ponedjeljak, 26.06.2006.
Šesti mjesec
|
Čudan mi je ovaj šesti mjesec. Ima neku posebnu vibru koju svake godine odjednom osjetim i zbog koje se u meni pojavi nekakva neobjašnjiva sreća. Iako se ne događa bogzna šta (nogomet mi nije napet), imam dojam kao da je stalno neki muving araund. Šesti mjesec je mjesec tuluma, mjesec kad si više vani nego doma. Dani su dugi, toplo je ali ne i suho, sve je još zeleno i - što je najbolje - pravo ljeto tek dolazi. Samim tim šesti mjesec je najbolji mjesec. Iako je meni sedmi zapravo najbolji, šesti je još bolji - jer koliko god da je dobro najbolje tek dolazi. Zato je zapravo šesti najbolji, iako je sedmi "službeno" najbolji...
Mislim da sam upao u bijelu rupu (oni koji su pozorno pratili Crvenog patuljka znat će o čemu pričam). Enivej, u šestom mjesecu je već po danu vruće i najbolje je zabiti se u neku hladovinu - studentsku sobu, nečiji stan, park ili kakvu birtiju - i tamo prespavati najgore. Ali predvečer kad splasne vrućina počinju aktivnosti. Tad se može ići ovdje i ondje, gdje već noge odvedu. Zapravo od čekanja da prođe vrućina čovjek se toliko zasiti zatvorenog prostora da je zanimljivo i samo izaći vani i mirisati zrak. Zajednički nazivnik svih tih večernjih/noćnih gibanja je memljiva vrućina, sparni ljepljivi zrak od kojeg bi se najradije svukao do gola. Ali baš i jest poanta u tome da se ne svuče nego da se uživa u tom osjećaju. Jer nije to ona tipična ljetna sparina. U ovoj ima neke svježine i mirisa... Ne znam, to je tako samo u šestom mjesecu i tko nije osjetio sam, ne može mu se ni objasniti. Doduše, kako nisam bio u šestom mjesecu na moru već 10 godina, tako se sve ovo odnosi na kontinentalu, tj. Zagreb. Kakogod, u šestom mjesecu osjećam "praiskonski" nagon da idem vani, da je tulum 24/7, da smo na nekoj zelenoj površini na klupicama i držimo se za pivu, i da su sve klupice pune ekipe koja isto to radi. Tako je barem bilo prvih godina mog boravka u Zagrebu i na to sam nekako programiran. A otponac da se program pokrene je upravo ta lipanjska vibra u zraku. I sad, možete zamisliti koliko se glupo osjećam potpuno sam u stanu, za knjigom, kad je i ono malo društva što mi je ostalo odgibalo svak na svoju stranu. Pitam se nije li tako zapravo uvijek i trebalo biti, jer ionako je vrijeme ispitnih rokova i trebalo bi se izolirati i učiti. Ko mi je kriv kad sam se uvijek družio s onima koji tulumare a ne s onima koji uče... Kakogod, ono prvo mi je bilo draže i pravo je sranje što toga više nema. |
utorak, 20.06.2006.
Kazna za besposličarenje
|
Iako me čeka još pisanja o Svamiđijevoj turneji, pitanje je kad ću (a i hoću li) nastaviti o tome. Nemam baš vremena za pisanje, a i nekako prestaje biti aktualno. Prošlo je već 3-4 tjedna od tad. Uglavnom, ovu donju sliku kao da je sudbina poslala u moj Inbox. Eto, prije četrdesetak godina bi me strpali u zatvor, a nešto mi govori da tamo ne bih bio usamljen...
 |
subota, 10.06.2006.
Svamiđijeva turneja - 4. dio
|
Koliko god da je bilo lijepo proteklih dana, u Zagrebu je meni bio vrhunac doživljaja. Samo taj jedan dan u Zagrebu, kojeg sam po prvobitnom planu trebao provesti na putu iz Rijeke za Split, značio mi je skoro kao i svi ovi dani do tad. Nama, Svamiđijevim učenicima, je definitivno najljepše kad smo sa svojim Učiteljem, a tog ponedjeljka ja sam se zaista nauživao Svamiđijevog prisustva. Možda nekome ovo sve čudno izgleda, pogotovo ako mu/joj je sama ideja bivanja učenikom, tj. imanja Gurua strana. Velika većina bi vjerojatno sve ovo strpala u koš nekakvog sektaštva, a samu privrženost duhovnom učitelju okarakterizirala kao posljedicu opranog mozga. Nažalost ljudi se plaše drugih ideja i drugih kultura, a pojam gurua doživljavaju negativno, uglavnom ga povezujući s nekakvom zaluđenošću i slijepim sljedbeništvom. Takvo mnijenje posljedica je nekih, žaljenja vrijednih, primjera koji su i samoj riječi guru dali potpuno iskrivljeno značenje. Riječ guru sastavljena je od dvije riječi: gu , što označava tamu; i ru, što znači svjetlost. Dakle, guru je onaj tko nas vodi iz tame neznanja u svjetlost znanja. Drugim riječima - učitelj. U Indiji riječ guru koristi se za bilo kakvog učitelja, od učitelja pisanja pa do duhovnog učitelja. Srećom, postoje ljudi dovoljno slobodni od dogmi i otvorenog uma, koje već ponuđeni odgovori i mnijenje većine ne zadovoljavaju. Takvi ljudi, duhovni tragaoci, često upravo i traže vodstvo učitelja. A tek pojedini od njih imaju i sreću postati učenicima neke od velikih duša koje hodaju ovim planetom. U onima koji odgovore pronađu u svom Učitelju, spontano se javlja privrženost i ljubav spram Učitelja. Samim tim, provesti neko vrijeme u njegovom prisusutvu za svakog učenika je velika sreća i zadovoljstvo. Biti s njim u maloj grupi ljudi, u opuštenoj i obiteljskoj atmosferi, je nešto što rijetko imamo priliku. Tog ponedjeljka bio sam dvaput u takvoj situaciji, a bio sam i na javnom predavanju na Velesajmu. Takve situacije čovjeka stvarno ispune srećom, mirom i zadovoljstvom kakve ni jedna druga situacija ne može dati. Koliko god da sam bio umoran od seminara i putovanja, na kraju dana bio sam pun energije i potpuno budan. Koliko mi je to koristilo saznao sam vrlo skoro - pao je plan da iste večeri idemo za Split, a ja sam trebao voziti. Cure koje sam vozio bile su popuno iscrpljene. Za razliku od mene, njihove dužnosti nisu prestale niti u Zagrebu, a morale su već ujutro biti u Splitu. Vjerojatno bi bilo bolje da smo svi odspavali i rano ujutro krenuli, ali šta je - tu je. Krenuli smo oko ponoći, po kiši koja je ponovo jačala. Na prvom stajalištu na autoputu smo stali popiti kavu, ali naravno da je nismo mogli dobiti. Pobogu, tko još pije kavu u jedan u noći?!? Jedva smo iskamčili nešto tople vode da razmutimo one "3 u 1" instant kave . Naravno da nam je frajer to i naplatio, no u ta doba noći za cijenu kave ne pitaš. Cijelim putem je toliko pljuštalo da nisam vidio cestu pred sobom. Na momente smo vozili jedva 70 km/h. Srećom, išli smo sa dva auta a ja sam vozio drugi, tako da sam se ravnao po stražnjim svjetlima auta pred sobom. Kako je njemu bilo voziti, nisam pitao. Stvarno gadna noć na autoputu, ali i nezaboravno iskustvo. Od Svetog Roka nadalje je kiša pomalo stala, a u Splitu - toplo i vedro, ni traga od hladne i kišovite klime kontinenta!
Po dolasku u Split željeli smo samo negdje se srušiti i odspavati par sati, ali sudbina je imala drukčije mišljenje - stan u kojem smo bili smješteni se renovirao do jučer i od namještaja je imao samo novu kuhinju i parket! Glupo smo se pogledavali u nevjerici, gledajući kako i gdje da malo ubijemo oko. Proklinjao sam odluku da opremu za spavanje ostavim u Zagrebu. Još kad pomislim da sam odbio prijateljev poziv da spavamo kod njega, misleći kako nam je smještaj već organiziran... Da ne upadamo u crnjak u tom stančiću, nas dvoje smo otišli na Marjan, ležali na klupi i uživali u tišini i lijepom vremenu. U pekari smo kupili neka topla peciva, naizmjenično spavali na prostirci (jedinoj koju smo imali), jeli i gledali brodove kako dolaze i odlaze. |
utorak, 06.06.2006.
Svamiđijeva turneja - 3. dio
|
Dolazak u Umag u četvrtak ujutro bio je strateški planiran. Zapravo smo trebali stići već u srijedu uvečer, kao i ostatak ekipe, ali zbog okolnosti koje sam opisao u prošlom postu stigli smo ravno na posao. Ipak, onako odmornima nakon dobrog spavanca i lijepog putovanja nije nam uopće bio problem odmah zasukati rukave. Sumnjam da bi detalji o poslovima koje smo obavljali bili ikome zanimljivi pa se neću previše baviti tom temom. Kakogod, tijekom cijelog seminara sam bio u ulozi onoga koji radi, da bi ostali mogli biti na seminaru. I to mora netko, a kad je Hrvatska domaćin logično je da su hrvati oni koji rade. Naravno da poslu nikad nije kraj, tako da nisam ulovio skoro ništa od predavanja. Ma i kad sam bio na predavanju nisam se baš mogao skoncentrirati, jer sam stalno mislio na stvari koje je još trebalo obaviti. Ostali kažu da je bio lijep seminar, a meni preostaje samo da im vjerujem. Ja sam stvari promatrao iz neke druge perspektive i zapravo je i meni bilo lijepo, ali na drugi način. Raditi u jednom takvom projektu je svojevrsna avantura, i koliko god na momente bilo naporno, iznutra sam bio sretan. U tradiciji joge postoje četiri puta, a jedan od njih je karma joga - joga nesebičnog djelovanja. Znači, raditi bez osobnog interesa, tj. služiti drugima. Zanimljivo je kod karma joge što fizički (pa čak i mentalno) možeš biti iscrpljen a da se iznutra osjećaš dobro, tj. sretno. Koliko god izvana izgledalo kao obično rintanje, toliko uz pravilan unutarni stav to može biti jaka tehnika za upoznavanje sebe. Stvar je samo u stavu. Sad kad ovako sa odmakom mislim o seminaru, vidim da je bilo mnogo sitnica "koje život znače" i koje ne mogu prepričati. Ma i kad bih mogao vjerojatno bi izgledale nezanimljivo. Seminari su obično takvi - doživljaj je više unutarnji, i ono što jednomu znači puno drugi možda nije ni primijetio. Izvana gledano ne dešava se bogzna šta. Tako o samom seninaru i nemam šta puno pričati. Koga zanima kako izgleda seminar, nek dođe idući put.  Možda samo da spomenem jedan lijep događaj kad su u subotu ujutro svi sudionici seminara vježbali na obližnjim sportskim terenima, a Svamiđi je osobno vodio vježbe. To je bilo izvan našeg hotelskog naselja i bilo je dosta prolaznika koji su nas začuđeno promatrali. Nije ni čudo, jer preko tisuću ljudi koji vježbaju pod vodstvom bradatog indijca odjevenog u narančasto baš i nije svakidašnji prizor! Čak su nam se neki od prolaznika pridružili pa su i oni vježbali na travnjaku ispred obližnjeg hotela. A nama je bilo lijepo jer nije baš svaki dan da Svamiđi vodi vježbe. U takvim situacijama uvijek naučim nešto novo, čak i o stvarima koje godinama znam.     Jedna od mojih dužnosti bila je i noćno čuvanje dvorane. Drugim riječima, svi su spavali u sobama a ja u dvorani na podu. Kako je dvorana bila montažna, poput onih balona koji ponekad natkrivaju tenis-terene, praktički to znači da sam spavao vani. Iako je noću bilo poprilično hladno svejedno sam uživao! Donio sam deke iz nekih apartmana i složio si ležaj. Imao sam osjećaj kao da spavam na plaži. Noću su noćne ptice ćirlijukale svoje noćne pjesme, a u zoru se pjesma promijenila i zapjevale su dnevne ptice. Logično sam zaključio da je riječ o dvijema vrstama ptica, jer kad bi to sve bile iste ptice, nakon cjelonoćnog pjevanja sumnjam da bi im se dalo pjevati još i cijelo jutro. Ta mi se misao provlačila kroz glavu cijele noći, paralelno sa snom. No iako su i jedne i druge ptice bilo vrlo glasne nisu mi smetale da slatko spavam. Umor je bio presudan. Drugu noć u dvorani ću pamtiti i po tome što sam prvi put u životu sanjao dva sna odjednom! Po završetku seminara ostali smo još par sati u jednom apartmanu, koji je bio maltene nekorišten tijekom seminara. Iskoristili smo čiste ručnike i toplu vodu, skuhali kavu, a ja sam ugrabio vrijeme dok je moja vozačica spavala da se bacim u more. Naravno da sam tamo zatekao i neke naše jogere pa smo i bacili na picigin. Nismo ni mi sisla vesali! Kasnije popodne slijedio je put u Opatiju na Svamiđijevo javno predavanje. Došavši na terasu hotela Kvarner ugodno smo se iznanadili - i Svamiđi je bio tu. Jest da je imao neke službene razgovore sa lokalnim funkcionerima (ma neću reći "dužnosnici", nema tih para!) ali mi smo cool sjedili sa strane i pili kavu. Biti u blizini Svamiđija je uvijek lijep doživljaj! Iza predavanja smo imali još privatnog druženja sa Svamiđijem u riječkom joga-centru, a onda je slijedio noćni put kući u Zagreb. Ne trebam ni naglašavati s kojim zadovoljstvom sam se srušio u "voljeni krevetić" i njonjio svih četiri sata, do sedam kad je posao nastavljao.  Detaljnije o Svamiđijevoj turneji, uz više slika, može se pogledati na stranicama društva "Joga u svakodnevnom životu", odakle sam bio slobodan uzeti par slika. |
subota, 03.06.2006.
Svamiđijeva turneja - 2. dio - Istra
|
Jedna od dobrih stvari kad si član nekog društva sa puno članova je i ta, što kad te mrtvog umornog noć zatekne na putu, imaš gdje prespavati. Tako smo i mi pred Rijekom nazvali par ljudi i sredili noćenje. Ujutro oko sedam sati krenuli smo dalje, za Umag. Dan je bio prekrasan! Naprosto ne možeš vjerovati da je jučer bio pravi šugavi jesenski dan, a danas - plavo nebo, sunce, sve se zeleni... Vožnja kroz unutrašnjost Istre bila je čista uživancija. Putem sam razmišljao o tome kako se Istra dobro prodala. Pojam "istarsko" ljudima (pogotovo onima s kontinenta) znači nekakvu kvalitetu, nekakvu neiskvarenost modernim, tradiciju, šta ja znam. Pitam se zašto i mi u Dalmaciji ne možemo isfurati takav imidž, tj. zašto do sada nismo? Možda zato što u Istri nema takvih razlika kao u Dalmaciji, nema "ustaša" i "partizana", ljudi ne mrze jedni druge. Nije baš ni da se u Dalmaciji svi mrzimo međusobno, ali daleko je od toga da vlada sklad. Ljudi samo grabe i otimaju se za novac, varaju jedni druge, spletkare. Za ogrebat se o dinar, a bez da (pošteno) rade, učinit će sve. U toj grabeži najviše pati zajednica, a time opet i svi mi skupa. Ne želim ni pomisliti na Makarsku - kakav biser a kakvi kreteni ga vode... A za to vrijeme Istra ubire pare na svemu onome što i mi imamo. Istarsko primorje se ne može ni mjeriti sa dalmatinskim, a dalmatinska zagora ima isti potencijal kao i istarska unutrašnjost. Ko nam je kriv kad smo budale... Ipak, ne dozvoljavam da mi takve misli pokvare gušt. Ne zavidim istrijanima. Štaviše, uživam vidjeti kako vole i njeguju svoj kraj, kako čuvaju svoju tradiciju, i što je najbolje - dobro žive od toga. Stara je poslovica: Ruka ruku mije. Put nas je vodio pored Motovuna, tako da smo odlučili napraviti laganu digresiju. Nisam nikad bio tamo, pa hajde da vidimo šta je tu toliko posebno. (preporučam kliknuti na slike jer ovako izgledaju bezveze)     Unatoč mojoj skepsi, Motovun je ispao jako lijep gradić. Nije da ću doživotno uzdisati za njim, ali ima neki duh koji ostavlja dubok utisak. Navodno je smješten točno na križanju nekakvih geomantijskih energetskih meridijana, nekakvih tzv. "zmajevih linija" i stoga ima posebnu atmosferu. Ima i knjiga o tome. Kakogod, pogled na okolicu je stvarno lijep, a i grad kao takav je zanimljiv. Čisto je i mirno, i čovjek se stvarno poželi zadržati tu neko vrijeme. Šteta što smo tamo bili veoma rano, prije osam, tako da ništa još nije bilo otvoreno pa ni kavu nismo mogli popiti.        Po dolasku u Umag odmah smo počeli s poslom, kojeg je bilo više nego puno. No u ovakvoj atmosferi nikakav posao nije težak, pogotovo kad dođeš iz jeseni u ljeto! Naravno da se našlo vremena za ohaniti, a ova donja kavica nam je sjelaaaaaa...  |
petak, 02.06.2006.
Svamiđijeva turneja - 1. dio - od Zagreba do Rijeke
 Od 26. do 31. svibnja u Hrvatskoj je boravio Paramhans Swami Maheshwarananda, moj Gurudev. Kao i svake godine, mi njegovi učenici organiziramo Svamiđijev dolazak, što uglavnom znači jako puno posla. Kad Svamiđi konačno dođe, poput kakvih modernih nomada putujemo s njim na seminar i predavanja koja ima po Hrvatskoj. Ove godine Svamiđijeva turneja započela je njegovim dolaskom u Zagreb, u petak 26. svibnja, nakon čega je istog dana počeo joga-seminar u Umagu. Seminar je završio u nedjelju 28., a iste večeri je bilo javno predavanje u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner, u Opatiji. Idućeg dana Svamiđi je imao javno predavanje u Zagrebu na Velesajmu , a dan nakon toga i u Splitu (po prvi put) u hotelu Marjan. Sve u svemu, mnogo putovanja za nas koji ga slijedimo. Moje putovanje počelo je već u srijedu, dva dana prije Svamiđijevog dolaska. Kako nevolje obično dolaze u grupicama, tako se u tu srijedu nakupila hrpa obaveza koje je trebalo obaviti prije puta, a da sve bude još i teže vrijeme je naglo zahladilo i počela je kiša. Ne treba ni napominjati da su dani prije toga bili pravi ljetni, no kad mi idemo raditi onda pada kiša. To je već postalo neko pravilo - kad idemo u Umag, pada kiša - bilo da nas dočeka u Umagu, bilo da već počne u Zagrebu. Naravno, čim padne i prva kap kiše Zagreb se zablokira i nastupi prometni kolaps. Da stvar bude gora, baš na taj dan bila je norijada i tisuće pijanih maturanata su mahnitale po gradu. Radi toga je čak i tramvajski promet po centru bio obustavljen tako da sam tabanao po kiši noseći hrpu stvari. Kad sam konačno ušao u neki tramvaj unutra je bila gomila matruranata koji su puhali u zviždaljke, pjevali, urlali, skakali, itd. Mislio sam da vožnja nikad neće završiti. Na put smo trebali krenuti oko 16h, da stignemo navečer u Umag. Čitav dan je bio stresan jer je trebalo do tad sve obaviti. No, naravno da su stvari tekle malo drukčije. Kako to obično biva, svaka sitnica krenula je neočekivanim smjerom i uskoro smo debelo probili deadline od 16h. Od svog jurcanja s kraja na kraj grada, u vrijeme najveće gužve, potrošili smo četvrtinu rezervoara goriva (tog jutra natankanog "do čepa"). Napravili smo 130 km samo po gradu! Šlag na kraju - prijateljica me je trebala pokupiti na busnom stajalištu, no koliko god se dogovarali uvijek je ona mislila jedno a ja drugo. Mimoilazili smo se oko pola sata. Bilo je dobih 19h kad smo konačno napustili grad, no ni tad nevolje nisu prestale. Cijelim putem padala je kiša a nama se odmah raspao brisač. Stali smo na zaustavnom traku autoputa to popraviti, i moram priznati da je najgora stvar na svijetu zautaviti se na zaustavnom traku. Srećom, uspio sam brzo sastaviti brisač i produžili smo. Da uštedimo koji dinar na cestarinama išli smo starom cestom od Karlovca do Rijeke. No nakon Delnica smo se ipak uključili na autoput jer je ona stara cesta postala jeziva - sumrak, kiša, magla vani, zamagljena stakla koja se nikako ne daju odmagliti, auta koja se odjednom pojavljuju, rub ceste koji se ne vidi... Odluka je pala - u Rijeci noćimo i ujutro rano nastavljamo za Umag. Dosta je bilo za jedan dan. U Umag bi ionako došli oko ponoći. |
Povratak na blog
|
Gospe moja!!! (čitaj "guospe moja", onako kako dalmatinske babe izgovaraju). Nekih malo više od tjedan dana nije me bilo ni doma, ni na internetu, ni na blogu. Kad sam se vratio imao sam šta vidjeti - blogovi koje obično pratim napredovali su za hrpu postova. Trebalo mi je dobrih sat vremena da pogledam sve. Očito je došlo plodno doba za pisanje. A onda dođem na svoj blog kad ono - šok! Brojač pokazuje oko 1200 posjeta više nego prije tjedan dana!!! Pa pobogu, od početka pisanja mog bloga do dana kad sam otišao iz Zagreba, prije 8-9 dana, bilo je sve skupa oko 900 i nešto posjeta. A sad, kad me nema, 1200-tinjak novih!?! Izgleda da sam najpopularniji kad ne pišem. Da mi možda čitaoci ne žele nešto reći? Srećom nisam motiviran popularnošću pa ću, unatoč tome što će broj posjeta rapidno pasti, nastaviti pisati.
 Kako sam zadnjih dana puno radio i puno putovao, a pritom imao fotoaparat, mislim da ću umjesto jednog posta napisati više njih odjednom. No za početak, neke stare stvari ću promijeniti - npr. one viceve sa strane koji su valjda i samom vragu dosadili. Ipak, kako smatram da su to dobre fore (da nisu ne bi ih ni stavljao na blog), šteta bi ih bilo izbrisati skroz. Zato ću ih strpati na ovaj post. Toliko u "riječi urednika". *************** Pričaju dva policajca: -Šta je to: bijelo je - koka nije, leti - ptica nije? -Hmmmm...a da nije zagonetka? *************** -Halo! -Molim? -A, moliš, nazvat ću te kasnije. *************** Sjede građevinski radnici Englez, Francuz i Mujo na 20 katu zgrade koja se gradi i otvaraju paketiće sa doručkom: Englez: "Fuck it! Opet mi je Mary napravila tost sa putrom i sirom. Već 20 godina mi pravi isto svaki dan. Ako mi i sutra smjesti isto, skačem dolje da se ubijem!" Francuz: "Mon Dieu! I meni je Jacqueline opet napravila baget sa majonezom, brijem i gljivama. Ako sutra bude isto, solidarno skačem i ja!" Mujo: "Jebo mater, evo u mene opet neki glupi hljeb sa marmeladom! Ako i sutra bude isto, vala eto i mene za vama dolje!" Naravno, sutradan kao i do tada, svi imaju isto za doručak. Skoči Englez, skoči Francuz, i Mujo hrabro za njima. Na sahrani njih trojice stoje Mary, Jacqueline i Fata: Mary: "Dear God! Da smo samo znale šta ih tisti. Da su nam bar jednom rekli da ne vole jesti uvijek isto. Oh, mučenici jadni. Pa napravila bih neki drugi sendvič. (Šmrc)" Jacqueline: "Da, draga moja (šmrc), i ja bih mom mužu napravila nesto drugo; da sam samo znala..." Fata: "Jes' vala... . Samo ne znam što skoči Mujo. On je vazda sam spremo svoj doručak..." *************** Srušio se avion u džunglu. Preživjelo nekoliko njih, među njima: Amer-FBI agent, Francuz, Rus i Mujo. Amerikanac, obučeni agent, odmah počeo naređivati i organizirati: "You will provide woods, you will find water, you (Mujo) will provide supplies..." Svi se vratili, našli drva za vatru, vodu... jedino Muje nema. Kaže Amer: "We have to find him" i krenu ga tražiti po džungli. U jednom trenutku primijete da se mrda jedan žbun, priđu, kad ono iskoči Mujo: - Suplaajs!!! *************** Dvije časne sestre izašle u prirodu i šetale jednog popodneva. Jedna se zvala Sestra Matematika, zbog svog izoštrenog smisla za matematiku, a druga Sestra Logika, zato što je bila jako logična. Počelo se smrkavati, a one su bilo daleko od manastira. -SM: Jesi li primijetila ovog muškarca iza nas, izgleda da nas prati. Bog zna šta hoce od nas... -SL: Eh, to je logično - hoće nas silovati. -SM: O, ne - na ovoj udaljenosti će nas stići za nešto manje od petnaest minuta. šta da radimo? -SL: Jedino logično - idemo brže. -SM: Ali to ne pomaže. -SL: Naravno da ne pomaže! On će učiniti jedinu logičnu stvar - i on će ići brže. -SM: Oh, šta da radimo? Na ovoj udaljenosti će nas stići za manje od deset minuta. -SL: Jedino logično sto možemo uciniti je da se razdvojimo. Ne može nas obje pratiti. Muškarac je odlučio pratiti Sestru Logiku. Sestra Matematika je sretno stigla u manastir, ali se silno živcirala šta se dogodilo s Logikom. Ubrzo se i ova pojavila u manastiru. -SM: Sestro Logiko, hvala dragom Bogu! Pričaj - sta se dogodilo! -SL: Pa dogodilo se jedino logično, nije nas mogao pratiti obje i izabrao je mene. -SM: Ma, to znam (pomalo ljubomorno), ali šta se dogodilo nakon toga? -SL: Pa jedino logično: ja sam počela trčati što sam brže mogla i on je počeo trčati. -SM: I onda, šta se dogodilo? -SL: Pa jedino logično, stigao me je -SM: O, ne! Šta si učinila? -SL: Jedino logično: Podigla sam haljinu! -SM: O, ne, sestro! Šta je on učinio? -SL: Jedino logično: Spustio je hlače. -SM: O, ne! Šta se onda dogodilo? -SL: Pa to je valjda logično! Jedna časna sestra s podignutom haljinom trči brže od jednog muškarca kojem su hlače spuštene ispod koljena... I za sve vas koji ste mislili da će ova priča biti bezobrazna: Izmolite 4 puta Oče Naš, par puta bičem po leđima i nazad na posao!!! |
