Vrućina. Apsolutno mirovanje, jedine kretnje su fini pokreti prstima i zglobom desne ruke. Ne, nije riječ o drkanju, perverzne moje dame i bolesna gospodo, već je riječ o pomicanju miša i pritiskanje gumbića istog. Ista radnja i na tipkovnici, ali bez onog s pomicanjem. Dakle, te beznačajne radnje jedine su moje kretnje, jedini utrošak energije izuzev autonomnih bioloških funkcija. Ali, usprkos tome, osjećam neopisivu vrućinu. Došlo je ljeto.
E da, ljeto. I umjesto da čovjek bude sretan, svjestan kako je sada na odmoru, ne mora raditi ništa već samo uživati, ja moram s tim svim biti nezadovoljan. I jesam bome. Jer nemam volje, nemam energije, nemam ni trunčice te sreće za praznicima. Pokušavao sam samog sebe oraspoložiti, natjerati se da buljim u kompjuter, u PS2, ma da bilo što radim, ali sve bezuspješno. Previše sam bezvoljan čak i za spavanje, ako je to uopće moguće. More me uvijek ista pitanja, i, nazovimo brige, radim svašta, a ne radim ništa. Ništa u ovih par dana nisam učinio konkretno da me to ispuni (opet molim bez bolesnih misli na ovu dvosmislenu rečenicu). Ustvari, možete zaboraviti ovo u zagradi. Zaboravih na jednu bitnu stavku koja ipak mijenja istinitost prethodne rečenice: redovito drkanje. No, krenimo dalje. Smiješno, Word riječ DRKANJE nema u svojem rječniku po defaultu. Neka sad i to nauči. Ts, ts, tako bitna riječ, a nema…
Vrućina i Praznina. Samoća. I ja. Koje krasno društvo. A i Misli se katkada pridruže, svrate i Pitanja koji puta, u zadnje vrijeme sve češće. I zabavljamo se, pričamo. Zabavljamo se umirući od dosade. I tako idu dani, polako se vuku. I nemaju smisla, nepotrebni su. Sweet lady Luck mi nije baš sklona, čini mi se. A ni Sreća me neće, Veselje mi je odavno okrenulo leđa. Zato se krećem u drugom društvu, u novom miljeu, izbjegavajući pritom bivše drugove. Nedostaju mi, a koji puta mi je drago da sam ih se riješio. Ne znam što da o svemu tome mislim, a koji puta mi je sve kristalno jasno.
Ubih kukca na zidu, zamijenih stolac na kojem sjedim dok pišem jer se ugrijao i dupe će mi se uznojit. I izgubio sam tok misli. Ma vjerojatno nije bio neki tok kada sam ga smetnuo s uma u nekoliko sekundi koliko je trebalo da dohvatim šlapu, raspalim po zidu, opsujem jer je ostao flek, odem po toaletni papir da mogu isti obrisati, obrišem, zamijenim stolac i sjednem kako bih nastavio pisati. Moram pročitati „Roman toka svijesti“, mislim da se tako zove. Živo me interesira što ima u knjizi, o čemu lik u knjizi razmišlja i ono bitnije, na koji način. Da se mogu usporediti.
I sjedim sada, slušam glazbu koji namjestih da svira na QCD-u. Paše mi. Ali glava prazna. U biti nije prazna. Jer Ona je u njoj. Ne znam da li da o tome pišem, ili da probam to potisnuti, jer ispast će da sam sve ispred napisao kao uvod u priču o Njoj. Nisam. Pišem što mi pada na pamet, sve misli bacam iz glave, još slabo probavljene i promišljene, na ovaj virtualni komad papira u Wordu.
Dvominutna stanka. Zamišljenost, a iz nje me probudila riječ: depresiva. Kako i zašto mi je ona pala na pamet, pojma nemam. Na to nisam spao. Ili možda jesam, a nisam niti svjestan? Bože, ovo izgleda ko tekst nekoga luđaka, nekog manijaka, podvojene ličnosti. Nadam se da je čitatelj u stanju razumjeti da ovdje ima i pretjerivanja, čisto za literarne svrhe. Uostalom, mislite što hoćete. Boli me kurac.
Ona. Hehe. Da, Ona. Opet mi je doprla u misli. Glupost, to ću vam reći. Velika glupost. Mogu i ne moram se odati i reći o kome se radi, jelda? Neki bi ovo mogli ovo i krivo protumačiti. No briga me. Prijateljstvo, ili ne. Može se time smatrati, a nije niti blizu tome. Da li to želim ili ne, ne znam. Malo da, malo ne. Odgovara mi i ne odgovara. Kao samotnjaku smeta, no koji puta i paše za promjenu. Bože, naglost, nagloća, naglina, ne mogu naći riječ, no shvaćate o čemu je riječ, koštala me sto puta u ovakvim situacijama. Jer se nabrijem na tu situaciju u kojoj se nađem, počnem ju pre žestoko i pre srčano razmatrati. Nakon toga reagiram ishitreno u strahu da kasnije neću moći. I uvijek iza toga dođe razočaranje i tuga. Znam, više nego svjestan sam da će do toga doći i ovaj put. Baš znam, slutnja mi skače po glavi. No navikao sam, i briga me! Još jedna takva situacija mu moru drugih. Ona. Želim i ne želim njenu naklonost. Želim i ne želim njeno prijateljstvo. Želim i ne želim Nju kao nešto više. Ne znam niti sam što hoću. Onda se odlučujem za: NIŠTA. I ostanem na tome i uvijek se tome vraćam.
Paradoksi. Svijetle i istovremeno tamne točke mog života. Nešto što me gradi i uništava, upotpunjava i urušava, nešto bez čega čas ne mogu, čas želim da nestane, nešto što istovremeno volim i mrzim, prezirem i obožavam, pljujem i ljubim, odbijam od sebe i grlim. Ali me uvijek prati. I kada se još jedan paradoks javi, kada mi ponudi te svoje divne dvije krajnosti, koje su obje uvijek jednako privlačne, slatke i neodoljive, ja ne poduzmem ništa. Vuku me svaka na svoju stranu, jednakom jačinom. I tako ja ostanem tamo gdje jesam, ne priklonjen ni jednoj strani. Rijetko se događa da pređem svojevoljno na jednu stranu. Ali što se tiče ženskog roda, ono malo puta kada sam odlučivao, uvijek je išlo na: idemo probat, ajmo riskirat, pa što može biti? I uvijek tuga, razočaranje. Ali uvijek se vraćam tome: da, kreni, probaj. Ko budala koja se zaletava uporno glavom u isti zid u slijepoj ulici, umjesto da se okrene i ode u drugom smjeru. No očito ne znam skretati. Ili ne želim, onako čisto iz mazohističkih pobuda. Ma tko bi ga znao više? Sada dolazim u napast ogromnim slovima ispisati njeno ime u tekstu i izjavit ljubav, reći joj neka otvori ovaj bedasti blog da to vidi. A s druge strane dolazim u napast ovaj cijeli tekst obrisati, poštedjeti se već toliko spominjane tuge i razočaranja, sramote, suvišnih komentara, i onog čega se najviše bojim, potpunog otuđenja od Nje. Od svega to najmanje želim. Ili ne? Volim te, divni moj paradokse! Mrzim te!
Eto, i za kraj što reći? Za kraj, jer ne osjećam više ni trunčicu potrebe, volje i želje pisati. Ne znam, zaista ne znam. A opet mi ne djeluje kako kraj. Nikako. Jer tek sam se malo otvorio, tek je krenulo u laganom mlazu iz mene curiti ono što me muči. Još je daleko onaj slap koji ima poteći. No ovo mjesto, ovaj virtualni Wordov papir, kasnije stranica bloga, i ljudi koji to čitaju, oni nisu ono što želim. Ne mislim se tako otvarati. Čemu? A opet želim nastaviti, ovaj mlazić želim pretvoriti u slap s protokom većim od protoka Amazone.
Zavjesa vrata balkona se počela sablasno podizati, kao da neka sila njome upravlja. Vjetar je zapuhao snažno. Neka brutalna snaga iznenada se javila vani i ubrzo iščeznula. Zvuk vrijedan divljenja.
Dosta je!
Post je objavljen 20.06.2006. u 01:51 sati.