Bubasera

Uvijek u ovo doba godine ljeto sam provodila kod bake na selu. Pola ljetnih praznika kod jedne bake a pola kod druge. Moja jutra su bila prekrasna uz buđenje otvorenog prozora nad kojim su se nadile ruže penjačice i bršljan čineći ugodan hlad i šireći slatki miris koji se blago njihao do moga nosića. Veselo bih skočila iz kreveta i odmah se sjetila da je baka voljela da se krevetnina prozrači i krevet napravi. Ja bih to u hipu izvela, već sam imala spremnu vodu za umivanje i baka je čekala za češljanje moje duge guste kose. Uzela bih škanjić a ona stolicu i vani bi u vrtu sjele, dok bi mi češljala kosu znala bi je namazati čičkovim uljem. Doručkovala sam škudelicu divke i mlika, koji put podrobila kruh, kajganu, mladog sira, kakav biškot. Poslije bi s bakom išla u kopišće pobrat jaja i dat kokošami čistu vodu, šenicu i frmentun. Znala bih još pokoji poslić odraditi, stuć orihe ili mendule, ali bi me baka potjerala na igru. Jedva sam čekala ostale da mi kažu šta ćemo, gdje ćemo... A oni su već onda imali obaveze, gonit krave na pašu i čuvat hi, poć pograbit arbašpanju, očistit pod gudićima, nosit na gnojnicu, hitit pokle slamu pod njih, zrizat repu, skuhat krumpir, napravit šemulu i dat im jist.
S njima sam znala bit na paši pa bi me uvijek strašili pričama o crnim velikim zmijama koje dolaze krasti jaja i sisati mlijeko iz kravljih vimena. Naravno svako od njih ju je vidio i potjerao a kružila je priča da je tamo nekom iz onega sela se omotala oko noge i tukla ga repom dok mu noga ni došla črna, i oni put ga je tek puštila. A još ta zmija ima anke krunu na glavi i pokazali su mi kamen gdje je njen dom. Od tih priča sam svako jutro polako uzlazila u štalu, a baka je znala pa mi je rekla da one greju samo kod porednih. A ja sam bila dobra otročica. To me umirilo. Voljela sam s bakom uređivati vrt, odlaziti po vodu na bunar, zalijevati vrt, čistiti dvorište s onim metlama napravljenima od venke. Ispred kuće je bila murva, imala je bijele, slatke velike plodove. Baka ju je voljela jer iih je ona prehranila u 2.sv.ratu, i nju, i djecu i kokice.
Rat joj je uzeo supruga i šesnaestogodišnjeg sina. Jednom su joj talijani zapalili kuću a drugi put nijemci. S djecom se sklonila u špilju. Djed je poginuo na kraju rata u Lici a sin se vodi kao nestao, navodno je ubijen negdje u Bosni. Moja baka je bila hrabra žena, djeca su joj bila ponos. Ali tuga je bila uvijek u srcu. Nikad nije uspjela doznati istinu o sinu. Mi nemamo ni slike ni dokumenata o njima. Samo spomenice, uokvirena dva lista papira za dva života i ništa drugo za beskrajnu tugu i bol žene i majke. Ali ja sam ih uvijek osjećala. I uvijek sam osjećala da me dido zna, anke stric me pozna.
Moja se baka nije udavala. Bila je mlada udovica, radila po žurnadama, brinula o djeci. Voljela sam te trenutke s njom, voljela sam joj biti privržena i osjetila sam da je bila tada sretna.

Oznake: Bako draga

28.06.2019. u 11:05 | 5 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2020  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2020 (3)
Lipanj 2020 (2)
Svibanj 2020 (4)
Travanj 2020 (4)
Ožujak 2020 (3)
Veljača 2020 (2)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (5)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (10)
Kolovoz 2019 (18)
Srpanj 2019 (11)
Lipanj 2019 (17)
Svibanj 2019 (18)
Travanj 2019 (19)
Ožujak 2019 (8)

Opis bloga

Linkovi