Vođen pjesmama...

ŽIVOT JE LIJEP

Ja sam debilno dijete malo,
nikom do mene nije stalo.
Svi me kude, psuju, pljuju,
kad me vide odmah bljuju.
Fali mi noga i ruka čak,
da sam kripl, to vidi svak.
Fali mi bubreg lijevi i desno krilo plućno,
sjebana mi probava i prdim bučno,
jetra mi je prestala radit,
novu si trebam usadit.
Smrdim poput trulog gnoja
s primjesama pokvarene ribe i ljudskog znoja.
Imam jedno stakleno oko,
drugo je potpuno razroko.
Fali mi polovica lijevog uha
pa imam sjebano osjetilo sluha.
Srce kuca tri otkucaja u minuti,
u kurcu su svi optjecajni puti,
živčani sustav ne znam ni dal imam,
ispustim sve što u ruku primam.
Organizam nastanjuju mi razne bolesti:
abeceda hepatitisa, sifilis, prijelomi česti
jer imam tumore i sve žive rakove,
aparati jedva da pokazuju životne znakove.
Kao dobar dan su mi upale i infekcije,
po satu dobivam dvije-tri injekcije.
u krevetu ležim cijelo vrijeme,
u kurcu kateter da pišanje ne stvara probleme.
Na krevetu odrezana rupa i kanta ispod,
da lakše serem, a da baš ne pada na pod.
Dok iz dana u dan ležim, mislima lutam,
svaki puta kad tablete gutam.
Mislim da mi je život zaista lijep,
premda sam kripl nijem, gluh i slijep.

Eto jedna malo glupava da razbije monotoniju. Nemam vremena pisati baš, što se i vidi uostalom. Čekam bolje sutra i više slobode, pa ću pisati. Do tada lijep pozdrav i do čitanja!

THE JACKSONS

Michael Jackson voli djecu,
poskrivečki na discmanu sluša Cecu,
uzor mu je Lepa Brena,
kad ju čujem il vidim, hvata me migrena.
Ima love ko dreka,
kruh kupuje iz Pan-peka,
nosi cvikse, boji se sunca,
siluje svakog glupog mladunca.
Po sudu zato hoda zbog toga,
al nije bed. A u obitelji sloga:
svi su imali operacije plastične,
svi su oni face faantastične;
Mićo, naš je kralj popa stari,
a ni sestra Janet statistiku ne kvari.
Oni su stvarno familija luda,
svako od njih izvodi neka čuda.
Crni Mićo pobijelit se htio,
na koncertu jednom nos izgubio.
Izmislio je poznati mjesečev hod,
iznad njega je samo nebeski svod.
Bashira je u rezidenciju primio,
ovaj je o njemu dokumentarac snimio.
Bashir dokumentarac snimio,
Mićo se za glavu primio:
"Koji kurac o meni priča,
da živim u svijetu mašte i kiča,
da želim s balkona bacit dijete?!
Ta što će mislit ljudi diljem planete?
Reći će svi da sam pravi gad
i da djecu jako imam rad."
A Janet voli Football jako,
zvjezdicu je na Superballu vidio svako.
Imamo perverznog brata i sestru bludnicu.
Treba ih oboje poslat u ludnicu.

Evo još jedna pjesmica. Ne mogu se više posvetiti ovome blogu. Htio bih ali ne ide. Jednostavno u zadnje vrijeme nemam volje nizašto, gubim smisao sebe i svijeta koji me okružuje. I prepuštam stvari da teku same od sebe. I ako me uhvati bilokakva volja za bilošto, ona prođe u hipu jer jednostavno me nešto drugo zaokuplja, neka druga obaveza koju radim preko volje. Eto tako i ovaj post pišem a imam zadaće i učenja preko glave i još podosta obaveza doma. Osjećam se kao kakva marioneta koju svi vozaju na sve strane, kako im paše. A ja im to dozvoljavam kroz svoju rezignaciju uslijed viđenja besmisla. Ne mogu si pomoći. U ovome trenu ne znam i ne mogu niti baš želim drugačije.



Nema smisla bilo što tu komentirati, objašnjavati. Kad je sve obmana. Cijeli čovjekov život. Stalno očekujući sreću, zakopavajući tako poput noja glavu u pijesak, ljudi zatupljeno idu kroz život, ne htjedući sami sebi priznati da je život ništa drugo nego patnja. Besmislena patnja. Nema sreće. Ona je iluzija. Kako je to moguće i ja serem, reći ćete. Ajde sad jedno poduže pitanje. Čovjek teži sreći. Konačno je dostigne. I uvijek se hoće tada dogoditi neko sranje, da moraš težiti nekoj drugoj sreći. Dođeš i do te, i ta se izjalovi, ponovno težiš novoj... i tako se sve vrti u začarani krug. I glupi ljudi misle da je to jedna divna potjera za srećom, koja samo što ti nije u ruci, samo što ju nisi dosegao. A ne razumiju da se ponašaju poput trkaćih pasa koji love zeca, poput magaraca i konja s mrkvom na štapu pred sobom. Ne shvaćaju da jednostavno ne mogu do tog zeca, mrkve, sreće, koliko god brzo trčali, koliko god se trudili. I umjesto da tada stanu, i pitaju se: "Dobro, koji je ovo kurac? Ko me tu zajebava?", oni uporno trče dalje. Za svojom "srećom". Ma to je čista Patnja koja vam daje mamac i poigrava se vama. A nitko da stane, protrlja oči i shvati. Jer ljudi su glupi, ljudi su stoka. A tko se tu osjeća prozvanim i uvrijedi se, taj bi to upravo i trebao. Jer je glup.
Ali ne, dio, ogroman dio je opet uvjeren da serem i pričam gluposti. I pita se: "Dobro, a ako dobiješ tu sreću, tu iluziju, teorija ti pada u vodu." Ne. Teorija i dalje drži vodu. S jednom vrlo jednostavnom činjenicom: umrijet ćeš. I nema sreće. Raj? Ne nasmijavaj me, time su se mazale oči seljacima do početkom prošlog stoljeća. Nema raja. Ima trulež, raspadanje na sastavne dijelove i integriranje istih u biljni i životinjski svijet. Jer si pojeden od crva i gnoj biljkama. I to je sve. Jer i ti si sastavljen od molekula i atoma ljudi prije tebe. Krug života, ništa više. Vjera je mazanje očiju, ponovno zakapanje glave u pijesak jer se čovjek otkad zna za smrt ne može suočiti sa njom i jednostavnom činjenicom da odlazi u nepovrat. Nema duše, ničega. Samo djelomična reinkarnacija. Jer crv te pojede, pretvori u svoju bjelančevinu, biljka apsorbira i učini isto. Njih pojede nešto veće, završiš tamo. I tako prođeš lijepi dio prirode i budeš sve, pa na kraju možda opet i čovjek. Iliti jedna tvoja aminokiselina bude ugrađena u njegovu 759 398 765 434-tu bjelančevinu. I to je sve. Mrak.
Osjećate li se sad sretnima? Nisam ni mislio drugačije.


Sometimes life seems like just a dream....on our way to death.

IMA LI BOGA?
By: Saša

U današnjem svijetu su sranja mnoga,
zapitasmo se, može li bez toga?
Kao odgovor, začu se iz visina,
samo duga, gromoglasna tišina.
Kreteni se po svijetu muvaju,
krepani se po jamama gruvaju,
Kinezića je malih pun svijet,
nama drastično opada natalitet.
I zato, pitamo se često,
gdje nam je mjesto?
Često gledamo gore,
tražimo odgovore,
oni su iz davnina,
gore je samo
mrkla, samotna
praznina.

Mislio sa postati prepisanu pjesmicu. Imam ih tri prepisane zasad. No odustao sam. Nekako kad god me primi volja za pisanjem, ne mogu do kompjutera ili bloga iz ovog ili onog razloga. A kada mi je bezuvjetno na raspolaganju, onda nemam volje ni želje pisati. Sada sam jednim djelom voljan pisati. Pa krećem. Da vidimo kako to izgleda kad imam napola volju za pisanjem. Možda se pojavi i druga polovica putem.
Nova školska godina, isti profesori, novi predmeti, stari predmeti. Isti sistemi, ista kolotečina po kojoj se vrtim i ne mogu izaći. Svjestan sam toga i to me beskrajno frustrira. Plus što još usto nemam vremena za sebe, a i kad ga nađem, onda prođe začas, samo mi prođe kroz prste, a da ga nisam nikako, iole konkretnije iskoristio. I tako prolaze dani, od prvog dana školske godine. Ponovno se pomalo povlačim u sebe, odvajam od drugih, bar mislim da je tako. Jednostavno ne želim s njima komunicirati. Šteta, jer ima nekolicina interesantnih ljudi. Ali nema niti najmanje volje u meni. Jednostavno držim to gubljenjem vremena, kojeg ionako ne mogu naći za sebe. Zašto ga onda tratiti na druge i truditi se uspostaviti odnose, kada tako sve završava ove godine i neću većinu njih vidjeti, osim eventualno na godišnjicama mature. Dogodit će se isto što se dogodilo sa osnovnom školom. Jedva sam čekao da izađem iz nje. Da pobjegnem. Jer sam shvatio da tamo ne pripadam, da mi tamo nije mjesto. Nadao sam se glupo da će odlazak na drugo mjesto nešto promijeniti. Izuzev par gore spomenutih ljudi, sve je identično ista ona potreba za bijegom, samo me okružuju druga lica. Želim jednostavno nestati.
U posjeti wc-u, koji je i inače izvor mojih najvećih inspiracija i misli (ne, nisu sranja...), danas sam došao do spoznaje, u biti otkrio sam toplu vodu. Shvatio sam kako uporno živim u prošlosti. Čitavo vrijeme, ovaj moj mali život vrtim sjećanja iz prošlosti u glavi, uporno iznova premotavam i analiziram prošle greške, i uporno razbijam glavu njima. Ne mogu, ili neću, ih zaboraviti. Uporno se nadajući da ih mogu popraviti, eventualno ih pogoršam. I stalno se na njih vraćam, uporno tugujući za njima, jer su opće počinjene. Ništa puno, mahom odnosi s ljudima, s kojima više nisam u kontaktu. Dosta njih, da budem iskren. Samo zato jer sam se ponio glupo/nepromišljeno/djetinjasto/ishitreno/naglo/neočekivano i sl. A nikada nisam dobio šansu ispraviti te greške, samo jednom u jednom slušaju, a onda sam ga samo još više pogoršao. I tako se stalno vraćam na stare loše uspomene koje zbog toga imaju posljedica i u sadašnjosti. Umjesto da to zaboravim. Sada sam došao do stadija gdje više nisam siguran je li to u pitanju moja želja da sam sebe deprimiram i rastužujem, onako čisto mazohistički, ili sam naprosto blesav. Ne bi se dvoumio i sada tako razmišljao da mi katkada ne paše tako razmišljati i izvlačiti nove zaključke, gledati s novih gledišta, na drugačiji način, koliko mi pak katkada odmaže to isto. Opet paradoks. Tom pojmu morat ću u dogledno vrijeme posvetiti cijeli jedan post. I onako ga nadugačko izanalizirati, probati sebi i vama objasniti značajnu ulogu koju igra u meni, pa vjerujem i u svima nama, samo to masu ljudi nije svjesno.
A sad da se vratim iz misli. Vidim da je poluvolja za pisanjem rezultirala pristojnim postom. Još jedan u gomili. Ni prvi ni zadnji. A opet nekako jedinstven i neponovljiv. Bilo po tome da je prosječan, dobar ili loš. Ali je moj. Sada samo da ubacim prikladan naslov. Evo. Neki će prepoznati značenje naslova, neki neće.
Pjesmice ću i dalje slati svako toliko na blog. Toliko od moje malenkosti za sada. Lijep pozdrav i do čitanja!