje tijelo more pod nogama i hvala Bogu stigli smo kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti "Slobodna Dalmacija" i slika u novčaniku potrebni su mi da nešto kažem da jedan osjećaj na najasnom putu privedem kraju da jednu misao smirim da načinim malo reda u svojoj duši i napišem pjesmu. ARSEN DEDIĆ |
|
Eto, jedna lijepa večer u gradu... Đir do Barda pa Markova poruka da dođem u Buda Bar, pa prvi put u Buda baru a tamo Marko, Ana, Vanessa, Mirna i Andro. Pa pričanje i smijanje (bilo je toplo piće zezanje i smijanje) i neke dobre fore i neke malo ozbiljnije teme. A onda s Vanessom u Palach na još jednu pivu i jedan lijep ozbiljan i duhovit razgovor, malo mučan ali ipak dobar razgovor. Drago mi je zbog toga i to smo si rekle i to mi je još draže. Onda sam saznala i neke stvari o kojima neću pisati jer su preosobne za jednu treću osobu. Uglavnom... jako OK večer. Sutra je Balašević. I vidjet ću Bijelu i Snježu što se ide skoro u rang događaja s Balaševićem. Dobro malo pretjerujem al nek je mala kritika njima dvjema. I meni isto tako. Preksutra je Prag. |
|
Pa u kakvoj mi to zemlji živimo?! Dobro nije zemlja kriva... i ona je jadna kao i mi i propatila je puno i pati još uvijek i opet će. S kakvim mi to ljudima živimo, među kakvim i kakvi smo mi uopće!? Tita rušiti, njega koji je gradio, ne samo fizički ovu zemlju i sve ove zemlje nego i brand Jugoslavije i Hrvatske u svijetu. U cijelom svijetu pobogu! Svet je lice šminkao zbog nas! Bili smo važni i bili smo poštovani i cijenjeni i srdačno dočekivani i bili smo nešto i netko a ne sada kad smo nitko i ništa. Bili smo fora a on je bio najveća fora, taj Stari. I da pustimo sad to ideološko i idejno ali rušiti taj divan spomenik, rušiti Augustinčića da ima mater prokletu crnu! Zavezali su mu oko glave eksplziv, oko te valjda jedine pametne glave u ovim nesretnim zemljama a ovim našim prerasnim i ludim i tako nesretnim prostorima. S time su i sve nas obezglavili. I sad pod nas mislim na sve nas normalne ljude, na one što su se dizali na Hej Sloveni i na nas koji nismo mogli tada ustajati jer nismo tada mogli ni pošteno stajati. Ali zato sad ustajemo, i hodamo uspravno i uzdigute obezglavljene glave. Zlotvori! Neću spominjati prošlost i bitke daleke ali moram spomenuti djeda partizana koji je bio mulac od 19 godina, mlađi od mene sad, kad je otišao u partizane. I kao što sam jendom napisala samo "dječak velikih očiju"... moj lijepi dobri pokojni djed. I zbog oba moja djeda, iako je onaj drugi bio pomalo buržuj i pacifist i skrivao se od rata i ratova, naspram ovog drugog koji je s bratom otišao u partizane, u neka crnogorska brda i poslije na granicu s Rumunjskom bog te pitaj gdje... Zbog njih koji su bii dobri ljudi, jako dobri ljudi ja nosim večeras zvijezdu na košulji a uvijek zvijezdu u srcu i na čelu. I dabogda pokrepavali svi oni odvratni koji će Tita rušiti, svi oni glupi i zli rušilački bageristi i nasilnici koji ne znaju rukom ni tastaturom u borbu nego bombom... Fašisti! Nam dolaze opet, napisala bih u ljeto 1989. u Dubrovniku dok sam slušala Miloševića na Gazimestanu, brrr, naježim se... Napisala bih o njima, o sledećim fašistima da nisam imala igrom slučaja 4 godine. Da nisam imala 6 kad su bombardirali taj isti Dubrovnik i kad su vraćali autobuse civila u Vukovar da bi konačno bili svoji na svome i da bi se svijet.. poserem se na njega... sažalio na našu mladu od stoljeća sedmog domovinu. Svi ti pedofili i nekrofili odjednom što su se klanjali mrtvacima koje su sami proizveli i popušinama odvratnim koji su oružje blagosiljali krepali dabogda i crkli i ne vratili se nikad više. Osim u pamćenje naroda i u priče za strašenje male djece u poučne priče jer ostala je samo bajka iz Undergrounda - bila jednom jedna zemlja.... |
|
Jučer smo tata i ja pakirali darove što je bilo malo traumatično jer je on strašan perfekcionist a ja nisam al ajde dobro. Darove ćemo podijeliti rodbini 29.12. jer vjerujemo u bajku o Isusu koliko i u onu o Crvenkapici ( a za to imamo i dokaze - ha!) Približavaju se Prag i Balašević. Dobila sam još jedan od mejlova u kojem se slavi i veliča moj nedavni posjet Beogradu, paralelno s mojim likom i djelom. Hvala dragim Beograđanima i dobrim Vojvođanima! Htjela sam ustvari pisati o Kalvariji ali sad nekako nemam volje. Možda drugi put. |
|
Je najjači da me jebeš (sad se nižu scene iz brojnih filmova...)al taj post je bo gore skroz privremeno i s namjerom da bude samo privremeno pa sam ga skinula zajedno s komentarom. Što ne znači da se komentar ne može ponovot pod npr. pjesmom ili negdje drugdje ili bilo gdje drugdje u životu kad god se s njim na bilo koji način sretnemo. |
|
TIJELO ŽENE Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos ... (Pablo Neruda) Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi, ima li veće nježnosti nego što je moja dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti? Silazeći u tebe kao u ponornicu ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio: perunija, azaleja, robinija hispida. Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam svoje ruke, rastužena i vječna, sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine. Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim: tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam, i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo. Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas, kao glas svoju jeku sto ne prestaje i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla. Evo koliko te želim: kao pusta površina vode svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi. Ima li ljepše od tvoje kovine, od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod što tone i što se ljulja između tvojih obala. Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora? U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek. Zagledan u beskrajne prostore otvaram dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više od mene u meni, jednako i jednako samo. Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši, i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa. Zvonimir Golob |
|
Neka je samo tamo negdje nedohvatno jer kad priđe bliže u meni sve podivlja vrisne ona ogromna ravnica polude zelena i modra moja mora Odlazim od sebe daleko i još bliže teško se sabirem puno pijem i pišem pjesme I zato neka ga tamo gdje je jer i tako me uspije zaskočiti s police ili TV ekrana ili jednostavno iz sjećanja Pa ga pronalazim posvuda gdje treba i gdje ne treba u ludilu i miru u svakom svom pokretu ili samo snu |
|
Opet sam vas slagala. S jedva navršenih 28 a ne s 26. Pa svejedno gademit! |
|
Ej, koliko je ta žena pametna i duhovita! Toliko koliko ja nikada neću, a htjela bih, biti. Doktorirala je s 26 - to je samo po sebi genijalno. Izgleda... onako... skroz šlampavo, skoro kao ja. Ima super cipele i super ogromnu žutu torbu i super ogromnog vučjaka i fura ga sa sobom na fax. Jako je brza,reagira brzo, to mislim, strašno zabavna i duhovita, puši i ful je zla (mislim - sarkastična i oštra) prema ljudima koji joj to ne dopuštaju. Totalno je onako nepravilna, a uz sve to... ima doktorat, knjige piše i zna užasno puno o užasno puno stvari. I ful joj nije bed reć da nešto ne zna, pitat nas da joj objasnimo i ful se oduševila s mojom temom za seminarski. Usprkos svemu tome! I odgovara na sva, kakva god da jesu pitanja i ... Mislim da bih mogla sad pisati tu masu svega o njoj, a nema smisla. Još jednom naglašavam - njene cipele - smeđi gamoš, predivno nešto. Podsjeća me pomalo na moju predragu profesoricu iz povijesti iz gimnazije. Po nekim osnovnim crtama. Tj. kad bi nekom tko jednu ne zna a drugu zna onu prvu išla opisivat pozvala bih se na onu drugu. Recimo. |
|
Pozorišni bife nikad i nigde nije obična kafana. Pozorišni ljudi, glumci i reditelji koriste svaku pauzu u radu da siđu do bifea i, uz čašicu, porazgovaraju o urađenom poslu toga dana. Tu se oni prijatno opuštaju, smirujući nervozu i napetost koje su ih pratile na probi. Bife pozorišta Atelje 212 bio je nešto izuzetno i specifično. Bio je rasadnik duha i duhovitosti. Tu su, pre svega, gotovo redovno svraćali znameniti književnici: Dobrica Ćosic, Bora Pekić, Matija Bećković, Brana Crnčević, Dragoslav Mihailović, mnogi drugi. Razgovaralo se, naravno, o pozorištu, ali i o literaturi, o jeziku, a i proveravalo poznavanje latinskog jezika. U tim razgovorima učestvovali su, osim književnika, i glumci i scenski radnici. Spiritus movens takvog Ateljea i njegovog bifea bio je Borislav Mihajlović Mihiz. (Opet on!) Bio je umetnički savetnik pozorišta i imao je malu kancelariju na drugom spratu. Nije bilo pustijeg mesta od te kancelarije, jer je on ordinirao isključivo u bifeu. Prezirao je administraciju i, kad je trebalo nešto da potpiše, donosili su mu u bife. Upravnica Mira Trailović, kad god bi bio neki sastanak ili dogovor o repertoaru, svaki čas je iz svoje kancelarije zvala telefonom: “Mihize, smesta gore!” U bifeu su redovno boravili prvi glumci Beograda, stalni članovi Ateljea, ali i oni sa strane koji su redovno učestvovali u repertoaru pozorišta. Prvi medu njima, Zoran Radmilović, obično je sedeo zamišljen, dok bi mu čašica konjaka šaputala u brkove. S vremena na vreme prešao bi pogledom po prisutnima i progunđao sa nekom vrstom glumljenog prezira: “Samo vas gledam.” Tu je zatim namrgođeni Slobodan Cica Perović. Ćutao je i ponekad progovarao: »Što rek’o Zoran, samo vas gledam.« Mrzelo ga da smišlja neku svoju repliku, pa je javno pokrao Zorana. Đuza nervoznim koracima premerava bife i, ljut k’o puška, psuje: »Mamicu mu! Šta mi bi da noćas vičem: Šta pije kafana? Izgoreo sam burazeru, ostao sam bez dinara!« Zatim seda i meri puls. »Opet ne radi!«, uzvikuje panično, pa se besno lupa pesnicom u levu stranu grudi: »Proradi, mamicu ti!« I dodaje: »Od sada ko me vidi da pijem, nek me pljune!« Kroz tri dana, u dlaku ista slika: »Izgoreo sam burazeru!«, »Proradi, mamicu ti!« Neko mu kaže:: »Đuzo, prekjuče si rekao da te pljune ko te vidi da piješ.« Na to ce Đuza: »Burazeru, ja sam govno od čoveka. Ja nemam reč. Obična pačvara! Sudopera! Svi smo mi, Srbi, takvi!« Uleće sa probe, naizgled pobesneli, Pera Kralj i viče: »Zamisli šta mi kaže (misli na reditelja): Pero, ovaj monolog moraš brže da govoriš, inače scena se usporava, vuče se ko gladna godina. Pa, šta sam ja u ovom pozorištu? Ritam-sekcija?« Primećujete da su svi gore navedeni glumci ili mračni ili neraspoloženi, ili histerični i besni. To ima svog razloga. Jedni su ljuti na svoj mamurluk, posledicu noćašnjice, a drugi zato što još nisu popili svoju prvu čašicu. Tako Pera Kralj (koga smo zvali i Naliv-Pera i Šank-sonjer, jer se nalivao isključivo stojeći za šankom), kad popije svoje dve čašice, za tren oka postane razdragan i ode na probu nasmejan, sa novom veselom energijom. Drugi čovek! Tu je bio i Milo, sjajni bifedžija. Ljudina, širok kao ambarska vrata, obožavao je glumce i brinuo se o njima kao otac. Sa mnogima je bio lični prijatelj. Kad je pauza na sceni, on je dizao sa sedišta svakog ko nije glumac, govoreći: »Ajde, nema radiš! Dolaze glumci, treba da sednu, da se odmore.« Bule, kad dode u bife, držeći se za glavu, priđe šanku i kaže bifedžiji: - Imaš li, sine, nešto protiv glavobolje? Puče mi glava od jutros. - Nemam ništa, Bule. - Onda, vinjak! Tako je bife Ateljea 212 trajao u nezaboravnoj lepoti boemluka. Autor ovih redova proveo je u njemu trećinu svog dosadašnjeg života i ne smatra da je to vreme izgubio, već, naprotiv, dobio. Ljubiša-Baja Bačić (Tekstovi objavljeni u časopisu Ludus, 1996. godine) |
|
E... meni sad kao cimerica objašnjava za nešto što trebam do petka napisat a meni i dalje ništa jasno.... za popizdit....a ženska ima u četvrtak tzv. govorilne ure i tek je tad mogu ić pitat šta, a pravo da vam kažem meni ta žena uopće nije jasna, i malo je mrzim, mrzim je onako nisko, iz nemoći, iz neznanja što da učinim. A to je grozno. Jer kad nekog mrzim onako uzvišeno, s visine i s prezirom ondda je to Ok, to mi ne smeta toliko, ali mrziti ovako nekog potiho i potajno cviliti u sebi od muke je zaista bijedno. I još prošli put kaže treba na vajama da šta dolazimo šta je ne pitamo tamo. I kako sad da odem. I još da joj kažem, znate, ja vas niš, ama baš niš ne kužim i nakon dva mjeseca što vi objašnjavate meni ništa nije jasno. Ni osnovne stvari nisam napravila, neam kurca pojma. Kako sad s tim? Danas idem nešto iskopirat što mi kao treba, neko istraživanje javnog mnijenja, a nisam sad ni sasvim sigurna dal mi to treba, čekam za poludit dugo, dolazim opet po ciči zimi, očajavam, platim brdo para i vidim poslije doma da mi jedna strana fali. Pa za ko siroče se ubit, šta nije? I sd kao cimerka to objašnjava ja gledam blijedo... i baš mi nije jasno, još mi je manje jasno nego prije. Odem na internet, mislim pogledat to glupo istraživanje ( i još ono na koje sumnjam da bi mi možda trebalo) u prokletom arhivu podataka, prokleti arhiv neće da mi se otvori, prokleto. I šta ću ja sad nego čekat do četvrtka, molit se bogu da će mi to treba objasnit konačno i da neće previše pizdit i onda u četvrtak navečer to nekako napravit, a neam i dlaje pojma jel to fizički uopće moguće. I ne, čak i da to dobro završi za sad... ne, ne... to je tek prvo poglavlje pakla.... drugo slijedi naravno u 2.semestru i TO ME SKROZ IZLUĐUJE MRZIM RADIT TAKVE STVARI MRZIM GLUPU (NIJE GLUPA AL JE SMOTANO MLADA) TREBU I SVE LJUDE KOJI MI GOVORE PROTUSLOVNE INFORMACIJE!!!! |
|
Kako je Tomi genijalan tip, pa to je nevjerovatno! Nedjelja je, dan kad ću ja početi učiti (jučer sam si uzela slobodno da se odmorim od lumpanja i gostiju). zato sam se lijepo digla iza 10 a sad u 11 i pol ja još kuckam po internetu itd itd. Uskoro ću ogladniti pa ću prebaciti učenje za popodne a onda će mi se prispavati ili će biti nešto Ok na TV i tako dalje i tako dalje do kolokvija iz informatike i još daklje do ispita u januaru i joooš dalje... u nepoznato... |
|
NA ZADNJEM SEDIŠTU MOGA AUTA Gnjave kina i kafane, Male droce šatro dame, I gnjave (ne ne) Svega preko glave. (ne ne ne) A ona, išla bi negdje da obuče finu novu haljinu, Kako stvarno (ne ne) Izgužvana stalno. (ne ne ne) A ja joj kažem, ne budi luda, Biće nam bolje sto puta Na zadnjem sjedištu moga auta |
|
Slagala sam... Nisam šetala Ota, to je otpalo, a Aggressive Snail Attack nisu bili u Gromkoj nego u Orto Baru, ne znam što mi je bilo da to napišem. A kod mene sinoć tako neobična i tako dobra ekipa - Marko, Andro, Hana i Asmir! Baš svašta. A super nam je bilo, baš odlično! A ASA su bilo so dem gud fakin dobri!!! Oni su zaista odlični, ne samo jer je Dax moj frend nego zaista jesu. Otpratih poslije Andra i Marka na vlak, ostatak dana radila i jela palačinke i gledala paralelno dr.Živaga i Inspektora Rexa (Dr. zbog opće kulture a Rexa zbog jako zgodnog inpektora Brandtnera. A i zbog Rexa). |
|
Djed Mraz napao staricu Atlanta, SAD, 11.12.2004. 11:04 (Hina/AP) Muškarac odjeven u Djeda Mraza optužen je za napad, nakon što je u Atlanti daskom po glavi udario 74-godišnju staricu, izvijestila je policija. Podivljali Djed Mraz Elin Donnie Clarke (49) navodno je zaprijetio da će udariti i drugu ženu, koja ga je pokušavala spriječiti da ozlijedi 74-godišnju Annie Ruth Nelson. Druga žena nije ozlijeđena, no Annie Routh od udaraca se srušila onesviještena, nakon čega je odvedena u bolnicu, kažu u policiji. Uhićeni Djed Mraz policiji je rekao da mu je starica ukrala 29 skupocjenih čokolada vrijednih 145 američkih dolara (oko 850 kuna) no svjedoci nisu potvrdili njegovu priču. |
|
Dojam Slovenije noćas je okus Mercator sapuna West lightsa miris tonika za lice želja za pljeskavicom s kajmakom Svjetla autoputa upadaju u sobu uvlačim se u krevet pažljivo koliko mogu Jutarnja zbunjenost do kave i pranja kose još pomalo odsutna prepravljam ankete kasnije je bolje učim statistiku i virim kroz prozor Vani su gola stabla i udaljeni šoping centar nazire se kroz onu čudnu bjelinu a to nisu ni magla ni oblaci |
|
Ich bin Schnappi, das kleine Krokodil Komm aus Ägypten, das liegt direkt am Nil Zuerst lag ich in einem Ei dann schni-,schna-,schnappte ich mich frei Schni Schna Schnappi Schnappi Schnappi Schnapp Schni Schna Schnappi Schnappi Schnappi Schnapp Ich bin Schnappi, das kleine Krokodil Hab scharfe Zähne, und davon ganz schön viel Ich schnapp mir was ich schnappen kann Ja ich schnapp zu, weil ich das so gut kann Schni Schna Schnappi Schnappi Schnappi Schnapp Schni Schna Schnappi Schnappi Schnappi Schnapp |
|
Gledala Aleksandra Velikog u Teatro Fenice i publika se ful cerila na sve tzv.homoseksualne scene, iako uopće nije bilo takvih scena već samo naznaka. I sve je bilo zaista nimalo vulgarno već upravo nježno, skoro pa prijateljski i uostalom za tadašnje doba posve normalno. A nama očito još nije. Pa kad se nisu družili s ženama s kim će se družit za miloga boga! Baš smo primitivci. Slušam povremeno 25.RiRock, skidam se s Arsena. Privremeno. Ankete fala bogu napreduju, Prag miruje, kao i Balašević. Bitno da imam kartu. Ful dobra večer u dobrom starom Palachu. Pripremam se za Aggressive Snail Attack u Gromkoj, na Metelkovoj u Ljubljani. I na misu u srijedu a poslije na kulturološku feštu. A prije koncerta na šetanje Ota. Bit će to zanimljiv tjedan. Marle me odjebo, neće da dodje. Al će možda u Prag. Nadam se da da, lijepo bi nam bilo, zar ne? |
|
Ajme što sad saznah! Tomi Janežič režira u Beogradu Shakespeareovog Kralja Leara i to u Ateljeu 212 i to u naslovnoj ulozi Ljuba Tadić! Pa to je previše svega za jednu običnu rečenicu. Težina te rečenice je ogromna, to je strašno nešto što je sve unutra. Svaka riječ je meni sudbinska skoro i jako bitna. Tomi režirati Beograd Shakespeare, William Kralj Lear Atelje 212 Ljuba Tadić |
|
Wow, sad sam stvarno skroz luda za tim Pragom! Cijeli dan sam na Internetu i gledam fotke, čitam turističke vodiče, tražim što bi sve trebalo posjetiti, planiram kako i gdje naći onu super knjižicu kakvu smo imali i u Amsterdamu... kako moram pitati brata ima li on kakvu kartu i vodič po Pragu i wow, ful sam skroz u Pragu. Čak mislim i otić u knjižnicu i uzet nešto od Kafke (što nije Proces&Preobražaj). I wow tamo je trg Jana Palacha, već vidim sebe i Laru kako se tamo fotkamo! Sljedeći tjedan bi mi trebala doći Snježa(Snježa!!!), mislim ne meni nego zapravo Jerneju al nema veze. I to isto planiram kako ćemo pit i ić na kulturološki žur. Stvarno mi nedostaje. A onda će 10.doć Dax i još ovi iz Zagreba i onda će tek postati gužvovito i pijano! Jee! Danas sam shvatila da između 22.12. i 3.2. imam 6 ispita. Fak! I strašno puno planova, kao što se vidi. Balaševića cijelo vrijeme ostavljam nekako po strani, bojim se da ne bi izdržala još i to. Dala bratu uputu da mi kupi kartu al ne mogu i ne smijem razmišljati o tome jer ću skroz pošandrcati. Baš mi je nekako super već 2-3 dana. Što zbog tih anketa (koje mi ful ne idu al mi je to ful uzbudljivo) što zbog nevjerovatne Karmen što zbog ovih stvari od gore. Poslala sam danas Tomiju mejl da mi pomogne nešto oko seminara, da mi napiše ta neka kazališna praznovjerja itd. I to mi je ful super, on mi je super, super mi je to što se s njim dopisujem a on je tako genijalan tip! On je stvarno genijalan tip. I tako je ljubazan i dobar. |