Marketing
Kasno je navečer. Vratio sam se ranije iz škole u kojoj je ludnica, hvataju se ocjene, piše masa testova da se ispune rubrike, odgovara se do besvijesti. Iz tog cirkusa sam se vratio kući, svjestan da i za sutra moram učiti. I ponovio sam ovlaš, sjeo za kompjuter i uništio preko 3 sata u komadu. Toliko o učenju, školi i odgovornosti. Koji puta se sam sebi tako znam gaditi.
Zasvirao mi je slučajno Evanescence u playeru i dao mi poticaja da malo po Limewireu prekopam jel ima još koja pjesma da ju skinem. Evanescence me podsjetio na neka prošla vremena bez ovakvog pritiska i bez svijesti o vlastitoj sjebanoj pameti. Podsjetio me na vrijeme kada je sve bilo jednostavnije. Slušao sam te pjesmice, zobao i analizirao riječi i u tom trenu to mi je znala biti jedina okupacija. Nije trebao kompjuter, nisu misli bile krcate školom i ostalim obavezama. Bilo je puno lakše. I nedostaje mi to. Poželim se vratiti. Jer u ovom trenu živim za vikende u nadi da ću se malo odmoriti doma, odspavati. I svaki vikend se razočaram. Živim za blagdane, pod kojima starci jedva dočekaju da mi daju posla, ili si ih ja pak nekako upropastim. Živim za odmor, smanjenje napetosti i osjećaj čiste dosade koji nikako da dođe. To si želim za Božić, to ću si i poželjeti za Novu godinu. Spokoj i dosadu. To bi mi bio najbolji dar.
A sad idem u krpe. Stavit ću si u liniju Fallen i pustiti da svira. Namjestit ću sleep timer na 30 minuta da se lijepo linija sama ugasi. I ponovno ću kao nekada slušati pjesmice, analizirati riječi, poistovjećivati svoj život sa stihovima i pustiti samog sebe da u takvim mislima zaspim. Tužnim, sjetnim mislima. Bez ikakvog posebnog razloga. Jer smatram da mi to u ovom trenu paše. Pustit ću da me to prožme, potpuno ispuni. Prvo tuga, onda sjeta s tugom, onda nevjerica, zatim tisuće pitanja bez odgovora, nakon toga ljutnja, nakon ljutnje bijes, a naposljetku snaga, ona mentalna snaga koja će mi pomoći da odživim i sutrašnji dan.
Post je objavljen 13.12.2006. u 01:36 sati.