~ tko sam ja uopće? ~

Od 26. do 31. svibnja u Hrvatskoj je boravio Paramhans Swami Maheshwarananda, moj Gurudev. Kao i svake godine, mi njegovi učenici organiziramo Svamiđijev dolazak, što uglavnom znači jako puno posla. Kad Svamiđi konačno dođe, poput kakvih modernih nomada putujemo s njim na seminar i predavanja koja ima po Hrvatskoj. Ove godine Svamiđijeva turneja započela je njegovim dolaskom u Zagreb, u petak 26. svibnja, nakon čega je istog dana počeo joga-seminar u Umagu. Seminar je završio u nedjelju 28., a iste večeri je bilo javno predavanje u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner, u Opatiji. Idućeg dana Svamiđi je imao javno predavanje u Zagrebu na Velesajmu , a dan nakon toga i u Splitu (po prvi put) u hotelu Marjan. Sve u svemu, mnogo putovanja za nas koji ga slijedimo.
Moje putovanje počelo je već u srijedu, dva dana prije Svamiđijevog dolaska. Kako nevolje obično dolaze u grupicama, tako se u tu srijedu nakupila hrpa obaveza koje je trebalo obaviti prije puta, a da sve bude još i teže vrijeme je naglo zahladilo i počela je kiša. Ne treba ni napominjati da su dani prije toga bili pravi ljetni, no kad mi idemo raditi onda pada kiša. To je već postalo neko pravilo - kad idemo u Umag, pada kiša - bilo da nas dočeka u Umagu, bilo da već počne u Zagrebu. Naravno, čim padne i prva kap kiše Zagreb se zablokira i nastupi prometni kolaps. Da stvar bude gora, baš na taj dan bila je norijada i tisuće pijanih maturanata su mahnitale po gradu. Radi toga je čak i tramvajski promet po centru bio obustavljen tako da sam tabanao po kiši noseći hrpu stvari. Kad sam konačno ušao u neki tramvaj unutra je bila gomila matruranata koji su puhali u zviždaljke, pjevali, urlali, skakali, itd. Mislio sam da vožnja nikad neće završiti. Na put smo trebali krenuti oko 16h, da stignemo navečer u Umag. Čitav dan je bio stresan jer je trebalo do tad sve obaviti. No, naravno da su stvari tekle malo drukčije. Kako to obično biva, svaka sitnica krenula je neočekivanim smjerom i uskoro smo debelo probili deadline od 16h. Od svog jurcanja s kraja na kraj grada, u vrijeme najveće gužve, potrošili smo četvrtinu rezervoara goriva (tog jutra natankanog "do čepa"). Napravili smo 130 km samo po gradu! Šlag na kraju - prijateljica me je trebala pokupiti na busnom stajalištu, no koliko god se dogovarali uvijek je ona mislila jedno a ja drugo. Mimoilazili smo se oko pola sata. Bilo je dobih 19h kad smo konačno napustili grad, no ni tad nevolje nisu prestale. Cijelim putem padala je kiša a nama se odmah raspao brisač. Stali smo na zaustavnom traku autoputa to popraviti, i moram priznati da je najgora stvar na svijetu zautaviti se na zaustavnom traku. Srećom, uspio sam brzo sastaviti brisač i produžili smo. Da uštedimo koji dinar na cestarinama išli smo starom cestom od Karlovca do Rijeke. No nakon Delnica smo se ipak uključili na autoput jer je ona stara cesta postala jeziva - sumrak, kiša, magla vani, zamagljena stakla koja se nikako ne daju odmagliti, auta koja se odjednom pojavljuju, rub ceste koji se ne vidi... Odluka je pala - u Rijeci noćimo i ujutro rano nastavljamo za Umag. Dosta je bilo za jedan dan. U Umag bi ionako došli oko ponoći.