Odlazim polako kvragu. I ja i moj komp zajedno sa mnom. Prije kojih pola sata opet je mozilla popizdila i ostavila me bez bookmarkova. Reinstalacija je pomogla riješiti neke sitne greške, ali ne i sve. Bookmarkova dio imam sačuvan, ali velik dio je nestao. Komp sere ko i obično.
A sad da ja malo serem.
Je li grijeh htjeti se svidjeti nekome? Je li grijeh htjeti postati blizak s nekim? Je li grijeh nastavljati s time da se osobi svidiš iako vidiš da joj ne značiš puno? Da ju više-manje baš briga? Da ima drugih ljudi u svojem životu? Drugih briga i problema, a ti se tu očito ne uklapaš. Odgovora na ova pitanja ima na stotine različitih. Ali evo sad malo teža pitanja. U kojem trenu ta želja postaje pretjerivanje? Kada čovjek treba prestati s time i pomiriti se da tako ne može? Da li je nastaviti nakon te spoznaje previše? Da li se uopće tada truditi više išta napraviti? Ili sve sterati u kurac i ne mariti više za to?
Ovo zadnje bi po mnogima bilo najbolja solucija. Ali stanite malo, zamislite se. Nakon toliko želje i truda, pa ne možete sve to jednostavno ostaviti, je li tako? Ta osoba vam ipak i dalje nešto znači.Tu ćemo se onda složiti da ta opcija ne dolazi u obzir. Nastaviti? Onda se situacija može samo pogoršati, količina patnje i razočaranja povećati, postaje pretjerano, očajnički, pomalo kao da tu osobu uhodimo i pratimo u stopu. Ispadaš čudak, osoba te može zamrziti i početi izbjegavati. Pomiriti se s time i pustiti situaciju na tome gdje se sada nalazi i žaliti u sebi? Još se čini i najboljom opcijom. Jer tada stojiš tamo gdje jesi, status quo, a usto nitko ne zna za tu tvoju slabost. Osim tebe. A o gorko saznanje te truje i izjeda polako. Pitanje je samo koliko si snažan da to možeš podnositi.
Toliko sranja, toliko patnje, žalosti, muka i tuge. A sve zbog jedne iskrene želje. Tople, ljudske, do srži dobre želje. Želje za ljubavi i prijateljstvom.
I tada se postavlja novo pitanje. Da li uopće za time težiti? Najbolje je zapravo to ne očekivati i priželjkivati. Pa ako dođe - dobro, ako ne dođe - opet dobro, jer nisi to niti očekivao. Mi ljudska bića smo tako jadni, slabi. Mrzim svoje tipično ljudske želje i slabosti. Mrzim ih iz dubine svoje ljudske duše. Moja ljudska osobina - mrziti nekoga, mrzi druge moje ljudske osobine. Ispada da sam mrzim sebe. Moji dijelovi ličnosti, mojeg bića, mrze sami sebe. Paradoks u samom čovjeku. On je jedini stabilan, trajan, sveprisutan.
Eto, što iz svega ovoga zaključiti?
Da ne postoji dobro i zlo. To su iluzije, jer ljudi opet imaju jednu glupu osobinu, sve moraju definirati. A moj tekst lijep je primjer. Dobra želja i osobina vuče za sobom zlo. Istovremeno zlo može dobiti mnogo dobra preko svojih činova. Oni koji čeznu, čeznu dalje, oni kojima ne treba, to dobivaju u velikim količinama. U oba slučaja nemaš ono što ti treba. I to te muči.
Post je objavljen 08.07.2006. u 22:08 sati.