Marketing
Roman toka svijesti - treći dio
Dobra večer! Nekako sam smatrao da je nakon serije poezija došlo vrijeme za jedno prozno djelo. Onako, tipično za mene, pisat ću o sebi. A o čemu drugom. Već bijah prozivan sebičnim i bahatim, lažnom veličinom, umišljenim... Zašto razočarati? Premda bi bilo bolje otići u krpe jer se sutra dižem u 9. Idem gledat u 11 Garfielda 2. On je legenda i moj uzor u životu. Ne radi ništa osim ne rađenja ničeg, spavanja i mazanja lazanji. To je život. I opisuje ga na jedan tipičan Garfieldovski ironično-sarkastično-cinični način. Obožavam Garfielda, njegov stav i njegovu rezigniranu facu koja kao da govori: «Do I look like I care?»
Ali ne spava mi se toliko. Tako da od toga odustajem. U životu se ne odvija ništa specijalno, jedino još nikako da umrem od dosade. Na dobrom sam putu i mislim da će me na kraju, kada ću biti sasvim blizu da iskusim dosadu, zajebati škola. Uvijek me nešto u životu zajebe da ne uspijem iz prve. To je kao neko moje prokletstvo. No naviknuti smo jedno na drugo, prokletstvo i ja. To je preraslo u jedno pravo prijateljstvo. Jebe me u svim aspektima života, trenutačno najintenzivnije kod kompjutera. Ništa nikada ne radi kako bi trebalo, uglavnom je uvijek kontra od onoga kako ja želim da bude. I tako prolaze dani. U prokletstvu. I paradoksu. I mislima o Njoj.
Eto, Njoj se nekako uvijek vraćam, htio - ne htio. I uvijek na onaj lijepi, paradoksalni način: želim – ne želim, hoću – neću, volim – ne volim, trebam – ne trebam, mrzim – obožavam i sl. Sveprisutna je, javlja mi se u mislima u trenucima samoće i sjete na neke prošle trenutke mojeg malenog života i u trenucima sagledavanja budućnosti. Bila je tu prije, sada je i bit će. Neće me napustiti nikada. Znam da neće, vidim Joj u očima. I u osmjehu. Tu je uz mene, kao spremljena u ladicu, i mogu je izvaditi i diviti joj se kada mi dođe. Ostatak vremena pohranjena je na sigurnom. U ladici moga srca. Ja se prema njoj odnosim paradoksalno, kaotično, Ona prema meni uvijek jednako: smješka mi se takvome kakav jesam. Ona je moja jedina. Tu za svagda, bezuvjetno. No da se prestanem poetski izražavati. Pokušat ću sada biti nešto konkretniji, ako je to uopće moguće u ovom slučaju. Pokušat ću objasniti tko je Ona. Zato da me ne bi ljudi krivo razumjeli/shvatili/interpretirali.
Ona nije stvarna. Ona je u mojoj glavi i mojem srcu. Ona je fikcija. Fikcija sastavljena od lijepih gesta koje su mi do sada u životu uputile ženske osobe. Ona je zapravo fuzija svih lijepih ženskih osobina koje sam do sada sreo/iskusio. To je njena srž, njena duša, mogli bismo reći. Tu je vječna, postojana i naprosto – prelijepa. Neokaljana pohlepom, glupošću, licemjerjem i masom ostalih loših osobina koje bi mogle postojati u ženskoj osobi. Ona bi bila zapravo «ona savršena». To je što se tiče unutarnjih karakteristika. Vanjsko obličje mijenja iz dana u dan. To je dozlaboga promjenjivo i ovisi o mojoj glavi. Srce mi je zaduženo za osobnost, glava za izgled. Izgled se mijenja svaki puta kada sretnem novu lijepu osobinu u nekoj osobi. Onda poprima njen lik. Ili ako jednostavno, npr. vidim neku curu iz razreda na školskom prozoru zamišljenu, blago tužnu, a sunce joj obasjava lice koje kao da blista božanskim sjajem. Izgleda naprosto prelijepo, očaravajuće. Tada Ona poprima njen lik. Bilo bi krivo to povezivati s time da sam ja perverzan, nadrkan i imam tada razne seksualne fantazije, maštam o toj curi čiji lik Ona poprima i sl. To je naprosto krivo. Kada je u pitanju Ona, to su naprosto dvije različite sfere, stravično udaljene i strogo razgraničene. To je zapravo jako nevino i naivno. I to je sve. Kako me koja djevojka očara, bilo riječima, sjajem u oku, lijepim smiješkom, ili se naprosto vjetar poigrava s njenom kosom, ona može postati Ona, dati joj izgled. Eto, to je Ona, moja božica.
Zašto ovo pišem? Čemu? Ima li koji konkretan razlog? Odgovor je: ne i ne znam. Jer to se pitanje može postaviti i za pjesmice. I odgovor je opet identičan. To je stvar trenutka, želja bez razloga koja me tjera da pišem, tu sve racionalno pada u vodu. Tu obično činim i najveću grešku, jer tada pišem direktno iz misli, srcem, onako djetinje naivno, što zli ljudi znaju iskoristiti. No tada barem znam s kome imam posla, tako da se to može čak smatrati i prednošću. No dosta je o tome, želim se dotaći još jedne teme.
A tema je maturalac. Izlet cijelog razreda kojem je glavna svrha nabaviti što više alkohola i popiti do zadnje kapi isti. Ne znam jesam li ja pun predrasuda, jesam li jednostavno glup ili čudan, ali to mi se beskrajno gadi. Od one glupe raskine rečenice: «Alkohol je zabranjen, nemojte ga nositi ili kupovati.» , do one razreda: «Nećemo razrednice.» Raskina naivnost, razredno licemjerje i nedostatak muda. I onog najbitnijeg: poštenja, pameti i umjerenosti. Zašto ne popiti koju pivu, čašu vina? Pozdravljam to. Ali čemu ostaviti mjesto maturalca pobljuvano, mutnog pogleda, s olujom u glavi? To smatram glupim i nepotrebnim. Moj cilj ovog maturalca bit će: 1.općenito da mi dupe vidi puta, pošto ne idem inače u inozemstvo, 2.da vidim te gradove koje obilazimo, 3.da ono prije spomenuto dupe proba španjolsku klopu i hotelski krevet, 4. da se to isto dupe namoči u španjolskom moru. I ja sretan i zadovoljan. A masa drugih tamo ide da se nalije. To su mogli, i to puno jeftinije i pristupačnije odraditi tu u lijepoj našoj. Preko praznika se ljudi lijepo dogovore da se nađu negdje na kupu, nabavi se cuga i deri. Ne moraš za to plaćat putničke agencije. No ima nas svakakvih. Uglavnom, jedva čekam maturalac da vidim hoću li biti jedini koji se nije napio, čak bi to bez ikakvih problema obavio bez kapi ičega. Ništa mi ne bi falilo. I čuh da ima tamo aquaguna. Te stvarčice obožavam, makar sam iste isprobao samo jedno ljeto. Eto, tome se iskreno veselim. Nadam se dobrom provodu i da ću kada dođemo natrag biti odmoran i imati smajl od uha do uha, dok ostali neće znati za sebe. Sve će to započeti 30. Evo sad za 4 dana. Kako vrijeme leti.. I vraćamo se već u školu odmah. Eto, odoše praznici. Bezveze.
A odoh i ja. U krpe. Do čitanja! 
Post je objavljen 26.08.2006. u 02:13 sati.