Vođen pjesmama...

Predvečerje, sunce je još na nebu i grije. Sjedim na užarenom betonu. Ne smeta me. Sjedim i osjećam u zraku odnekud onaj jaki, slani miris mora. Ali to nije to. Pomiješan je sa slatkim mirisom ruža koje cvatu u blizini. Osjeti se i miris trave. Ali ima nešto što bi svakom drugom promaklo, i meni zamalo. U zraku je onaj grokoslatki miris. Miris ljubavi. Još ga se dobro sjećam, mogu ga prizvati u sjećanje kad god hoću i s lakoćom. Jedino ne znam želim li ga prihvatiti ili ne. Paradoks. Jer istodobno se želim i njemu izgubiti, pustiti da me preplavi i uguši, a s druge strane svjestan sam da s tom djetinjom naivnošću jedino mogu na kraju riskirati tugu, bol i razočaranje. Ne znam.
Ne znam ni sam više jesam li više lud i beskrajno zaljubljen u Nju, ili želim od toga pobjeći. Ne znam da li mi ovaj gorkoslatki miris godi ili me guši, da li miriše ili smrdi. U biti, plašim se da Joj se više neću moći oduprijeti. Bojim se da će sve brane od bujica popustiti, svi se štitovi od naleta slomiti. A bujica i naleta je sve više i nose, viču Njeno ime. Neću Joj se moći dugo odupirati. A ako Joj sve ovo kažem, ako Joj sve priznam, što onda? Mogu stajati i čekati na koji način će me odbiti. Kako da Joj objasnim da Ju želim, a istovremeno za to nemam snage? Kako Joj objasniti da je ona meni istovremeno i najveća sreća i najljuća tuga, da nisam ni sam siguran je li to samo još jedan moj hir ili je nešto drugo; kako da Joj objasnim da Joj se svaki puta radujem kao malo dijete, ali onda budem pasivan kad je kraj mene; kako da Joj objasnim da je to tako jer Ju gledam, i to mi je dovoljno da budem preplavljen srećom; kako da Joj objasnim sve, kada ne mogu niti sada na virtualni papir, jer riječi ne dolaze? Kako? Jer sve su riječi ovog svijeta na cijeloj paleti jezika i dalje premalo da Joj iskažem kako Ju doživljavam. I kako Ju onda opisati, gledanu mojim očima, kada nema tog pridjeva da takne samo površinu onoga što ja vidim? Eto, to su simptomi zaljubljenosti. Bože, pomozi mi! Ili odmozi!
Želim ići na spoj, da se vidimo, da se nervozno spremam, preznojavam od treme kada dolazim na dogovoreno mjesto, da se psujem uvjeren da sam obukao krive stvari, da se ljutim na sebe zbog beznačajnih sitnica dok putujem… I da Ju onda u daljini ugledam, noge mi se presjeku od straha dok hodam nespretno prema njoj. Da Ju pogledam i zadrhtim od Njenog savršenstva, ljepote i sjaja. I da mi tada dođe u glavu da je čekala mene, samo mene, da tada shvatim da me učinila time posebnim i beskrajno sretnim. Želim opet biti voljen. I bezuvjetno voljeti. Nju.
Osamljenih trenutaka kada mogu samo lutati mislima je sve više. Ili ih samo u zadnje vrijeme češće primjećujem. I lutam tim prostranstvima satkanima od misli, slika i glasova. A u svakoj misli Ona, u svakoj slici ponovno njen lik, u tom moru glasova uvijek se izdvoji Njen slatki šapat ili smijeh. I što više vrijeme prolazi, sve jasnije postaje koliko mi Ona znači. Jer daje smisao svakoj mojoj misli, uklapa se savršeno u svaku moju sliku, njen šapat stišava buku u mojoj glavi. I u tim osamljenim trenucima, na osamljenim mjestima, zamišljam kako bi bilo da je ona sada tu pored mene, da ju držim za ruku. Njenom pustom slikom, imaginacijom, varkom, fikcijom, varam samog sebe kako bih ublažio samoću, donedavnu najbolju prijateljicu… Sa mnom je gotovo…
Zašto velikim slovom? Zašto Ona? Sada sam upravo napisao. Jer ju doživljavam kao izvor lijepih osjećaja, a štit od ružnih, kao izvor savršenstva. A to su obilježja bogova. A ONA JE MOJA BOŽICA…

SAŠIN POUČAK

Ako se ozlijediš, zovi vrapce.
Od kolijevke pa do groba, djed mraz jaše soba.
Kišem, dakle prehlađen sam.
Ako čitaš, ne pišaj!
Kad gukneš, golub.
Ne mislim, dakle glup sam.
Govna uvijek teku nizvodno.
Jabuka padne na glavu, ako je glava Isaacova.
Kad je tišina, ptice pjevaju.
Kad padne glava, nema povratka.
Stopalo je bitno, noga još više.
Zlo je dobro, ako je svijet zao.
Cilj opravdava izostanke.
Ko tebe kamenom, ti se sagni.
Marka do marke, kolekcija!
Drveće je tiho, psi jedu.
Pazi! I medo tamnu stranu ima.
Kad narastem, bit ću dalekoglednica.
Druželjubivi drugovi druguju s drugašima.
Prebil bum te ko krumpir u čušpajzu!
Ako smiješ, vozi.
Umijeće je umjetno, glupost je originalna.
Miki Maus hez no haus.
Grci su zli, brci su zbrkani.
Kad je mozak svjež, čini dobru sarmu.
Ak majicu obučeš kao gaće, bilo bu ti zima za jaja.
Ko granu sahrani, prije kreće gabi.
Ko pod drugim jamu kopa, od nje napravi bazen.
Kad si sretan, hiti se sa zgrade.
Nos je dubok, usta još više.
Zaista, zaista kažem vam, patke će voziti bicikl kišne noći.

JEDNA FIZIČKA

Gravitacija je opasna sila,
utječe i na svakog debila,
civila, ptičja krila,
na pad drveća nakon motornih pila...
Tu je i akceleracija,
nju mrzi cijela nacija,
m kroz s i druga potencija,
lupi te auto, i ode egzistencija.
Fizika ima i tlak,
za njega zna svaki đak,
ona ima i trenje,
potencije, korijenje,
mnoge razne sisteme,
formule, izvode, grafove, probleme.
Fizika je jedna sjebana znanost,
uz nju je Einstein dočekao starost.

Nisam danas radil niš specijalno. Dosađival se, odmaral, užival. I prolazi dan. Ali iz nekog razloga osjećam se prenatrpano. Ne znam kako bolje opisati to stanje. Boli glava i imam dojam da se previše toga u meni skupilo. Kao kada vam se sjati stotine problema i stanu vas pritiskati sa svih strana. A vi samo želite zaspati i probuditi se kasnije iz tog ružnog sna, bez tog pritiska. Baš tako. Idem probat spavat, nadam se da će pomoć. Jednostavno mi je dosta svega.

I JA BIH...
KOZA OĆE ANTENU, A NE PUDING!

I ja bih svoju malu antenu,
na porno kanalima gledao bih svaku ženu,
ni jedna emisija ne bi prošla,
da do mojih očiju ne bi došla.



SAŠIN KOMENTAR:
Oj Koza, jadan ti,
nesmeš tolko drkati!
Kara će ti puknuti,
bit ćeš nam u bedu ti!

Vrati se na pravu stranu,
utišaj maštu nastranu!
Svi mi znamo da si frik,
stravično nadrkan lik!

Daj svom kurcu mrvu mira,
stalno plače: "'Ko me dira!?"
Jadan bu se iscrpil,
puno je jada pretrpil!



I ja bih satelitski prijamnik digitalni,
da gledam seks grupni, analni, oralni.
I ja bih imo preko 100 kanala,
da se na njima ukaže mnoga guza mala.

I ja bih u tim blagodatima uživati želio,
tome bih se jako veselio,
na to bih stalno flaksao,
dok ne bih izmalaksao.

SAŠIN KOMENTAR

Ne spava mi se...

Vrućina. Apsolutno mirovanje, jedine kretnje su fini pokreti prstima i zglobom desne ruke. Ne, nije riječ o drkanju, perverzne moje dame i bolesna gospodo, već je riječ o pomicanju miša i pritiskanje gumbića istog. Ista radnja i na tipkovnici, ali bez onog s pomicanjem. Dakle, te beznačajne radnje jedine su moje kretnje, jedini utrošak energije izuzev autonomnih bioloških funkcija. Ali, usprkos tome, osjećam neopisivu vrućinu. Došlo je ljeto.
E da, ljeto. I umjesto da čovjek bude sretan, svjestan kako je sada na odmoru, ne mora raditi ništa već samo uživati, ja moram s tim svim biti nezadovoljan. I jesam bome. Jer nemam volje, nemam energije, nemam ni trunčice te sreće za praznicima. Pokušavao sam samog sebe oraspoložiti, natjerati se da buljim u kompjuter, u PS2, ma da bilo što radim, ali sve bezuspješno. Previše sam bezvoljan čak i za spavanje, ako je to uopće moguće. More me uvijek ista pitanja, i, nazovimo brige, radim svašta, a ne radim ništa. Ništa u ovih par dana nisam učinio konkretno da me to ispuni (opet molim bez bolesnih misli na ovu dvosmislenu rečenicu). Ustvari, možete zaboraviti ovo u zagradi. Zaboravih na jednu bitnu stavku koja ipak mijenja istinitost prethodne rečenice: redovito drkanje. No, krenimo dalje. Smiješno, Word riječ DRKANJE nema u svojem rječniku po defaultu. Neka sad i to nauči. Ts, ts, tako bitna riječ, a nema…
Vrućina i Praznina. Samoća. I ja. Koje krasno društvo. A i Misli se katkada pridruže, svrate i Pitanja koji puta, u zadnje vrijeme sve češće. I zabavljamo se, pričamo. Zabavljamo se umirući od dosade. I tako idu dani, polako se vuku. I nemaju smisla, nepotrebni su. Sweet lady Luck mi nije baš sklona, čini mi se. A ni Sreća me neće, Veselje mi je odavno okrenulo leđa. Zato se krećem u drugom društvu, u novom miljeu, izbjegavajući pritom bivše drugove. Nedostaju mi, a koji puta mi je drago da sam ih se riješio. Ne znam što da o svemu tome mislim, a koji puta mi je sve kristalno jasno.
Ubih kukca na zidu, zamijenih stolac na kojem sjedim dok pišem jer se ugrijao i dupe će mi se uznojit. I izgubio sam tok misli. Ma vjerojatno nije bio neki tok kada sam ga smetnuo s uma u nekoliko sekundi koliko je trebalo da dohvatim šlapu, raspalim po zidu, opsujem jer je ostao flek, odem po toaletni papir da mogu isti obrisati, obrišem, zamijenim stolac i sjednem kako bih nastavio pisati. Moram pročitati „Roman toka svijesti“, mislim da se tako zove. Živo me interesira što ima u knjizi, o čemu lik u knjizi razmišlja i ono bitnije, na koji način. Da se mogu usporediti.
I sjedim sada, slušam glazbu koji namjestih da svira na QCD-u. Paše mi. Ali glava prazna. U biti nije prazna. Jer Ona je u njoj. Ne znam da li da o tome pišem, ili da probam to potisnuti, jer ispast će da sam sve ispred napisao kao uvod u priču o Njoj. Nisam. Pišem što mi pada na pamet, sve misli bacam iz glave, još slabo probavljene i promišljene, na ovaj virtualni komad papira u Wordu.
Dvominutna stanka. Zamišljenost, a iz nje me probudila riječ: depresiva. Kako i zašto mi je ona pala na pamet, pojma nemam. Na to nisam spao. Ili možda jesam, a nisam niti svjestan? Bože, ovo izgleda ko tekst nekoga luđaka, nekog manijaka, podvojene ličnosti. Nadam se da je čitatelj u stanju razumjeti da ovdje ima i pretjerivanja, čisto za literarne svrhe. Uostalom, mislite što hoćete. Boli me kurac.
Ona. Hehe. Da, Ona. Opet mi je doprla u misli. Glupost, to ću vam reći. Velika glupost. Mogu i ne moram se odati i reći o kome se radi, jelda? Neki bi ovo mogli ovo i krivo protumačiti. No briga me. Prijateljstvo, ili ne. Može se time smatrati, a nije niti blizu tome. Da li to želim ili ne, ne znam. Malo da, malo ne. Odgovara mi i ne odgovara. Kao samotnjaku smeta, no koji puta i paše za promjenu. Bože, naglost, nagloća, naglina, ne mogu naći riječ, no shvaćate o čemu je riječ, koštala me sto puta u ovakvim situacijama. Jer se nabrijem na tu situaciju u kojoj se nađem, počnem ju pre žestoko i pre srčano razmatrati. Nakon toga reagiram ishitreno u strahu da kasnije neću moći. I uvijek iza toga dođe razočaranje i tuga. Znam, više nego svjestan sam da će do toga doći i ovaj put. Baš znam, slutnja mi skače po glavi. No navikao sam, i briga me! Još jedna takva situacija mu moru drugih. Ona. Želim i ne želim njenu naklonost. Želim i ne želim njeno prijateljstvo. Želim i ne želim Nju kao nešto više. Ne znam niti sam što hoću. Onda se odlučujem za: NIŠTA. I ostanem na tome i uvijek se tome vraćam.
Paradoksi. Svijetle i istovremeno tamne točke mog života. Nešto što me gradi i uništava, upotpunjava i urušava, nešto bez čega čas ne mogu, čas želim da nestane, nešto što istovremeno volim i mrzim, prezirem i obožavam, pljujem i ljubim, odbijam od sebe i grlim. Ali me uvijek prati. I kada se još jedan paradoks javi, kada mi ponudi te svoje divne dvije krajnosti, koje su obje uvijek jednako privlačne, slatke i neodoljive, ja ne poduzmem ništa. Vuku me svaka na svoju stranu, jednakom jačinom. I tako ja ostanem tamo gdje jesam, ne priklonjen ni jednoj strani. Rijetko se događa da pređem svojevoljno na jednu stranu. Ali što se tiče ženskog roda, ono malo puta kada sam odlučivao, uvijek je išlo na: idemo probat, ajmo riskirat, pa što može biti? I uvijek tuga, razočaranje. Ali uvijek se vraćam tome: da, kreni, probaj. Ko budala koja se zaletava uporno glavom u isti zid u slijepoj ulici, umjesto da se okrene i ode u drugom smjeru. No očito ne znam skretati. Ili ne želim, onako čisto iz mazohističkih pobuda. Ma tko bi ga znao više? Sada dolazim u napast ogromnim slovima ispisati njeno ime u tekstu i izjavit ljubav, reći joj neka otvori ovaj bedasti blog da to vidi. A s druge strane dolazim u napast ovaj cijeli tekst obrisati, poštedjeti se već toliko spominjane tuge i razočaranja, sramote, suvišnih komentara, i onog čega se najviše bojim, potpunog otuđenja od Nje. Od svega to najmanje želim. Ili ne? Volim te, divni moj paradokse! Mrzim te!
Eto, i za kraj što reći? Za kraj, jer ne osjećam više ni trunčicu potrebe, volje i želje pisati. Ne znam, zaista ne znam. A opet mi ne djeluje kako kraj. Nikako. Jer tek sam se malo otvorio, tek je krenulo u laganom mlazu iz mene curiti ono što me muči. Još je daleko onaj slap koji ima poteći. No ovo mjesto, ovaj virtualni Wordov papir, kasnije stranica bloga, i ljudi koji to čitaju, oni nisu ono što želim. Ne mislim se tako otvarati. Čemu? A opet želim nastaviti, ovaj mlazić želim pretvoriti u slap s protokom većim od protoka Amazone.
Zavjesa vrata balkona se počela sablasno podizati, kao da neka sila njome upravlja. Vjetar je zapuhao snažno. Neka brutalna snaga iznenada se javila vani i ubrzo iščeznula. Zvuk vrijedan divljenja.
Dosta je!

BALADA O SATELITSKOJ ANTENI
By: Saša

Svakoga dana primam porno kanale,
primam sve radio-valove, velike i male.
Moja antena strši, stvara sjenu,
koja često pada na antenu njenu.
Njezin tanjur je širok i mio,
mnogo noći ja sam ga snio.
U snu milovao i dirao,
Dok me novi pornjak nije uzurpirao.
Moj nadrkani gazda* mi ne da mira,
Svaki dan 50 pornjaka konzumira.
Ne stignem se baviti ljubavlju mojom,
antenom ispod mene, što je nazivam svojom.
Ja gore stojim i stalno se molim,
da čim prije ja dogorim.

* čitaj: Koza.

NADRKANA MUZA

Ja sam tvoja mala muza,
primi me za oba guza.
A kad dobiš inspiraciju,
napravi malu penetraciju,
pokreni veselu zajebanciju,
Nabaci dobru erekciju,
kreni u unutrašnjost u inspekciju,
kad ti dojadi, kreni na guznu sekciju,
napravi mi čvrstu sanaciju,
gurni mi svoju moćnu instalaciju,
daj mi sjemena injekciju,
ne troši ju na poluciju,
uđi u svoju omiljenu instituciju!

Koza i Saša

Ovo što ću opisati sigurno se svakome od vas dogodilo preko nekoliko puta, ili barem jednom u životu:
Dogodila se nekome vama bliskome neka tragedija, neki tužan događaj, ima ozbiljnih problema, ili je možda samo beskonačno tužan/tužna zbog nečeg, više ili manje važnog. I vi gledate tu osobu, očitavate više nego jasno žalost na njenom licu. I tu stajete. Skamenjeni. Jer silom biste htjeli dotičnoj osobi pomoći, ne biste htjeli da je dalje žalosna. Smišljate načine kako ju oraspoložiti, sto vam se mogućnosti vrti po glavi. Ali znate vrlo dobro da niti jedna od njih nije ona koju tražite. I razmišljate dalje, tražeći načina da utješite vama dragu osobu, ali kako vrijeme prolazi, sve više shvaćate da to ne možete. Da jednostavno niste u stanju. A i dalje gledate njeno tužno lice koje more brige i problemi i tisuću pitanja i muka.
Da, silno vam je stalo, želite pomoći, ali ne znate kako. Probavate nešto izustiti, ali nemate glasa. Razmišljate o tome da joj možda samo čvrsto stisnete ruke ili zagrlite da joj bude lakše, da se isplače i povjeri vam se kako bi olakšala dušu. Ali nepokretni ste. I ne znate što i kako. Odjednom sve to ispari iz glave i ostane samo ljutnja. Ljutnja na samog/samu sebe jer ne možete ništa poduzeti. Slabi ste, a osjećate da vas osoba kraj vas treba. Mrzite se, strašno se mrzite. Ali pomoći nema, ni za lijek. I onda vam najedanput sine zbog čega se toliko mrzite.
Mrzite se jer ste shvatiti koliko ste zapravo sebični. Koliko ste zapravo egocentrični. Jer osobi kraj vas je teško, istina je. Ali vaši ciljevi utjehe su lažni. Naime, odjednom shvaćate zabludu, prevaru. Vi zapravo u toj situaciji želite sačuvati svoje dobro raspoloženje. Ne želite se upustiti u tugovanje, i to je razlog zbog kojeg želite utješiti dragu vam osobu. Ne kako bi joj pomogli, nego da ju zapravo prisilite da bude dobrog raspoloženja, da vam ga ne kvari. Jer je vama do sada baš bilo lijepo, smijali ste se i veselili nečemu. I došla je ta osoba s tugom na licu. Vi zapravo tugu želite ukloniti ne iz dobrote, želje za pomoći drugome, već za očuvanje vlastite sreće. Koliko je čovjek zapravo gadno, demonsko biće! Kako on zapravo nema srca i sve čini krivo i naopako!
I tako sam sjedio, misleći to. Znao sam da ovaj puta to nije tako. Nisam imao razloga ni želje čuvati vlastitu sreću. Htio sam istinski pomoći, bilo što učiniti, iz puke dobrote, recimo prijateljstva. Ali nisam, nešto me je držalo nijemog i prikovanog za stolicu. Mrzio sam sebe i tu nevidljivu silu. I na tome je i ostalo. Mrzim to i dalje, a osobu u sebi potiho molim sada za oprost i razumijevanje. I nadam se da ću idući puta u životu smoći snage da pomognem.

"Bože, kako mi nedostaješ!" bila je osnovna misao iz koje se sve dalje razvilo. Hodao sam polako kući ulicom i to je bila jedina rečenica, jedina misao u mojoj glavi. Koliko je to bio vapaj iskrenosti, toliko me je sam taj čin, to priznanje beskrajno plašilo. Nedostaje mi. I to sam shvatio tek u trenu kada je ta situacija poprimila svršeni oblik. Nedostaje, to znam sad, kad je to činjenično stanje, kada je ostala samo praznina koja je prije bila jedan divan sadržaj u mojem životu. Kako je čovjek glup. Kako neke stvari uspije shvatiti tek kada je kasno, kada ih spozna na svojoj koži. I to u pravilu ne spozna odmah, već nakon određenog vremena. Samo se odjednom sjeti, iz čista mira, ničime potaknut. I shvati, osjeti punu težinu praznine! Pritišče i ne da više mira.
Upravo tako je sada sa mnom. Hodao sam, nisam se zaustavljao. I odjednom je počela padati kiša. Škrapati, onako polako, ali u velikim kapljama. Rijetko, ali konstantno, postupno se zgušnjavajući. Ubrzo se mogao čuti zvuk kiše, kako pada na lišće drva kestena. Mlaka kiša i gusti zrak pritisnuli su mirise bliže tlu. Osjećao sam miris krošnje kestena pomješan s bazgom. Od kuda mi se javio miris bazge, ne znam, ali prepoznao sam ga. Plavetnilo neba i kiše, zelene krošnje, sivilo ceste i mojih misli.
"Nedostaje mi", ostalo je i dalje tu, pratilo me. I odjednom sam naslutio. Pogledao sam prema nebu. Shvatio sam. Bog, onaj tip na nebu, taj car i zajebant; shvatio sam kako On piše najbolju poeziju, stvara najbolje scenarije. Jer što li je drugo ova scena? Nedostaje mi, osjetim to i spoznam, a ubrzo nakon počne padati kiša. Kao scenarij u nekom filmu. A scena na kojoj se sve odvija, i ova kiša koja pada, podsjećaju na pjesničku sliku. Ja sam ovdje sada, samo da tu pjesmu, sadržaj tog filma prenesem svojim riječima. Ništa više.
Divna spoznaja, slutnja me naježila. Privremeno me uzdigla. Ali nisam zaboravio na ono jedino, ono što je bilo početak svega ovoga:
"NEDOSTAJE MI". Na tome neka ostane.