Predvečerje, sunce je još na nebu i grije. Sjedim na užarenom betonu. Ne smeta me. Sjedim i osjećam u zraku odnekud onaj jaki, slani miris mora. Ali to nije to. Pomiješan je sa slatkim mirisom ruža koje cvatu u blizini. Osjeti se i miris trave. Ali ima nešto što bi svakom drugom promaklo, i meni zamalo. U zraku je onaj grokoslatki miris. Miris ljubavi. Još ga se dobro sjećam, mogu ga prizvati u sjećanje kad god hoću i s lakoćom. Jedino ne znam želim li ga prihvatiti ili ne. Paradoks. Jer istodobno se želim i njemu izgubiti, pustiti da me preplavi i uguši, a s druge strane svjestan sam da s tom djetinjom naivnošću jedino mogu na kraju riskirati tugu, bol i razočaranje. Ne znam.
Ne znam ni sam više jesam li više lud i beskrajno zaljubljen u Nju, ili želim od toga pobjeći. Ne znam da li mi ovaj gorkoslatki miris godi ili me guši, da li miriše ili smrdi. U biti, plašim se da Joj se više neću moći oduprijeti. Bojim se da će sve brane od bujica popustiti, svi se štitovi od naleta slomiti. A bujica i naleta je sve više i nose, viču Njeno ime. Neću Joj se moći dugo odupirati. A ako Joj sve ovo kažem, ako Joj sve priznam, što onda? Mogu stajati i čekati na koji način će me odbiti. Kako da Joj objasnim da Ju želim, a istovremeno za to nemam snage? Kako Joj objasniti da je ona meni istovremeno i najveća sreća i najljuća tuga, da nisam ni sam siguran je li to samo još jedan moj hir ili je nešto drugo; kako da Joj objasnim da Joj se svaki puta radujem kao malo dijete, ali onda budem pasivan kad je kraj mene; kako da Joj objasnim da je to tako jer Ju gledam, i to mi je dovoljno da budem preplavljen srećom; kako da Joj objasnim sve, kada ne mogu niti sada na virtualni papir, jer riječi ne dolaze? Kako? Jer sve su riječi ovog svijeta na cijeloj paleti jezika i dalje premalo da Joj iskažem kako Ju doživljavam. I kako Ju onda opisati, gledanu mojim očima, kada nema tog pridjeva da takne samo površinu onoga što ja vidim? Eto, to su simptomi zaljubljenosti. Bože, pomozi mi! Ili odmozi!
Želim ići na spoj, da se vidimo, da se nervozno spremam, preznojavam od treme kada dolazim na dogovoreno mjesto, da se psujem uvjeren da sam obukao krive stvari, da se ljutim na sebe zbog beznačajnih sitnica dok putujem… I da Ju onda u daljini ugledam, noge mi se presjeku od straha dok hodam nespretno prema njoj. Da Ju pogledam i zadrhtim od Njenog savršenstva, ljepote i sjaja. I da mi tada dođe u glavu da je čekala mene, samo mene, da tada shvatim da me učinila time posebnim i beskrajno sretnim. Želim opet biti voljen. I bezuvjetno voljeti. Nju.
Osamljenih trenutaka kada mogu samo lutati mislima je sve više. Ili ih samo u zadnje vrijeme češće primjećujem. I lutam tim prostranstvima satkanima od misli, slika i glasova. A u svakoj misli Ona, u svakoj slici ponovno njen lik, u tom moru glasova uvijek se izdvoji Njen slatki šapat ili smijeh. I što više vrijeme prolazi, sve jasnije postaje koliko mi Ona znači. Jer daje smisao svakoj mojoj misli, uklapa se savršeno u svaku moju sliku, njen šapat stišava buku u mojoj glavi. I u tim osamljenim trenucima, na osamljenim mjestima, zamišljam kako bi bilo da je ona sada tu pored mene, da ju držim za ruku. Njenom pustom slikom, imaginacijom, varkom, fikcijom, varam samog sebe kako bih ublažio samoću, donedavnu najbolju prijateljicu… Sa mnom je gotovo…
Zašto velikim slovom? Zašto Ona? Sada sam upravo napisao. Jer ju doživljavam kao izvor lijepih osjećaja, a štit od ružnih, kao izvor savršenstva. A to su obilježja bogova. A ONA JE MOJA BOŽICA…
Post je objavljen 29.06.2006. u 09:38 sati.