Još jednom samoća. Još jedan roj misli kasno u noć. Nakon dugo vremena ponovno slutim sirov pojam besmisla, do same suštine, do same njegove jezgre i biti. I ne vidim razloga ni za što, nemam snage volje, energija se iscrpila. Nemam snage niti za otići u krevet. Jedini smisao ovih trenutaka je prenijeti ovaj svoj doživljaj još pokojoj duši. Kada joj se dogodi ovo što se događa meni, shvatit će možda što sam rekao. Čisti besmisao življenja, disanja, biločega. Jer nakon toga dolazi mrak. Jer nakon toga sve nestaje. Sve što me vuklo dalje i izvlačilo iz ponora besmisla, upalo je u isti. A moja duša je na rubu ponora i drži se sa zadnja 3 prsta ruke, koji se skližu. Pitanje je mogu li zabaciti drugu ruku gore i izvući se, ili još nevjerojatnije, može li me tko primiti za ruku i izbaviti. Ali ja ne trebam nikoga. Ne želim nikoga. Jer me ne razumiju. Niti ne pokušavaju. Ne obraćaju pozornost, idu za svojim besmislenim životom, ne uviđajući kakav je zapravo. Primi li me tko za ruku, u ovom stanju bih grizao.
Svaka daljnja radnja postaje upitna, suvišna, a zatim nepotrebna. Zapitkujem se, jesam li psihički slučaj, i ako jesam (što je u ovome trenutku vrlo vjerojatno), koliko težak slučaj. I opet se javlja paradoks, gdje se želim iz ovoga izvući koliko i utopiti. Koliko želim pronaći smisao, toliko druga strana sve to drži besmislenim. Kažu Maideni: «…balancing on the ledge…» Ja još i skakućem, igrajući se vlastitim živcima, čekajući u strahu gdje ću pasti. Ravnoteža se polako gubi, ljuljam se prvo polako, pa sve jače i izraženije. I spremam se za pad, jer više ne mogu uhvatiti ravnotežu. Znam da ću pasti na onu «normalnu stranu» (pod navodnicima jer je sada stvarno upitno što je normalno), i sutra ponovno uživati u praznicima. Ali želim ovaj trenutak sačuvati što je dulje moguće. Gubi se, nestaje. Ali barem će ostati ovaj tekst da me podsjeća na drugo potpuno naslućivanje besmisla.

Agony!
Beyond power of speech,
When the one thing you want
Is the only thing out of your reach.
Post je objavljen 27.12.2006. u 04:30 sati.