Ovo što ću opisati sigurno se svakome od vas dogodilo preko nekoliko puta, ili barem jednom u životu:
Dogodila se nekome vama bliskome neka tragedija, neki tužan događaj, ima ozbiljnih problema, ili je možda samo beskonačno tužan/tužna zbog nečeg, više ili manje važnog. I vi gledate tu osobu, očitavate više nego jasno žalost na njenom licu. I tu stajete. Skamenjeni. Jer silom biste htjeli dotičnoj osobi pomoći, ne biste htjeli da je dalje žalosna. Smišljate načine kako ju oraspoložiti, sto vam se mogućnosti vrti po glavi. Ali znate vrlo dobro da niti jedna od njih nije ona koju tražite. I razmišljate dalje, tražeći načina da utješite vama dragu osobu, ali kako vrijeme prolazi, sve više shvaćate da to ne možete. Da jednostavno niste u stanju. A i dalje gledate njeno tužno lice koje more brige i problemi i tisuću pitanja i muka.
Da, silno vam je stalo, želite pomoći, ali ne znate kako. Probavate nešto izustiti, ali nemate glasa. Razmišljate o tome da joj možda samo čvrsto stisnete ruke ili zagrlite da joj bude lakše, da se isplače i povjeri vam se kako bi olakšala dušu. Ali nepokretni ste. I ne znate što i kako. Odjednom sve to ispari iz glave i ostane samo ljutnja. Ljutnja na samog/samu sebe jer ne možete ništa poduzeti. Slabi ste, a osjećate da vas osoba kraj vas treba. Mrzite se, strašno se mrzite. Ali pomoći nema, ni za lijek. I onda vam najedanput sine zbog čega se toliko mrzite.
Mrzite se jer ste shvatiti koliko ste zapravo sebični. Koliko ste zapravo egocentrični. Jer osobi kraj vas je teško, istina je. Ali vaši ciljevi utjehe su lažni. Naime, odjednom shvaćate zabludu, prevaru. Vi zapravo u toj situaciji želite sačuvati svoje dobro raspoloženje. Ne želite se upustiti u tugovanje, i to je razlog zbog kojeg želite utješiti dragu vam osobu. Ne kako bi joj pomogli, nego da ju zapravo prisilite da bude dobrog raspoloženja, da vam ga ne kvari. Jer je vama do sada baš bilo lijepo, smijali ste se i veselili nečemu. I došla je ta osoba s tugom na licu. Vi zapravo tugu želite ukloniti ne iz dobrote, želje za pomoći drugome, već za očuvanje vlastite sreće. Koliko je čovjek zapravo gadno, demonsko biće! Kako on zapravo nema srca i sve čini krivo i naopako!
I tako sam sjedio, misleći to. Znao sam da ovaj puta to nije tako. Nisam imao razloga ni želje čuvati vlastitu sreću. Htio sam istinski pomoći, bilo što učiniti, iz puke dobrote, recimo prijateljstva. Ali nisam, nešto me je držalo nijemog i prikovanog za stolicu. Mrzio sam sebe i tu nevidljivu silu. I na tome je i ostalo. Mrzim to i dalje, a osobu u sebi potiho molim sada za oprost i razumijevanje. I nadam se da ću idući puta u životu smoći snage da pomognem.
Post je objavljen 14.06.2006. u 01:41 sati.