Lik. Tek lik i ništa više. Ali lik oko kojeg se vrti cijela radnja mojeg života. Stoga bi se drugima činila beznačajna, no meni je itekako važna. Ali nema je. Nije blizu. Sve je teže osjećam. I sve mi više nedostaje. Premda je tek lik. Tek produkt moje mašte, ispod prekrasne šminke jedne druge osobe. Vanjština osobe i unutrašnjost potpuno izmišljena, skroz prilagođena prostoru mojih misli i mašte. Tek lik. Tek mašta. A toliko može upravljati samnom. Toliko mi može uljepšati ili uništiti dan. Toliko mi znači. A razumijem da nije stvarna. No to zanemarujem. Jer bi previše boljelo sada se spustiti na zemlju. Nada umire zadnja. Nada i moja glupost. A čuva ih budalaština udružena s tvrdoglavosti, čuva od razuma, njihovog najvećeg neprijatelja. Razum je ugušen. No znam dobro njegovu poruku. Kaže: ti si glup.
Zamišljam ju, htio - ne htio. Stalno je tu. Dovoljno je da vidim oblak, pogledam sunce, osjetim miris cvijeća, i da poželim to podijeliti s njom. To mi je prva pomisao. I evo Nje, dolazi u mislima. Skoro pa Je mogu dotaći, primiti za ruku, osjetiti miris Njene kose. I sretan sam. Kako onda ne razmišljati o Njoj? Sjedim u sobi, svira radio. I dogodi se ona poznata scena iz svih romantičnih filmova i sličnih. Glavni lik (moja malenkost) razmišlja o Njoj, zamišljen i blago potišten. O odjednom počne pozorno osluškivati radio. A iz njega se javi ljubavna pjesma s riječima koje citiraju misli onog prije spomenutoga. I sjedi, sluša svoju pjesmu, sluša te riječi, shvaća da su baš te riječi ono što Joj želi reći. Muzika obavija cijelu prostoriju. Kao kad u filmu utišaju sve druge zvukove da pjesma dođe do izražaja. E pa danas sam se takvih pjesama naslušao.
No da nije sve tako ružičasto, čovjek malo stane. I krene razmišljati. I shvati da sve što gradi, gradi na fikciji. Da je to kula od karata koju gradi usred tornada. I bude potišten. Dok se ponovno ne javi ona prije spomenuta nada i glupost.
I tako se krug vrti, tuga i sreća se izmjenjuju. A krug stoji na mjestu, ukopan. Kolo sreće se okreće: tko bi gore, sad je dolje, a tko dolje, gore ustaje...
Opet takva jedna pjesma, čista filmska. Al sam smotan i izgubljen. I smeta mi to i paše. Paradoks. Eh, kad bi ovo Ona čitala. Ali čitala i razumjela. I ne pobjegla od mene. Kad bi, kad bi... Meh. Ajmo malo drugačije.
Kad bi me bar puklo da shvatim da ovo što radim nema smisla. Kad bi me bar puklo da prestanem s time što radim, jer mogu samo gubiti one do kojih mi je stalo, ništa dobiti. Kad bih bar opet, ne znam, bio svoj? Ili sam ovo ja? Tko će ga znati. Kad bih prestao sliniti za istim stvarima, i našao nešto konkretno čega ću se primiti u životu. Kad bih bar sve poterao u kurac, vratio se svojim perverznim poetskim uradcima i prestao ovako samo mučiti se. Kad bih bar odjebao sve ljude, cijeli svijet oko sebe. Bez imalo žaljenja, bez milosti. Jer tako nema nikoga kome je do mene iskreno stalo osim ljudi koliko stane moooooooožda na prste dvije ruke. Zašto se onda obraćati drugima, uzdati u druge, voljeti druge? Heh, egoist. Čisti. Ali egoist koji nema nikoga da bude egoističan prema njemu. Nije li to žalosno? Meh. Ja kažem: PARADOKS. Izlika, utjeha, whatever.
Evo. Znam. Kad bih se bar držao jedino Paradoksa. I ničeg više. On je sam po sebi dovoljno raznolik, i prema tome zanimljiv. Dosadno mi s njime nikada nije. Ne mogu patiti, ne može mi nedostajati jer je sveprisutan. A također je dio mene. Nova odluka, i tako neka bude. Ja i paradoks. I dosta. Nitko više nije potreban. Iščistit ću se svih misli, Nju zanemariti do iduće prilike, što dulje mogu, i posvetiti se drugim stvarima.
Svira pjesma za kraj. Čista filmska.
Post je objavljen 13.07.2006. u 01:17 sati.