Odlazak

Ne mogu jesti. Stavim u usta i nemogu progutati, diže mi se stomak i zakašljem se baš kao i on što ne može jesti, a i ne želi. Sve mi izgleda mrtvo. Okusi i mirisi me odbijaju, sve mi djeluje metalno, hladno . Zašto sam tako osjetljiva? A neizbježno je i mora se prihvatiti. A on je gotovo nepomičan, sve ga smeta, i mazanje kremom i hranjenje i pranje. Već ima fizionomiju mrtvaca. Ljudi se pokunje kad ga vide, a on je slijep pa ionako ne vidi reakciju. Neznam šta osjeća a ja se ne osjećam dobro. Nisam koncentrirana na poslu, doma mi se ništa ne radi, vučem se dok hodam i čekam. Čekam da mi jave. Da se slomim. Imam jednog malog keramičkog anđela kojeg molim da ga čuva i hrabri. Neki dan sam ga držala cijelu noć u ruci i ujutro sam vidjela da sam mu slomila krilo. Kad dođe moment znam da ću osjetiti jer je i on za svoju mamu to osjetio. Oca nije nikad upoznao jer je poginuo u ratu. Znam da ću osjetiti kao da me nešto uzdiže od poda i znam da će zvukovi utihnuti. I znam da ću udahnuti kad on izdahne.

Oznake: odlazak

04.10.2019. u 10:45 | 9 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2019 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (10)
Kolovoz 2019 (18)
Srpanj 2019 (11)
Lipanj 2019 (17)
Svibanj 2019 (18)
Travanj 2019 (19)
Ožujak 2019 (8)

Opis bloga

Linkovi