Vođen pjesmama...

Niti imam kakav pametan naslov, niti mi se sada da izmišljati. Štrajka se, a ja zapeh žestoko za wow, onemogućavajući sam sebe time u svim drugim aspektima svojeg života. Danas konačno dobih inspiraciju i užasnu želju pisati na blog. Misli su se samo rojile u glavi, a ja sam, naravno, bio kilometrima od svojeg dragog kompjutera. Happens every time. Razmišljao sam o tome kako bi možda bilo lijepo biti u skladu s naslovom samog bloga, čak i otići korak dalje u tome, i iz posta u post navesti pjesmu koja me potakla na pisanje. Tako ću od sada činiti. Sada se radi o Cutting Crewu i pjesmi «I just died in your arms tonight».
Bijah danas svukuda po predjelu bihajnd d mauntn, iliti ga u Zagorju. Jeo sam najveći zagrebački u životu i nisam se predao, poslije smo otišli u goste, sve u svemu cijeli mi je dan bio ispunjen. U jednom komadu tog vremena provedenog u gostima, ja i brat moj izvalismo se na kauč i zaspasmo. On za ozbiljno, ja na malo kraće. U jednom trenu se probudih i učinih ono što radim od djetinjstva. Uputio sam odglumljeni pospani pogled na ljude u sobi i okrenuo sam se ko fol lijeno na drugu stranu da nastavim spavati. A u biti ostao sam budan i slušao razgovor. Odmalena sam to volio raditi i čekao sam kada će u razgovoru spomenuti nešto što bi se ticalo mene, ili sam naprosto slušao o čemu god da se pričalo i uživao u činjenici da misle da spavam. Tako sam sada slušao o odnosu selo – grad, o politici, o jenjavanju starih običaja i preuzimanju amerikanskog, ubrzanog tehničko – potrošačkog načina života. Same old, same old, samo na drugi način ispričano. I opet sam uvidio besmisao ovog našeg naroda naučenog da se vara u svakom segmentu života i krši pravila gdje god je moguće. I opet sam se uvukao u začarani krug ljudske zlobe zbog koje nikamo ne idemo, nego se samo utapamo u ovakvoj odvratnoj situaciji. I nisam mogao doći na ideju kako to popraviti. Slušajući razgovor, davao sam moguće odgovore na svoje pitanje «kako to promijeniti nabolje?», no svaki puta bi neko od sugovornika spomenuo moju ideju i odmah ju zatim pobio, lijepo obrazloživši koliko je ona neostvariva i uzaludna.
I eto. Razočaranje i besmisao. Ostala je samo činjenica da živim, u biti gledam dane kako mi prolaze, na svijetu koji mi se gadi. I ne mogu ništa učiniti. Jer me nema tko podržati, jer je premalo ljudi koji bi mijenjali stvari. Few good men, kako kaže naslov filma. Tom Cruise. Mda. Prije kojih sat vremena gledao sam Top gun. Izvrstan film koji volim otkad pamtim sebe i svoje dogodovštine. Tako sam ga ponovno pogledao i malo popravio raspoloženje.
No da se vratim na temu. To mi masa ljudi, uključujući i mene samog, zamjera. Da stalno skrećem s teme. Naslijedih to od starog i znam dobro koliko to može biti dosadno, no ne mogu si puno puta pomoći. Dakle, na putu kući, još pod dojmom rasprave koju sam «prespavao», počela je u autu svirati gore navedena pjesma. I ponesla me. Ne znam zašto niti kako. Ulila mi je opet malo nade u tu šugavu ljubav i mogućnost da svijet bude lijep. Utopija, rekoh sam sebi. Dio mene me je slušao i kimao glavom, drugi dio nije me čuo. Ili me nije htio čuti. I tako sam se opet našao podvojen, razapet između toga da sve tjeram kvragu i postojim, i s druge strane da se opet glupo nadam i poželim voljeti. Ne volim kad sam takav, a takav sam većinu vremena. Nikako da jedna strana prevagne, uvijek se vrtim oko iste točke težišta i balansiram. Ako se nadam da svijet može biti lijep i ljubav postoji, onda se istovremeno sam sebi smijem zbog tih ideja i poželim biti hladan, bezosjećajan i sam. Ako pak samujem, razmišljajući o besmislu, onda istovremeno nešto u meni žali za prošlim danima vjerovanja u ljubav, romantiku i slične stvari. Jing i Jang. Dobro u zlu, zlo u dobrom. Lijep primjer, lijepo su to kosooki nacrtali. No u meni ne postoji takav simpatičan, simetričan crtež. Samo podvojenost i kaos. Katkada poželim da postoji neka djevojka koja ga može ukloniti, a katkada mi beskrajno paše. Mrziti sve, a istovremeno žudjeti za time da budem voljen. Kaos je uvijek tu, stalno prisutan. Obavijen mojim podvojenim mislima, kojima se hrani i koje ga drže na životu.

...mi curi kroz prste. I prosipa se po podu. Ne stižem ništa, a obaveze se opet samo gomilaju i ne ostavljaju mi vremena za odmor. I ovo pišem, svjestan da si oduzimam vrijeme koje će mi koristiti u izvršavanju obaveza. I sve se samo gomila i gomila. Kako odmora nema, samo se napuhavam i čekam tren kada više neću to moći držati u sebi i kada ću jednostavno - eksplodirati. Još mi se nije to nikada dogodilo, stvari su se uvijek na vrijeme smirile i splasnule, sve se posložilo opet na svoje mjesto i mogao sam, bar neko vrijeme, slobodnije disati. Za sada se olakšanje ne nazire, nego samo pogoršanje. Za desetak dana moglo bi sve sjesti na svoje mjesto, a prvi odmor čekam u subotu kada se želim normalno naspavati i koliko - toliko doći k sebi. A i tada se očekuju gosti, pa je i to upitno. Jednostavno se sve savršeno posložilo protiv mene, da mi maksimalno oteža stvari. Još sam u fazi kada uzdišem nad svime time i sam sebi se jadam kako mi je teško. Čekam samo tren kada ću dobrano popizditi i primiti se posla, namučiti ko konj i sve obaveze riješiti u jednom cugu. To je još jedna solucija, izvući onu zadnju nadljudsku snagu, uspjeti pobjediti sve, i pasti nepomično na pod od umora.
Inače su mi fascinantni ti stresni trenuci u kojima tijelo u djeliću sekunde pruži čovjeku maksimum snage i koncentracije da se uspije spasiti, i što je još fascinantnije iz tih nemogućih situacija izaći potpuno neozljeđen. Onako u djeliću sekunde imaš nadljudske sposobnosti i činiš čuda i nadljudske napore, u drugom djeliću sekunde padaš od umora, tijelo ti klone, jer dalo je sve od sebe. Ali ti znaš da si spašen.
Upravo mi je stara uletila i izletila iz sobe. Pritome soleći pamet i ponavljajući uporno iste stvari i rečenice u kojima se spominju škola i obaveze. Poznato? I gledam ju, uvjerena je da me čita kao otvorenu knjigu, uvjerena je da zna točno što mi je na pameti, savjetuje mi da se maknem od kompjutera, odem u krevet da se naspavam. I ne shvaća da ovim riječima u meni dodatno pojačava pritisak. Jedino što je postigla je kontraefekt. Umjesto da sam, završivši prijašnji odlomak ugasio komp i otišao u krevet, sada mi je dala razloga da nastavim pisati. I ja ju slušam, klimam glavom, smijem se iz očaja i ljutnje istodobno, želeći pritom samo da se makne. Uporno napominje kasne odlaske u krevet, zao kompjuter sa zlim wow-om i zlim msn-om i zlim blogom. Ne razumije da mi zao kompjuter služi da igram igrice, koje igrah otkada imam kompjuter u kući, da je wow samo još jedna u nizu tih igrica, da mi msn i blog pomažu da se malo oslobodim frustracija, požalim se "čitateljima", u biti pišući u prazno. A tko čita, čita. Ako mu je zanimljivo, ili mu čak to pomaže, drago mi je zbog toga. Ako mu pak ne odgovara, ima još blogova. Blog ne pišem često, vidi se iz priloženog. Uostalom, ima onaj mali simpatični kalendarčić, koji ima malo ispunjenih datuma. Jer ne stignem, jer ne odlazim na komp zbog školskih obvaveza, kojih sam itekako svjestan. I onda kada konačno sjednem za njega, nađe se majka pametovati da stalno sjedim i buljim u ekran. I tada bih najradije ludovao, vikao i vriskao. I suzdržim se svaki put. A svaki pokušaj razgovora u kojem bi argumentirano objasnio sve što ju muči, da mi prestane pametovat, završio bi prije nego je uopće počeo: njenom mišlju da sam kao i svaki drugi tinejđer koji ne voli starce koji sole pamet i kojem radi pubertet. Nikako da shvati da je to vrijeme kod mene prošlo, da me takve stvari više ne muče. Ne može prihvatiti da sam to prerastao, da želim od toga sad krenuti dalje.
I ima tu još jedan lijepi segment. Sve takve prodike počinju ovako u ovo doba svake godine. I stara počne predviđati loše ocjene. I ispadne upravo tako. Prvo sam krivio sebe, da ne učim i da je stara nanjušila tren kada sam popustio. Ali sada, već petu godinu zaredom nepogrešivo gađa. Prekjučer mi je rekla da popuštam u školi, da se zezam, i da će uslijediti loše ocjene. I bi tako. I ne bje dobro. Počinjem misliti kako stara zna bacati uroke. Jer nije to sad da nisam učio jer sam bio lijen. Takav jedan divan, maštovit i nadasve gust splet okolnosti me svake godine onemogući da se koncentriram na školu. Onda usred toga uleti stara i predvidi loše ocjene. A ja znam da je sve krenulo dan - dva prije. I tako bude nekih tjedan dana, dovoljno da skupim dosta trojki, tek toliko da se moram izvlačit i ispravljat do kraja polugodišta. I ma koliko se trudio, koliko god učio, kiksat ću tada na APSOLUTNO SVEMU. Od onih kompliciranih, pa sve do onih najlakših stvari. I najjednostavniji test i odgovaranje u tom razdoblju mogu sjebat,a da ni sam ne razumijem kako. Stanem, gledam i ne vjerujem. O nada kada ne mogu više, kada već odustanem, i prihvatim da je sada killing spree loših ocjena usljed majčine kletve, sve prestane. I onda se moram bacati na ispravljanje. Zanima me samo kako uspjeva u tome. Eto, od ponedjeljka kiksam na baš svemu. I predviđam da će trajat bar do petka, a moglo bi i do idućeg petka, da zahvati baš sve predmete temeljito. Ono, ako se ovaj tjedan izvučem iz čega, da me idući zahvati. To je jedan od razloga ovog mojeg stanja pred eksploziju.
Sad mi je crkla tipkovnica, popizdiše windowsi, skoro sam izgubio sav ovaj tekst. Uspio sam se snaći i spasiti ga. Samo još jedan divan primjer tog vražjeg prokletstva. Nemam više strpljenja sam sa sobom. Bolje mi je da se legnem u krevet. Sa 3 predmeta koja moram naučiti za sutra. Imam što za raditi bar još sat - sat i pol. Eto. Nadam se da nisam bio predosadan čitateljstvu i da sam bar malo uspio dočarati taj niz nesretnih okolnosti koji mi stalno visi nad glavom i od ponedjeljka stvara napetost koja ne prestaje, već samo raste. Toliko od mene, lijepo vas pozdravljam i nadam se da ćete imati više sreće nego što je imam ja u ovom trenu. Do čitanja!

Jedan potpuno drugačiji dan, nepredvidiv, neisplaniran. Cijela dnevna rutina, sve stvari koje inače radim u petak nisu bile prisutne, ili su bile ispremiješane do neprepoznatljivosti. Sve je počelo i završilo u sasvim drugačijem tonu. I žao mi je što je na izmaku, što se dan bliži kraju. Po satu ionako je već subota. Ne želim opisivati događaje, nego isključivo osjećaje i dojmove.
Škola, sasvim drugačiji dan. Pozitivno drugačiji. Godila mi je ta promjena, ubila je tu općenitu monotonost škole. Uživao sam, bio sam opušten. Rijetka pojava na takvom jednom mjestu. Ali je i situacija bila takva. Drugačija, van kalupa.
Takav je bio i odlazak kući. I on je bio posebnost. Rijetko kada sam poželio ne ići odmah kući. Ovaj puta mi se stvarno nije išlo. Upoznavanje i razgovor s jednom osobom navelo me da činim stvari kako to inače ne bih. Možda vam je poznat osjećaj. Jedna od onih osoba kojoj počnete pričati rečenicu, a ona je završi umjesto vas, jer razumije što želite reći. Jedna od onih osoba u koju od samog početka uopće ne sumnjate. Jedna od onih soba koja vam promijeni cijeli taj dan svojom pojavom. Ne samo dan, nego i trenutni pogled na svijet, sruši masu vaših stajališta i teorija koje ste stvorili - samim svojim postojanjem. A vi ne samo da joj ne zamjerate, dapače, u sebi ste duboko zahvalni na tome. Jer imate osjećaj da ste otkrili nešto vrijedno, nešto važno. Vašu sumnju potvrđuju trnci koji vas prožimaju i blaga nervoza, te svijest da činite stvari drugačije, ali vam neki unutarnji glas javlja da tako mora biti, da je to uredu, da je to pravi put.
Pričali smo dugo, baš o svačemu. I uistinu sam uživao. Da mi je rastanak teško pao, ne moram niti pričati. U jednom danu sam se s potpuno nepoznatom osobom napričao više nego sa bar 70% ljudi u razredu. Ovim putem joj na tome zahvaljujem. Jer mi je ovaj dan učinila posebnim. I ispričavam se zbog masu mojih nepristojnih upadica, kada sam joj onemogućio da započne novu, ili dovrši započetu misao.
Nadam se da ću doživjeti još koji puta ovakav neobičan dan. Mogao bih se lako na to naviknuti. Jer sam prvi puta nakon mnogo vremena osjetio sreću, a putem kući osmjeh mi nije silazio s lica.

Iron Maiden

Dance Of Death

[Gers / Harris]

Let me tell you a story to chill the bones
About a thing that I saw
One night wandering in the everglades
I'd one drink but no more

I was rambling, enjoying the bright moonlight
Gazing up at the stars
Not aware of a presence so near to me
Watching my every move

Feeling scared and I fell to my knees
As something rushed me from the trees
Took me to an unholy place
And that is where I fell from grace

Then they summoned me over to join in with them
To the dance of the dead
Into the circle of fire I followed them
Into the middle I was led

As if time had stopped still I was numb with fear
But still I wanted to go
And the blaze of the fire did no hurt upon me
As I walked onto the coals

And I felt I was in a trance
And my spirit was lifted from me
And if only someone had the chance
To witness what happened to me

And I danced and I pranced and I sang with them
All had death in their eyes
Lifeless figures they were undead all of them
They had ascended from hell

As I danced with the dead
My free spirit was laughing and howling down at me
Below my undead body
Just danced the circle of dead

Until the time came to reunite us both
My spirit came back down to me
I didn't know if I was alive or dead
As the others all joined in with me

By luck then a skirmish started
And took the attention away from me
When they took their gaze from me
Was the moment that I fled

I ran like hell faster than the wind
But behind I did not glance
One thing that I did not dare
Was to look just straight ahead

When you know that your time has come around
You know you'll be prepared for it
Say your last goodbyes to everyone
Drink and say a prayer for it

When you're lying in your sleep, when you're lying in your bed
And you wake from your dreams to go dancing with the dead
When you're lying in your sleep, when you're lying in your bed
And you wake from your dreams to go dancing with the dead

To this day I guess I'll never know
Just why they let me go
But I'll never go dancing no more
'Til I dance with the dead

DANSE MACABRE
(melodija: Danijela – "Pleši sa mnom")

Pleši sa mnom,
crko si i gotovo,
pleši sa mnom,
valjda netko te je otrovo.
Pleši, nemre život
cijeli život trajati,
ma pleši sa mnom
jer brzo ćeš ustajati.