Bliži se kraj
|
Svi budu pisali o kraju stare i početku nove godine. Ne volim biti dio mase. Zato ću ja ispričati priču o pajceku.
Bio jednom jedan pajcek, uzgojen isključivo u svrhu klanja. Da ga se fino ubije, preradi i pojede. Rastao je naočigled svojih gazda, koji su ga tovoli trljajući zadovoljno ruke, jer će ga fino prodati. Došao je i dan prodaje. Uletio je jedan bračni par, malo krupniji, po čemu bi se dalo zaključiti da vole fino papati. I rekli su samo jednoglasno: "dogovoreno!" Pajcek je sutradan ugledao gazdu, frknuo nosom, i - pao mrtav. Tokom dana bio je obrijan, rastrančiran, i pomno sortiran na velikom drvenom stolu. Umro je, a da nije ni znao da je ispunio svoju svrhu življenja. Nešto što neki cijeli život traže i ne mogu pronaći. Njemu, i mnogima poput njega posvećujem ovaj post. As we speak, dio gore navedenog pajceka valja se po mojem želucu zajedno s mlincima, razgrađuje i poslužit će kao energija i građevni materijal. Pokoj mu duši i svaka pohvala njemu kaj je tak fini i prasici kaj ga je tak finog rodila i ocu veterinaru kaj ga je tak finog napravil. I na kraju mojoj majci koja je od njega napravila kulinarsko remek-djelo. Ostalima sretna Nova godina! P.S. Će mi se bude dalo, slikam tog legendarnog pajceka, ak nekaj od njega ostane. |
srijeda, 27.12.2006.
Smisao...
|
Još jednom samoća. Još jedan roj misli kasno u noć. Nakon dugo vremena ponovno slutim sirov pojam besmisla, do same suštine, do same njegove jezgre i biti. I ne vidim razloga ni za što, nemam snage volje, energija se iscrpila. Nemam snage niti za otići u krevet. Jedini smisao ovih trenutaka je prenijeti ovaj svoj doživljaj još pokojoj duši. Kada joj se dogodi ovo što se događa meni, shvatit će možda što sam rekao. Čisti besmisao življenja, disanja, biločega. Jer nakon toga dolazi mrak. Jer nakon toga sve nestaje. Sve što me vuklo dalje i izvlačilo iz ponora besmisla, upalo je u isti. A moja duša je na rubu ponora i drži se sa zadnja 3 prsta ruke, koji se skližu. Pitanje je mogu li zabaciti drugu ruku gore i izvući se, ili još nevjerojatnije, može li me tko primiti za ruku i izbaviti. Ali ja ne trebam nikoga. Ne želim nikoga. Jer me ne razumiju. Niti ne pokušavaju. Ne obraćaju pozornost, idu za svojim besmislenim životom, ne uviđajući kakav je zapravo. Primi li me tko za ruku, u ovom stanju bih grizao.
Svaka daljnja radnja postaje upitna, suvišna, a zatim nepotrebna. Zapitkujem se, jesam li psihički slučaj, i ako jesam (što je u ovome trenutku vrlo vjerojatno), koliko težak slučaj. I opet se javlja paradoks, gdje se želim iz ovoga izvući koliko i utopiti. Koliko želim pronaći smisao, toliko druga strana sve to drži besmislenim. Kažu Maideni: «…balancing on the ledge…» Ja još i skakućem, igrajući se vlastitim živcima, čekajući u strahu gdje ću pasti. Ravnoteža se polako gubi, ljuljam se prvo polako, pa sve jače i izraženije. I spremam se za pad, jer više ne mogu uhvatiti ravnotežu. Znam da ću pasti na onu «normalnu stranu» (pod navodnicima jer je sada stvarno upitno što je normalno), i sutra ponovno uživati u praznicima. Ali želim ovaj trenutak sačuvati što je dulje moguće. Gubi se, nestaje. Ali barem će ostati ovaj tekst da me podsjeća na drugo potpuno naslućivanje besmisla.  Agony! Beyond power of speech, When the one thing you want Is the only thing out of your reach. |
nedjelja, 24.12.2006.
Dark path
|
Danas, to jest noćas, je na repertoaru opet nakon dugo vremena Nightwish. Slušam, prepuštam se da me vodi muzika kroz prostranstva vlastitih misli. Istražujem svaki kutak, ali sve onako luđački, brzo, u žurbi. Kako ubrzava muzika, tako i ja ubrzavam korak kroz misli. Postane li muzika kaotična, i moje kretanje po mislima poprimi identično svojstvo. Škola je završila zasad, otvara se mogućnost da se konačno malo odmorim i umrem od dosade, čemu se i dalje usrdno nadam, premda istovremeno sumnjam da će se to ostvariti. Moja nesreća neće to dopustiti, borit će se do zadnjeg daha. No, vidjet ćemo, vrijeme će pokazati.
Vjerojatno ću uskoro početi ponovno prepisivati pjesmice iz tekica i stavljati ih na blog. Večeras nemam za to volje. Ne želim prekinuti ovaj izlet po mislima. Zato sada završavam ovaj post i vraćam se lutanju. Lijep pozdrav i do čitanja!  My mind is a dark place, with dark paths, dark corridors, dark corners, and many shadows... |
nedjelja, 17.12.2006.
One big *MEH*
|
Evo me, blogujem i surfam. Cijeli dan uspješno izbjegavam učenje. Malo prije sam se uhvatio u koštac s geografijom, sad bi trebala na red doći i filozofija. Ali nemam sluha za nju et d moument. Nemam ništa puno za reći, ništa se značajno ne zbiva, lud sam i psihički slučaj ez južuul. Pošto je zadnji tjedan škole, ja i moj susjed po klupi nosimo one šit plastične ukrasne boreke, prigodne lampice i produžni kabl i imali bumo božićni ugođaj cijeli tjedan u razredu. Sve je to ok, al nadam se i nekom kratkom spoju da razbijem monotoniju škole i učinim privremenii blekaut u istoj. Al nisam te sreće. A i da mi se to desi, vjerojatno bi završil stepen strujom, paraliziran i slično. Ne dobro u svakom slučaju. Tak da ću bit carefull what I wish for. Toliko od mene. Javim se više kada prođe ovo školsko ludilo i dođem konačno na svoje - da umirem od dosade. Nisam preveć ziher da će se to ostvarit, al moram se glupo nadat, jer drugo mi ne preostaje, ne?
Lijep pozdrav i do čitanja!  Christmas time - heaven or hell? |
srijeda, 13.12.2006.
|
Kasno je navečer. Vratio sam se ranije iz škole u kojoj je ludnica, hvataju se ocjene, piše masa testova da se ispune rubrike, odgovara se do besvijesti. Iz tog cirkusa sam se vratio kući, svjestan da i za sutra moram učiti. I ponovio sam ovlaš, sjeo za kompjuter i uništio preko 3 sata u komadu. Toliko o učenju, školi i odgovornosti. Koji puta se sam sebi tako znam gaditi.
Zasvirao mi je slučajno Evanescence u playeru i dao mi poticaja da malo po Limewireu prekopam jel ima još koja pjesma da ju skinem. Evanescence me podsjetio na neka prošla vremena bez ovakvog pritiska i bez svijesti o vlastitoj sjebanoj pameti. Podsjetio me na vrijeme kada je sve bilo jednostavnije. Slušao sam te pjesmice, zobao i analizirao riječi i u tom trenu to mi je znala biti jedina okupacija. Nije trebao kompjuter, nisu misli bile krcate školom i ostalim obavezama. Bilo je puno lakše. I nedostaje mi to. Poželim se vratiti. Jer u ovom trenu živim za vikende u nadi da ću se malo odmoriti doma, odspavati. I svaki vikend se razočaram. Živim za blagdane, pod kojima starci jedva dočekaju da mi daju posla, ili si ih ja pak nekako upropastim. Živim za odmor, smanjenje napetosti i osjećaj čiste dosade koji nikako da dođe. To si želim za Božić, to ću si i poželjeti za Novu godinu. Spokoj i dosadu. To bi mi bio najbolji dar.  A sad idem u krpe. Stavit ću si u liniju Fallen i pustiti da svira. Namjestit ću sleep timer na 30 minuta da se lijepo linija sama ugasi. I ponovno ću kao nekada slušati pjesmice, analizirati riječi, poistovjećivati svoj život sa stihovima i pustiti samog sebe da u takvim mislima zaspim. Tužnim, sjetnim mislima. Bez ikakvog posebnog razloga. Jer smatram da mi to u ovom trenu paše. Pustit ću da me to prožme, potpuno ispuni. Prvo tuga, onda sjeta s tugom, onda nevjerica, zatim tisuće pitanja bez odgovora, nakon toga ljutnja, nakon ljutnje bijes, a naposljetku snaga, ona mentalna snaga koja će mi pomoći da odživim i sutrašnji dan. |
