Ne mogu jesti. Stavim u usta i nemogu progutati, diže mi se stomak i zakašljem se baš kao i on što ne može jesti, a i ne želi. Sve mi izgleda mrtvo. Okusi i mirisi me odbijaju, sve mi djeluje metalno, hladno . Zašto sam tako osjetljiva? A neizbježno je i mora se prihvatiti. A on je gotovo nepomičan, sve ga smeta, i mazanje kremom i hranjenje i pranje. Već ima fizionomiju mrtvaca. Ljudi se pokunje kad ga vide, a on je slijep pa ionako ne vidi reakciju. Neznam šta osjeća a ja se ne osjećam dobro. Nisam koncentrirana na poslu, doma mi se ništa ne radi, vučem se dok hodam i čekam. Čekam da mi jave. Da se slomim. Imam jednog malog keramičkog anđela kojeg molim da ga čuva i hrabri. Neki dan sam ga držala cijelu noć u ruci i ujutro sam vidjela da sam mu slomila krilo. Kad dođe moment znam da ću osjetiti jer je i on za svoju mamu to osjetio. Oca nije nikad upoznao jer je poginuo u ratu. Znam da ću osjetiti kao da me nešto uzdiže od poda i znam da će zvukovi utihnuti. I znam da ću udahnuti kad on izdahne.
Post je objavljen 04.10.2019. u 10:45 sati.