Odrađeno je more, bogatiji mi je život za pokoje brčkanje u moru, pokoji metar kvadratni crnije kože i pokoju bolesnu misao. Doma sam, ništa se nije promijenilo, sve je ostalo isto. Čak nisam imao onaj doživljaj vraćanja kući koji je bio prisutan svake godine. Kao da nisam niti išao. Nisam pisao, nisam imao volje niti želje niti potrebe. I sada pišem možda više iz pristojnosti. Ili ne? Ma ko bi ga znao više. Ja sigurno ne znam. Mijenjan je dizajn, zaključio sam da je starog bilo dosta i ovaj mi se činio kompatibilniji sa sadašnjim stanjem svijesti. Ovakav je sasvim u redu, takav će do daljnjeg i ostati. Pjesmice ću, uz malo dobre volje, i dalje prepisivati i bacati na blog. Samo molim za malo strpljenja. Jer radi se ovdje ipak o jednoj lijenoj mrcini. Više nemam ideje o čemu pisati, pa ću zato stati. U biti imam ideja, ali sve jedna gluplja i beskorisnija od druge. Bar za stavljat na blog. Nemam više energije da opet saspem dušu i sve tegobe na ovaj virtualni papir, tim više što je u biti jedina tegoba dosada. Čak ne ni dosada, nego nemogućnost da mi bude dosadno. Prošlo je već odvratno puno vremena od početka praznika, a ja još uvijek nisam ispunio onaj glavni cilj praznika - da umrem od dosade. Stalno nešto ne ide po planu, ne daju mi da mi bude dosadno, ne puštaju me na miru. Želim biti sam, bez igdje ikoga, a to je neizvedivo. Onako da sjedim u sobi sam sa svojim mislima i da čujem tišinu. Da samoću osjetim na koži. Da ju mogu opipati, pojmiti, i na kraju zagrliti.
Eto, toliko od mene zasad. Idem u krpe. Želim vam laku noć!
Post je objavljen 15.08.2006. u 00:41 sati.