Vođen pjesmama...

...mi curi kroz prste. I prosipa se po podu. Ne stižem ništa, a obaveze se opet samo gomilaju i ne ostavljaju mi vremena za odmor. I ovo pišem, svjestan da si oduzimam vrijeme koje će mi koristiti u izvršavanju obaveza. I sve se samo gomila i gomila. Kako odmora nema, samo se napuhavam i čekam tren kada više neću to moći držati u sebi i kada ću jednostavno - eksplodirati. Još mi se nije to nikada dogodilo, stvari su se uvijek na vrijeme smirile i splasnule, sve se posložilo opet na svoje mjesto i mogao sam, bar neko vrijeme, slobodnije disati. Za sada se olakšanje ne nazire, nego samo pogoršanje. Za desetak dana moglo bi sve sjesti na svoje mjesto, a prvi odmor čekam u subotu kada se želim normalno naspavati i koliko - toliko doći k sebi. A i tada se očekuju gosti, pa je i to upitno. Jednostavno se sve savršeno posložilo protiv mene, da mi maksimalno oteža stvari. Još sam u fazi kada uzdišem nad svime time i sam sebi se jadam kako mi je teško. Čekam samo tren kada ću dobrano popizditi i primiti se posla, namučiti ko konj i sve obaveze riješiti u jednom cugu. To je još jedna solucija, izvući onu zadnju nadljudsku snagu, uspjeti pobjediti sve, i pasti nepomično na pod od umora.
Inače su mi fascinantni ti stresni trenuci u kojima tijelo u djeliću sekunde pruži čovjeku maksimum snage i koncentracije da se uspije spasiti, i što je još fascinantnije iz tih nemogućih situacija izaći potpuno neozljeđen. Onako u djeliću sekunde imaš nadljudske sposobnosti i činiš čuda i nadljudske napore, u drugom djeliću sekunde padaš od umora, tijelo ti klone, jer dalo je sve od sebe. Ali ti znaš da si spašen.
Upravo mi je stara uletila i izletila iz sobe. Pritome soleći pamet i ponavljajući uporno iste stvari i rečenice u kojima se spominju škola i obaveze. Poznato? I gledam ju, uvjerena je da me čita kao otvorenu knjigu, uvjerena je da zna točno što mi je na pameti, savjetuje mi da se maknem od kompjutera, odem u krevet da se naspavam. I ne shvaća da ovim riječima u meni dodatno pojačava pritisak. Jedino što je postigla je kontraefekt. Umjesto da sam, završivši prijašnji odlomak ugasio komp i otišao u krevet, sada mi je dala razloga da nastavim pisati. I ja ju slušam, klimam glavom, smijem se iz očaja i ljutnje istodobno, želeći pritom samo da se makne. Uporno napominje kasne odlaske u krevet, zao kompjuter sa zlim wow-om i zlim msn-om i zlim blogom. Ne razumije da mi zao kompjuter služi da igram igrice, koje igrah otkada imam kompjuter u kući, da je wow samo još jedna u nizu tih igrica, da mi msn i blog pomažu da se malo oslobodim frustracija, požalim se "čitateljima", u biti pišući u prazno. A tko čita, čita. Ako mu je zanimljivo, ili mu čak to pomaže, drago mi je zbog toga. Ako mu pak ne odgovara, ima još blogova. Blog ne pišem često, vidi se iz priloženog. Uostalom, ima onaj mali simpatični kalendarčić, koji ima malo ispunjenih datuma. Jer ne stignem, jer ne odlazim na komp zbog školskih obvaveza, kojih sam itekako svjestan. I onda kada konačno sjednem za njega, nađe se majka pametovati da stalno sjedim i buljim u ekran. I tada bih najradije ludovao, vikao i vriskao. I suzdržim se svaki put. A svaki pokušaj razgovora u kojem bi argumentirano objasnio sve što ju muči, da mi prestane pametovat, završio bi prije nego je uopće počeo: njenom mišlju da sam kao i svaki drugi tinejđer koji ne voli starce koji sole pamet i kojem radi pubertet. Nikako da shvati da je to vrijeme kod mene prošlo, da me takve stvari više ne muče. Ne može prihvatiti da sam to prerastao, da želim od toga sad krenuti dalje.
I ima tu još jedan lijepi segment. Sve takve prodike počinju ovako u ovo doba svake godine. I stara počne predviđati loše ocjene. I ispadne upravo tako. Prvo sam krivio sebe, da ne učim i da je stara nanjušila tren kada sam popustio. Ali sada, već petu godinu zaredom nepogrešivo gađa. Prekjučer mi je rekla da popuštam u školi, da se zezam, i da će uslijediti loše ocjene. I bi tako. I ne bje dobro. Počinjem misliti kako stara zna bacati uroke. Jer nije to sad da nisam učio jer sam bio lijen. Takav jedan divan, maštovit i nadasve gust splet okolnosti me svake godine onemogući da se koncentriram na školu. Onda usred toga uleti stara i predvidi loše ocjene. A ja znam da je sve krenulo dan - dva prije. I tako bude nekih tjedan dana, dovoljno da skupim dosta trojki, tek toliko da se moram izvlačit i ispravljat do kraja polugodišta. I ma koliko se trudio, koliko god učio, kiksat ću tada na APSOLUTNO SVEMU. Od onih kompliciranih, pa sve do onih najlakših stvari. I najjednostavniji test i odgovaranje u tom razdoblju mogu sjebat,a da ni sam ne razumijem kako. Stanem, gledam i ne vjerujem. O nada kada ne mogu više, kada već odustanem, i prihvatim da je sada killing spree loših ocjena usljed majčine kletve, sve prestane. I onda se moram bacati na ispravljanje. Zanima me samo kako uspjeva u tome. Eto, od ponedjeljka kiksam na baš svemu. I predviđam da će trajat bar do petka, a moglo bi i do idućeg petka, da zahvati baš sve predmete temeljito. Ono, ako se ovaj tjedan izvučem iz čega, da me idući zahvati. To je jedan od razloga ovog mojeg stanja pred eksploziju.
Sad mi je crkla tipkovnica, popizdiše windowsi, skoro sam izgubio sav ovaj tekst. Uspio sam se snaći i spasiti ga. Samo još jedan divan primjer tog vražjeg prokletstva. Nemam više strpljenja sam sa sobom. Bolje mi je da se legnem u krevet. Sa 3 predmeta koja moram naučiti za sutra. Imam što za raditi bar još sat - sat i pol. Eto. Nadam se da nisam bio predosadan čitateljstvu i da sam bar malo uspio dočarati taj niz nesretnih okolnosti koji mi stalno visi nad glavom i od ponedjeljka stvara napetost koja ne prestaje, već samo raste. Toliko od mene, lijepo vas pozdravljam i nadam se da ćete imati više sreće nego što je imam ja u ovom trenu. Do čitanja!