Uvijek u ovo doba godine ljeto sam provodila kod bake na selu. Pola ljetnih praznika kod jedne bake a pola kod druge. Moja jutra su bila prekrasna uz buđenje otvorenog prozora nad kojim su se nadile ruže penjačice i bršljan čineći ugodan hlad i šireći slatki miris koji se blago njihao do moga nosića. Veselo bih skočila iz kreveta i odmah se sjetila da je baka voljela da se krevetnina prozrači i krevet napravi. Ja bih to u hipu izvela, već sam imala spremnu vodu za umivanje i baka je čekala za češljanje moje duge guste kose. Uzela bih škanjić a ona stolicu i vani bi u vrtu sjele, dok bi mi češljala kosu znala bi je namazati čičkovim uljem. Doručkovala sam škudelicu divke i mlika, koji put podrobila kruh, kajganu, mladog sira, kakav biškot. Poslije bi s bakom išla u kopišće pobrat jaja i dat kokošami čistu vodu, šenicu i frmentun. Znala bih još pokoji poslić odraditi, stuć orihe ili mendule, ali bi me baka potjerala na igru. Jedva sam čekala ostale da mi kažu šta ćemo, gdje ćemo... A oni su već onda imali obaveze, gonit krave na pašu i čuvat hi, poć pograbit arbašpanju, očistit pod gudićima, nosit na gnojnicu, hitit pokle slamu pod njih, zrizat repu, skuhat krumpir, napravit šemulu i dat im jist.
S njima sam znala bit na paši pa bi me uvijek strašili pričama o crnim velikim zmijama koje dolaze krasti jaja i sisati mlijeko iz kravljih vimena. Naravno svako od njih ju je vidio i potjerao a kružila je priča da je tamo nekom iz onega sela se omotala oko noge i tukla ga repom dok mu noga ni došla črna, i oni put ga je tek puštila. A još ta zmija ima anke krunu na glavi i pokazali su mi kamen gdje je njen dom. Od tih priča sam svako jutro polako uzlazila u štalu, a baka je znala pa mi je rekla da one greju samo kod porednih. A ja sam bila dobra otročica. To me umirilo. Voljela sam s bakom uređivati vrt, odlaziti po vodu na bunar, zalijevati vrt, čistiti dvorište s onim metlama napravljenima od venke. Ispred kuće je bila murva, imala je bijele, slatke velike plodove. Baka ju je voljela jer iih je ona prehranila u 2.sv.ratu, i nju, i djecu i kokice.
Rat joj je uzeo supruga i šesnaestogodišnjeg sina. Jednom su joj talijani zapalili kuću a drugi put nijemci. S djecom se sklonila u špilju. Djed je poginuo na kraju rata u Lici a sin se vodi kao nestao, navodno je ubijen negdje u Bosni. Moja baka je bila hrabra žena, djeca su joj bila ponos. Ali tuga je bila uvijek u srcu. Nikad nije uspjela doznati istinu o sinu. Mi nemamo ni slike ni dokumenata o njima. Samo spomenice, uokvirena dva lista papira za dva života i ništa drugo za beskrajnu tugu i bol žene i majke. Ali ja sam ih uvijek osjećala. I uvijek sam osjećala da me dido zna, anke stric me pozna.
Moja se baka nije udavala. Bila je mlada udovica, radila po žurnadama, brinula o djeci. Voljela sam te trenutke s njom, voljela sam joj biti privržena i osjetila sam da je bila tada sretna.
Post je objavljen 28.06.2019. u 11:05 sati.