Pa u kakvoj mi to zemlji živimo?! Dobro nije zemlja kriva... i ona je jadna kao i mi i propatila je puno i pati još uvijek i opet će. S kakvim mi to ljudima živimo, među kakvim i kakvi smo mi uopće!? Tita rušiti, njega koji je gradio, ne samo fizički ovu zemlju i sve ove zemlje nego i brand Jugoslavije i Hrvatske u svijetu. U cijelom svijetu pobogu! Svet je lice šminkao zbog nas! Bili smo važni i bili smo poštovani i cijenjeni i srdačno dočekivani i bili smo nešto i netko a ne sada kad smo nitko i ništa. Bili smo fora a on je bio najveća fora, taj Stari. I da pustimo sad to ideološko i idejno ali rušiti taj divan spomenik, rušiti Augustinčića da ima mater prokletu crnu!
Zavezali su mu oko glave eksplziv, oko te valjda jedine pametne glave u ovim nesretnim zemljama a ovim našim prerasnim i ludim i tako nesretnim prostorima. S time su i sve nas obezglavili. I sad pod nas mislim na sve nas normalne ljude, na one što su se dizali na Hej Sloveni i na nas koji nismo mogli tada ustajati jer nismo tada mogli ni pošteno stajati. Ali zato sad ustajemo, i hodamo uspravno i uzdigute obezglavljene glave.
Zlotvori!
Neću spominjati prošlost i bitke daleke ali moram spomenuti djeda partizana koji je bio mulac od 19 godina, mlađi od mene sad, kad je otišao u partizane. I kao što sam jendom napisala samo "dječak velikih očiju"... moj lijepi dobri pokojni djed. I zbog oba moja djeda, iako je onaj drugi bio pomalo buržuj i pacifist i skrivao se od rata i ratova, naspram ovog drugog koji je s bratom otišao u partizane, u neka crnogorska brda i poslije na granicu s Rumunjskom bog te pitaj gdje... Zbog njih koji su bii dobri ljudi, jako dobri ljudi ja nosim večeras zvijezdu na košulji a uvijek zvijezdu u srcu i na čelu.
I dabogda pokrepavali svi oni odvratni koji će Tita rušiti, svi oni glupi i zli rušilački bageristi i nasilnici koji ne znaju rukom ni tastaturom u borbu nego bombom...
Fašisti!
Nam dolaze opet, napisala bih u ljeto 1989. u Dubrovniku dok sam slušala Miloševića na Gazimestanu, brrr, naježim se... Napisala bih o njima, o sledećim fašistima da nisam imala igrom slučaja 4 godine. Da nisam imala 6 kad su bombardirali taj isti Dubrovnik i kad su vraćali autobuse civila u Vukovar da bi konačno bili svoji na svome i da bi se svijet.. poserem se na njega... sažalio na našu mladu od stoljeća sedmog domovinu. Svi ti pedofili i nekrofili odjednom što su se klanjali mrtvacima koje su sami proizveli i popušinama odvratnim koji su oružje blagosiljali krepali dabogda i crkli i ne vratili se nikad više.
Osim u pamćenje naroda i u priče za strašenje male djece u poučne priče jer ostala je samo bajka iz Undergrounda - bila jednom jedna zemlja....
Post je objavljen 27.12.2004. u 19:22 sati.