~ tko sam ja uopće? ~

Jedna od dobrih stvari kad si član nekog društva sa puno članova je i ta, što kad te mrtvog umornog noć zatekne na putu, imaš gdje prespavati. Tako smo i mi pred Rijekom nazvali par ljudi i sredili noćenje. Ujutro oko sedam sati krenuli smo dalje, za Umag. Dan je bio prekrasan! Naprosto ne možeš vjerovati da je jučer bio pravi šugavi jesenski dan, a danas - plavo nebo, sunce, sve se zeleni... Vožnja kroz unutrašnjost Istre bila je čista uživancija. Putem sam razmišljao o tome kako se Istra dobro prodala. Pojam "istarsko" ljudima (pogotovo onima s kontinenta) znači nekakvu kvalitetu, nekakvu neiskvarenost modernim, tradiciju, šta ja znam. Pitam se zašto i mi u Dalmaciji ne možemo isfurati takav imidž, tj. zašto do sada nismo? Možda zato što u Istri nema takvih razlika kao u Dalmaciji, nema "ustaša" i "partizana", ljudi ne mrze jedni druge. Nije baš ni da se u Dalmaciji svi mrzimo međusobno, ali daleko je od toga da vlada sklad. Ljudi samo grabe i otimaju se za novac, varaju jedni druge, spletkare. Za ogrebat se o dinar, a bez da (pošteno) rade, učinit će sve. U toj grabeži najviše pati zajednica, a time opet i svi mi skupa. Ne želim ni pomisliti na Makarsku - kakav biser a kakvi kreteni ga vode... A za to vrijeme Istra ubire pare na svemu onome što i mi imamo. Istarsko primorje se ne može ni mjeriti sa dalmatinskim, a dalmatinska zagora ima isti potencijal kao i istarska unutrašnjost. Ko nam je kriv kad smo budale... Ipak, ne dozvoljavam da mi takve misli pokvare gušt. Ne zavidim istrijanima. Štaviše, uživam vidjeti kako vole i njeguju svoj kraj, kako čuvaju svoju tradiciju, i što je najbolje - dobro žive od toga. Stara je poslovica: Ruka ruku mije.
Put nas je vodio pored Motovuna, tako da smo odlučili napraviti laganu digresiju. Nisam nikad bio tamo, pa hajde da vidimo šta je tu toliko posebno.