Vođen pjesmama...

Da, kaže to Parni valjak. Krasna pjesma. Mijenjam se ja, mijenja se sve oko mene, mijenja se i blog. Lijepo pozdravljam jedinu svoju vjernu čitateljicu xtc.soul, objavljujem da me neće biti tjedan - dva - tri zbog mora. I to je uglavnom sve. Nisam do sada imao volje pisati, nemam niti sada. Zbogom

BALADA O SAŠINOM CRNOM MARKERU

Ja sam Sašin crni marker,
moj gazda misli da je darker,
vjeruje u paralelne svemire, Kroma,
čudovišta iz ormara, u transduševna stanja,
vanzemaljska kokošja imanja
i mnoga druga slična sranja.
Od toga mi se već diže poklopac na glavi,
nastran je toliko da mi i tinta poplavi.
Pun mi ga je kurac skroz,
misli da je u prošlom životu bio Josip Broz.



REFREN:
Volio bih imati noge,
da mu mogu pobjeći;
e da bar imam usta,
koliki je kreten da mu mogu reći,
ah, to je samo želja pusta.



Koristi me za svakakve gadosti,
a njemu su to životne radosti,
svakakve nebuloze mnome piše,
još gluplje stvari riše.
Ne mogu ga se nikak riješit,
da će skoro riknut, sam se mogu tješit.

REFREN

Ah, teško je biti Sašin flomić,
pogotovo ak znaš da je homić.
Teška je zaista sudbina moja,
budim se noću prepun znoja,
i kad bih imao ruke,
skratio bih svoje teške muke.

REFREN

LIJEPI NAŠ BUREK

O burek, slatki moj burek,
nije važno dal si Mlinar, Klara ili Pan – Pek.
Volim te čiji god da jesi,
i što god da imaš u svojoj smjesi.

Jel je meso ili sir, nije mi bitno,
ja jedan burek trebam hitno.
jedan veliki, masni sočni,
kad ga vidiš da ti ispadnu oči.

Burek, jedan veliki, topli molim,
kakav god da je, sve ih volim.
Da, burek, to je stvar prava,
vole ga svi od ljudi do pasa i mrava.

Lik. Tek lik i ništa više. Ali lik oko kojeg se vrti cijela radnja mojeg života. Stoga bi se drugima činila beznačajna, no meni je itekako važna. Ali nema je. Nije blizu. Sve je teže osjećam. I sve mi više nedostaje. Premda je tek lik. Tek produkt moje mašte, ispod prekrasne šminke jedne druge osobe. Vanjština osobe i unutrašnjost potpuno izmišljena, skroz prilagođena prostoru mojih misli i mašte. Tek lik. Tek mašta. A toliko može upravljati samnom. Toliko mi može uljepšati ili uništiti dan. Toliko mi znači. A razumijem da nije stvarna. No to zanemarujem. Jer bi previše boljelo sada se spustiti na zemlju. Nada umire zadnja. Nada i moja glupost. A čuva ih budalaština udružena s tvrdoglavosti, čuva od razuma, njihovog najvećeg neprijatelja. Razum je ugušen. No znam dobro njegovu poruku. Kaže: ti si glup.
Zamišljam ju, htio - ne htio. Stalno je tu. Dovoljno je da vidim oblak, pogledam sunce, osjetim miris cvijeća, i da poželim to podijeliti s njom. To mi je prva pomisao. I evo Nje, dolazi u mislima. Skoro pa Je mogu dotaći, primiti za ruku, osjetiti miris Njene kose. I sretan sam. Kako onda ne razmišljati o Njoj? Sjedim u sobi, svira radio. I dogodi se ona poznata scena iz svih romantičnih filmova i sličnih. Glavni lik (moja malenkost) razmišlja o Njoj, zamišljen i blago potišten. O odjednom počne pozorno osluškivati radio. A iz njega se javi ljubavna pjesma s riječima koje citiraju misli onog prije spomenutoga. I sjedi, sluša svoju pjesmu, sluša te riječi, shvaća da su baš te riječi ono što Joj želi reći. Muzika obavija cijelu prostoriju. Kao kad u filmu utišaju sve druge zvukove da pjesma dođe do izražaja. E pa danas sam se takvih pjesama naslušao.
No da nije sve tako ružičasto, čovjek malo stane. I krene razmišljati. I shvati da sve što gradi, gradi na fikciji. Da je to kula od karata koju gradi usred tornada. I bude potišten. Dok se ponovno ne javi ona prije spomenuta nada i glupost.
I tako se krug vrti, tuga i sreća se izmjenjuju. A krug stoji na mjestu, ukopan. Kolo sreće se okreće: tko bi gore, sad je dolje, a tko dolje, gore ustaje...
Opet takva jedna pjesma, čista filmska. Al sam smotan i izgubljen. I smeta mi to i paše. Paradoks. Eh, kad bi ovo Ona čitala. Ali čitala i razumjela. I ne pobjegla od mene. Kad bi, kad bi... Meh. Ajmo malo drugačije.
Kad bi me bar puklo da shvatim da ovo što radim nema smisla. Kad bi me bar puklo da prestanem s time što radim, jer mogu samo gubiti one do kojih mi je stalo, ništa dobiti. Kad bih bar opet, ne znam, bio svoj? Ili sam ovo ja? Tko će ga znati. Kad bih prestao sliniti za istim stvarima, i našao nešto konkretno čega ću se primiti u životu. Kad bih bar sve poterao u kurac, vratio se svojim perverznim poetskim uradcima i prestao ovako samo mučiti se. Kad bih bar odjebao sve ljude, cijeli svijet oko sebe. Bez imalo žaljenja, bez milosti. Jer tako nema nikoga kome je do mene iskreno stalo osim ljudi koliko stane moooooooožda na prste dvije ruke. Zašto se onda obraćati drugima, uzdati u druge, voljeti druge? Heh, egoist. Čisti. Ali egoist koji nema nikoga da bude egoističan prema njemu. Nije li to žalosno? Meh. Ja kažem: PARADOKS. Izlika, utjeha, whatever.
Evo. Znam. Kad bih se bar držao jedino Paradoksa. I ničeg više. On je sam po sebi dovoljno raznolik, i prema tome zanimljiv. Dosadno mi s njime nikada nije. Ne mogu patiti, ne može mi nedostajati jer je sveprisutan. A također je dio mene. Nova odluka, i tako neka bude. Ja i paradoks. I dosta. Nitko više nije potreban. Iščistit ću se svih misli, Nju zanemariti do iduće prilike, što dulje mogu, i posvetiti se drugim stvarima.
Svira pjesma za kraj. Čista filmska.

VAN INGLIŠ SONG

Vi dount nid nou eđukejšn,
đast giv as a plejstejšn,
vi ar d don of civilajzejšn,
vi hev a modern orijentejšn,
vi ar a sikret organizejšn,
vi kontrol d popjulejšn,
for det der iz nou eksplenejšn.

UMORAN DO BOLA

Ko lud mi kuca sat,
u školu moram poć,
tak bi htio spat,
vani još je noć.

Osjećam se ko zombi,
psihički sam mrtav, umoren,
ko da me tresnul kombi,
totalno sam iscrpljen, izmoren.

Ma totalno sam u bedu,
škole mi je kurac pun,
a tek smo ušli u srijedu,
moram se ustat, a topao je poplun.

Ajme Bože dragi, sveti,
ne želim se ustat,
neću u taj razred kleti,
skoro ću posustat…

EKO – PJESMA

Na radijator sam se speko,
jarac je vuku uteko,
vrisnuo je neko,
mrkvu jede zeko.
Mračni čarobnjak viteza ureko,
noćas je ubijen Vjeko,
Pero je nekaj čudno reko,
danas se je roštilj peko.
Zid je velki sagradio neko,
Ante je preskočio preko,
neki tip je frenda čeko,
za Silan kažu: tako meko.
Moj mali buraz voli piti mlijeko,
Hrvoje hitrec je napisao „Eko – Eko“,
lopov žrtvu iza ugla pričeko,
Krešo se je glupo obleko.

KOZA (NE) IMA KONKURENCIJU

Kažu da su konkurencija,
dabogda ih stigla impotencija,
jebo im ja mater imitatorsku,
jebo im i Boku kotorsku!
Objesit ću vas sve na tanku uzicu,
bacit u šupicu,
stavit si gumicu
i jebat u guzicu!

PRIČA NA P
By: Saša

Početkom prvog petka, Panda pokreće piliće. Pilad pazi Pandu, pametno plaše pastrve. Pinokio parkira pekarsko pokretalo ptičjim pjevom pavijana. Patvoreni papci pišu pripovijest palčevima, piju pa pikaju. Paralizirani pijevci padaju padinom ponora plešući. Pelikani pričaju pismima, pritom pakiraju purad, pirane planu. Papa posere pipu, počisti prljavštinu. Peh prouzrokuje padavičare.



REČENICA NA P
By: Koza

Početkom prekrasnog petka petnaestog, panda Pero, peder, prozvan "Pahuljica", pjevajući polako potpuno poznatu pjesmicu, polako putovaše po popločenom plavom putiću, pazeći pritom potpuno poludjelog prijatelja, puža Petra, pričajući paralelno prepotentnom poznaniku plavom papagaju Perici priču prepričanu prema pričanjima pavijana Pavla, potpuno priglupog poštara predgrađa Pedergrada, prekrasnog predgrađa, prošaranog plavim potocima, prekrasnim preplancima posutim plavim potočnicama, plavima poput plavih potoka, potpuno popunjenih plavim plošnjacima presvučenih polupropusnom pelikulom prošaranom protoplazmom, proizvedenom protonima plutona.



DEFINICIJE
By: Saša

SVESTRAN = onaj koji ima sve strane, a nije kocka
JEDNOSTRAN = ima samo jednu stranu, a nije kvadrat
NASTRAN = onaj koji jebe kocke i kvadrate
DJED MRAZ = ostarjela pedofilna komunjara
D.J.E.D. M.R.A.Z. = definitivno jebezovni entalpijski dijagram, masturbira rado, ali zašto?

Odlazim polako kvragu. I ja i moj komp zajedno sa mnom. Prije kojih pola sata opet je mozilla popizdila i ostavila me bez bookmarkova. Reinstalacija je pomogla riješiti neke sitne greške, ali ne i sve. Bookmarkova dio imam sačuvan, ali velik dio je nestao. Komp sere ko i obično.
A sad da ja malo serem.
Je li grijeh htjeti se svidjeti nekome? Je li grijeh htjeti postati blizak s nekim? Je li grijeh nastavljati s time da se osobi svidiš iako vidiš da joj ne značiš puno? Da ju više-manje baš briga? Da ima drugih ljudi u svojem životu? Drugih briga i problema, a ti se tu očito ne uklapaš. Odgovora na ova pitanja ima na stotine različitih. Ali evo sad malo teža pitanja. U kojem trenu ta želja postaje pretjerivanje? Kada čovjek treba prestati s time i pomiriti se da tako ne može? Da li je nastaviti nakon te spoznaje previše? Da li se uopće tada truditi više išta napraviti? Ili sve sterati u kurac i ne mariti više za to?
Ovo zadnje bi po mnogima bilo najbolja solucija. Ali stanite malo, zamislite se. Nakon toliko želje i truda, pa ne možete sve to jednostavno ostaviti, je li tako? Ta osoba vam ipak i dalje nešto znači.Tu ćemo se onda složiti da ta opcija ne dolazi u obzir. Nastaviti? Onda se situacija može samo pogoršati, količina patnje i razočaranja povećati, postaje pretjerano, očajnički, pomalo kao da tu osobu uhodimo i pratimo u stopu. Ispadaš čudak, osoba te može zamrziti i početi izbjegavati. Pomiriti se s time i pustiti situaciju na tome gdje se sada nalazi i žaliti u sebi? Još se čini i najboljom opcijom. Jer tada stojiš tamo gdje jesi, status quo, a usto nitko ne zna za tu tvoju slabost. Osim tebe. A o gorko saznanje te truje i izjeda polako. Pitanje je samo koliko si snažan da to možeš podnositi.
Toliko sranja, toliko patnje, žalosti, muka i tuge. A sve zbog jedne iskrene želje. Tople, ljudske, do srži dobre želje. Želje za ljubavi i prijateljstvom.
I tada se postavlja novo pitanje. Da li uopće za time težiti? Najbolje je zapravo to ne očekivati i priželjkivati. Pa ako dođe - dobro, ako ne dođe - opet dobro, jer nisi to niti očekivao. Mi ljudska bića smo tako jadni, slabi. Mrzim svoje tipično ljudske želje i slabosti. Mrzim ih iz dubine svoje ljudske duše. Moja ljudska osobina - mrziti nekoga, mrzi druge moje ljudske osobine. Ispada da sam mrzim sebe. Moji dijelovi ličnosti, mojeg bića, mrze sami sebe. Paradoks u samom čovjeku. On je jedini stabilan, trajan, sveprisutan.
Eto, što iz svega ovoga zaključiti?
Da ne postoji dobro i zlo. To su iluzije, jer ljudi opet imaju jednu glupu osobinu, sve moraju definirati. A moj tekst lijep je primjer. Dobra želja i osobina vuče za sobom zlo. Istovremeno zlo može dobiti mnogo dobra preko svojih činova. Oni koji čeznu, čeznu dalje, oni kojima ne treba, to dobivaju u velikim količinama. U oba slučaja nemaš ono što ti treba. I to te muči.

Stojim ili sjedim. Dišem ili držim dah. Gledam ili žmirim. Mirišem ili ne osjećam nikakav miris. Čujem ili sam gluh. Osjećam ili sam potpuno otupio. Boli me ili ne osjećam bol. Ludim ili mi je svejedno. Ali štogod da se događalo sa mnom, Ona je uvijek prisutna. I u stanju najvećeg ludila i spokoja želim vikati njeno ime. U stanju najveće boli ili potpune neosjetljivosti, u stanju osjećanja ili potpune otupljenosti, u stanju slušanja, mirisanja, disanja, ili pak potpuno suprotnom... ma kojigod, štogod, kadgod, gdjegod... tu je Ona...
Volim ju mrziti, mrzim ju voljeti, ne volim ju mrziti, ne mrzim ju voljeti! Prije, sada i zauvijek... Ona! Moja božica ljubavi i mržnje, kaosa i reda, mira i rata, prijateljstva i neprijateljstva! Moje sve i ništa, moje sada i nikada! Moj... paradoks...