Vođen pjesmama...

Iliti Reisefieber, član ne znam i ne da mi se sada provjeravat. Mislim da je das Fieber. No, zar je bitno? Svi znaju o čemu pričam. Ja sutra odo u svijet, u Španjolsku. Spakiran sam na pola, idem sad u krpe da se dobro naspavam, jer pitanje je koliko ću tamo moć spavat. Vidjet ću po prvi puta španjolsku, po prvi put ću letjet avionom, idemo vidjet Dalija i mnoge druge stvari. U idući četvrtak sam nazad i nastavljam pisati po blogu, ukoliko ću biti u stanju. Ujedno je nakon maturalca i početak nove školske godine, što znači da će nastajati nove pjesmice pod školskim satima. A ja nisam još ni blizu s prepisivanjima onih starih. Eh, šta ćeš, lijen sam. Ništa, moram ići, bio bi red. Svim čitateljicama/čitateljima lijep pozdrav (čitaj: xtc.soul i jenny, šaljem puno pusa i pozdrava!). Za kraj ću samo citirati Belfast food: "Bježim, odlazim, van iz ovog grada, stavljam copywright na mučna sjećanja. Možda i zauvijek, izlazim iz stada, neka me tješe hladne pive sjevera!" Tu moram ipak korigiradi poneku stvar. Prvo, kod kuće je najljepše, već sad jedva čekam da se vratim što prije kući. Drugo, stada i stoke ima svugdje, njima, nažalost, neću moći pobjeći. Ali ovo je samo jednom u životu. Probat ću to što bolje iskoristiti. Lijepi pozdrav svima i do čitanja!

Želim biti iznad svega, biti neopterećen ičime. Hodati punim ulicama grada u crnome poput kakve misteriozne sjenke. Lutati besciljno, bez obaveza, želja, stavova, misli. Samo ići uspravno, dok crni plašt leluja u gradskom povjetarcu, hodati ponosno, koračati odlučno, tek povremeno zabludjeti pogledom, strašnim pogledom koji bi svakome utjerao strah u kosti i naveo ga da od mene bježi glavom bez obzira. Želim biti crna sjena ovoga grada. Želim se jednostavno izgubiti, a da znam put, nestati, a da sam uvijek prisutan, nestati, a da se u bilo kojem trenu mogu pojaviti. Želim čuti i osjetiti tišinu grada noću, tišinu koju bi prekidao samo moj čvrst korak. Želim biti neuništiv, nepokolebljiv. Želim biti crna sjena ovoga grada.
Ona je pak danas imala dva lika. Dva divna lika koja su me očarala ljepotom. Detaljima koji su samo meni vidljivi. Prvi lik bio je djevojka koja je vozila automobil, koji sam vidio na povratku kući. Vidjela joj se samo glava i dio ramena. Imala je prekrasnu crnu kosu čvrsto svezanu u rep. Pogled joj je bio odlučan i oštar, strašno oštar. Pomalo zastrašujuć. I u toj strogoći i oštrini izdvojile su se dvije nestašne vlati njene crne kose koje su joj padale na lice. I upravo to ju je učinilo savršenom, beskrajno lijepom, gotovo božanstvenom. To je bila Ona. Drugi lik bio je lik niže plavojke čija je bujna plava kosa sezala do polovice ramena. Ta kosa nije uopće bila presudna, već prekrasan stas. Savršen profil, božanstvena prilika, dok je hodala ulicom. A plava kosa dala joj je dodatan sjaj i učinila je još malo božanstvenijom.
Rekao sam već i previše. Stvarno je dosta, svaka iduća riječ bila bi suvišna, nepotrebna. Odlazim. Odlazim u noć. Tiho poput sjene.

Dobra večer! Nekako sam smatrao da je nakon serije poezija došlo vrijeme za jedno prozno djelo. Onako, tipično za mene, pisat ću o sebi. A o čemu drugom. Već bijah prozivan sebičnim i bahatim, lažnom veličinom, umišljenim... Zašto razočarati? Premda bi bilo bolje otići u krpe jer se sutra dižem u 9. Idem gledat u 11 Garfielda 2. On je legenda i moj uzor u životu. Ne radi ništa osim ne rađenja ničeg, spavanja i mazanja lazanji. To je život. I opisuje ga na jedan tipičan Garfieldovski ironično-sarkastično-cinični način. Obožavam Garfielda, njegov stav i njegovu rezigniranu facu koja kao da govori: «Do I look like I care?»
Ali ne spava mi se toliko. Tako da od toga odustajem. U životu se ne odvija ništa specijalno, jedino još nikako da umrem od dosade. Na dobrom sam putu i mislim da će me na kraju, kada ću biti sasvim blizu da iskusim dosadu, zajebati škola. Uvijek me nešto u životu zajebe da ne uspijem iz prve. To je kao neko moje prokletstvo. No naviknuti smo jedno na drugo, prokletstvo i ja. To je preraslo u jedno pravo prijateljstvo. Jebe me u svim aspektima života, trenutačno najintenzivnije kod kompjutera. Ništa nikada ne radi kako bi trebalo, uglavnom je uvijek kontra od onoga kako ja želim da bude. I tako prolaze dani. U prokletstvu. I paradoksu. I mislima o Njoj.
Eto, Njoj se nekako uvijek vraćam, htio - ne htio. I uvijek na onaj lijepi, paradoksalni način: želim – ne želim, hoću – neću, volim – ne volim, trebam – ne trebam, mrzim – obožavam i sl. Sveprisutna je, javlja mi se u mislima u trenucima samoće i sjete na neke prošle trenutke mojeg malenog života i u trenucima sagledavanja budućnosti. Bila je tu prije, sada je i bit će. Neće me napustiti nikada. Znam da neće, vidim Joj u očima. I u osmjehu. Tu je uz mene, kao spremljena u ladicu, i mogu je izvaditi i diviti joj se kada mi dođe. Ostatak vremena pohranjena je na sigurnom. U ladici moga srca. Ja se prema njoj odnosim paradoksalno, kaotično, Ona prema meni uvijek jednako: smješka mi se takvome kakav jesam. Ona je moja jedina. Tu za svagda, bezuvjetno. No da se prestanem poetski izražavati. Pokušat ću sada biti nešto konkretniji, ako je to uopće moguće u ovom slučaju. Pokušat ću objasniti tko je Ona. Zato da me ne bi ljudi krivo razumjeli/shvatili/interpretirali.
Ona nije stvarna. Ona je u mojoj glavi i mojem srcu. Ona je fikcija. Fikcija sastavljena od lijepih gesta koje su mi do sada u životu uputile ženske osobe. Ona je zapravo fuzija svih lijepih ženskih osobina koje sam do sada sreo/iskusio. To je njena srž, njena duša, mogli bismo reći. Tu je vječna, postojana i naprosto – prelijepa. Neokaljana pohlepom, glupošću, licemjerjem i masom ostalih loših osobina koje bi mogle postojati u ženskoj osobi. Ona bi bila zapravo «ona savršena». To je što se tiče unutarnjih karakteristika. Vanjsko obličje mijenja iz dana u dan. To je dozlaboga promjenjivo i ovisi o mojoj glavi. Srce mi je zaduženo za osobnost, glava za izgled. Izgled se mijenja svaki puta kada sretnem novu lijepu osobinu u nekoj osobi. Onda poprima njen lik. Ili ako jednostavno, npr. vidim neku curu iz razreda na školskom prozoru zamišljenu, blago tužnu, a sunce joj obasjava lice koje kao da blista božanskim sjajem. Izgleda naprosto prelijepo, očaravajuće. Tada Ona poprima njen lik. Bilo bi krivo to povezivati s time da sam ja perverzan, nadrkan i imam tada razne seksualne fantazije, maštam o toj curi čiji lik Ona poprima i sl. To je naprosto krivo. Kada je u pitanju Ona, to su naprosto dvije različite sfere, stravično udaljene i strogo razgraničene. To je zapravo jako nevino i naivno. I to je sve. Kako me koja djevojka očara, bilo riječima, sjajem u oku, lijepim smiješkom, ili se naprosto vjetar poigrava s njenom kosom, ona može postati Ona, dati joj izgled. Eto, to je Ona, moja božica.
Zašto ovo pišem? Čemu? Ima li koji konkretan razlog? Odgovor je: ne i ne znam. Jer to se pitanje može postaviti i za pjesmice. I odgovor je opet identičan. To je stvar trenutka, želja bez razloga koja me tjera da pišem, tu sve racionalno pada u vodu. Tu obično činim i najveću grešku, jer tada pišem direktno iz misli, srcem, onako djetinje naivno, što zli ljudi znaju iskoristiti. No tada barem znam s kome imam posla, tako da se to može čak smatrati i prednošću. No dosta je o tome, želim se dotaći još jedne teme.
A tema je maturalac. Izlet cijelog razreda kojem je glavna svrha nabaviti što više alkohola i popiti do zadnje kapi isti. Ne znam jesam li ja pun predrasuda, jesam li jednostavno glup ili čudan, ali to mi se beskrajno gadi. Od one glupe raskine rečenice: «Alkohol je zabranjen, nemojte ga nositi ili kupovati.» , do one razreda: «Nećemo razrednice.» Raskina naivnost, razredno licemjerje i nedostatak muda. I onog najbitnijeg: poštenja, pameti i umjerenosti. Zašto ne popiti koju pivu, čašu vina? Pozdravljam to. Ali čemu ostaviti mjesto maturalca pobljuvano, mutnog pogleda, s olujom u glavi? To smatram glupim i nepotrebnim. Moj cilj ovog maturalca bit će: 1.općenito da mi dupe vidi puta, pošto ne idem inače u inozemstvo, 2.da vidim te gradove koje obilazimo, 3.da ono prije spomenuto dupe proba španjolsku klopu i hotelski krevet, 4. da se to isto dupe namoči u španjolskom moru. I ja sretan i zadovoljan. A masa drugih tamo ide da se nalije. To su mogli, i to puno jeftinije i pristupačnije odraditi tu u lijepoj našoj. Preko praznika se ljudi lijepo dogovore da se nađu negdje na kupu, nabavi se cuga i deri. Ne moraš za to plaćat putničke agencije. No ima nas svakakvih. Uglavnom, jedva čekam maturalac da vidim hoću li biti jedini koji se nije napio, čak bi to bez ikakvih problema obavio bez kapi ičega. Ništa mi ne bi falilo. I čuh da ima tamo aquaguna. Te stvarčice obožavam, makar sam iste isprobao samo jedno ljeto. Eto, tome se iskreno veselim. Nadam se dobrom provodu i da ću kada dođemo natrag biti odmoran i imati smajl od uha do uha, dok ostali neće znati za sebe. Sve će to započeti 30. Evo sad za 4 dana. Kako vrijeme leti.. I vraćamo se već u školu odmah. Eto, odoše praznici. Bezveze.
A odoh i ja. U krpe. Do čitanja!

MAJEMSIJEM
(by Saša; melodija refrena: Village people – YMCA)

Danas sam se digo rli in d morning,
a sunce, ono, baš je bilo doning.
Pogledah na moj kalendar, ali avaj!
Mjesec, šit, it vaz MAJ!

A što ja majem radim?
MAJEM SIJEM! MAJEM SIJEM!

Uzeh moj traktor i izađoh na fild,
da sve posijem treba mi Dejvid Koprfild!
Reko, no problem man,
imam za sijanje cijeli dan,
i još više cio maj, jer…

MAJEM SIJEM! MAJEM SIJEM!

MEDICAL CHRISTMAS SONG
(melodija: George Michael – „Last Christmas“) *

I gave you my kidney
for an illegal operation.
You needed it for a transplantation.
This year, to save my internal organs,
I'll give it to someone special.


* ta pjesma je bila ideja, tekst ne prati najbolje melodiju

PRIČA O OPSJEDNUTOM, POSESIVNOM, AGRESIVNOM LUĐAKU
(iliti UZI song)

U svojoj teškoj tuzi,
bio sam na jakoj cuzi,
pričinjaše mi se koncentrični kruzi
i kobila Suzi
kako kaska po pruzi.
A sve to jer napusti me žena u plavoj bluzi.
Uzeo ja uzi, pucao na ovu u plavoj bluzi,
gledao kako krvava po podu puzi,
i evo me ovdje druzi,
sa vama u ćuzi,
a u glavi mi kobila Suzi
i koncentrični kruzi
koji se valjaju po pruzi.

MOJ SUSJED

Tišina gluha, sam ja stojim vani,
oaj prizor mene strašno rani:
oko kuće moram snijeg očistit,
a moj susjed sad će ručak slistit.
Gledam ručak i sline mi cure,
jer snijeg čistim dvije pune ure.
Gadu toplo, meni vani zima,
ne paše mi ova zimska klima.
Susjed doma ručak žvače slasno,
spazi me i smijaše se gasno.
Prozor otpre kreten jedan glupi:
„Što li susjed to loptom kupi?“
Pomoli glavu s trbuhom debelim,
a ja njemu tada mirno velim:
*„Zatvor' prozor, majku li ti jebem!
Ti unutra, a ja vani zebem!“

*citat: P.

ŽESTOKA PJESMA O SAMOUBOJICI
By: Saša

Dvije bombe oko struka,
smrt donosi moja ruka,
raznijet ću ti se u facu,
ubit tebe, zaklat macu!
Pazi se gade heretični!
Mi smo samoubojice, nismo etični!
Kada vas stignemo mi
poželjet ćete da se niste rodili!
BUM! Crknite gadovi kapitalistički!
BUM! Gorite, pederi fašistički!
Smrt me oslobađa, vodi u raj,
a vama, pederčine, došao je KRAJ!!!
IIIIIIIJAAAAALLAAAHHH!!!

Odrađeno je more, bogatiji mi je život za pokoje brčkanje u moru, pokoji metar kvadratni crnije kože i pokoju bolesnu misao. Doma sam, ništa se nije promijenilo, sve je ostalo isto. Čak nisam imao onaj doživljaj vraćanja kući koji je bio prisutan svake godine. Kao da nisam niti išao. Nisam pisao, nisam imao volje niti želje niti potrebe. I sada pišem možda više iz pristojnosti. Ili ne? Ma ko bi ga znao više. Ja sigurno ne znam. Mijenjan je dizajn, zaključio sam da je starog bilo dosta i ovaj mi se činio kompatibilniji sa sadašnjim stanjem svijesti. Ovakav je sasvim u redu, takav će do daljnjeg i ostati. Pjesmice ću, uz malo dobre volje, i dalje prepisivati i bacati na blog. Samo molim za malo strpljenja. Jer radi se ovdje ipak o jednoj lijenoj mrcini. Više nemam ideje o čemu pisati, pa ću zato stati. U biti imam ideja, ali sve jedna gluplja i beskorisnija od druge. Bar za stavljat na blog. Nemam više energije da opet saspem dušu i sve tegobe na ovaj virtualni papir, tim više što je u biti jedina tegoba dosada. Čak ne ni dosada, nego nemogućnost da mi bude dosadno. Prošlo je već odvratno puno vremena od početka praznika, a ja još uvijek nisam ispunio onaj glavni cilj praznika - da umrem od dosade. Stalno nešto ne ide po planu, ne daju mi da mi bude dosadno, ne puštaju me na miru. Želim biti sam, bez igdje ikoga, a to je neizvedivo. Onako da sjedim u sobi sam sa svojim mislima i da čujem tišinu. Da samoću osjetim na koži. Da ju mogu opipati, pojmiti, i na kraju zagrliti.
Eto, toliko od mene zasad. Idem u krpe. Želim vam laku noć!

ISTINA O DJEDU MRAZU
By: Koza & Saša

Dobra djeco, mala i velika,
Jeste li bili dobri kao i prije?
Evo jedna istina tvrđa od čelika:
Djed Mraz dobar, znajte, nije.

Mislili ste da je kul i dobar,
Radovali ste mu se svaki Božić.
Ali zapravo, Djed Mraz je pravi džubar.
Zaklat će vas, ima mali nožić.

Jel' vas sad strah, gadovi mali?
E pa znajte, stiže i godine ove…

Da li se tu radi o šali?
Žalim, on stiže po žrtve nove!
U tešku je zagazio pedofiliju,
Brzo stiže u svojim sanjkama,
Rado upražnjava i nekrofiliju;
Evo, jebat će se s vama, ali ne i s vašim MAJKAMAAAA!!!!


*Sašin tekst je u kurzivu