Želim biti iznad svega, biti neopterećen ičime. Hodati punim ulicama grada u crnome poput kakve misteriozne sjenke. Lutati besciljno, bez obaveza, želja, stavova, misli. Samo ići uspravno, dok crni plašt leluja u gradskom povjetarcu, hodati ponosno, koračati odlučno, tek povremeno zabludjeti pogledom, strašnim pogledom koji bi svakome utjerao strah u kosti i naveo ga da od mene bježi glavom bez obzira. Želim biti crna sjena ovoga grada. Želim se jednostavno izgubiti, a da znam put, nestati, a da sam uvijek prisutan, nestati, a da se u bilo kojem trenu mogu pojaviti. Želim čuti i osjetiti tišinu grada noću, tišinu koju bi prekidao samo moj čvrst korak. Želim biti neuništiv, nepokolebljiv. Želim biti crna sjena ovoga grada.
Ona je pak danas imala dva lika. Dva divna lika koja su me očarala ljepotom. Detaljima koji su samo meni vidljivi. Prvi lik bio je djevojka koja je vozila automobil, koji sam vidio na povratku kući. Vidjela joj se samo glava i dio ramena. Imala je prekrasnu crnu kosu čvrsto svezanu u rep. Pogled joj je bio odlučan i oštar, strašno oštar. Pomalo zastrašujuć. I u toj strogoći i oštrini izdvojile su se dvije nestašne vlati njene crne kose koje su joj padale na lice. I upravo to ju je učinilo savršenom, beskrajno lijepom, gotovo božanstvenom. To je bila Ona. Drugi lik bio je lik niže plavojke čija je bujna plava kosa sezala do polovice ramena. Ta kosa nije uopće bila presudna, već prekrasan stas. Savršen profil, božanstvena prilika, dok je hodala ulicom. A plava kosa dala joj je dodatan sjaj i učinila je još malo božanstvenijom.
Rekao sam već i previše. Stvarno je dosta, svaka iduća riječ bila bi suvišna, nepotrebna. Odlazim. Odlazim u noć. Tiho poput sjene.
Post je objavljen 27.08.2006. u 01:06 sati.