|
Kad bi se čovjek više ili manje, ovisno o intenzitetu interesa, posvetio svemu što ga zanima, a potom odabrao koje područje najviše preferira zanemario bi sve svoje obveze ili na isto utrošio pola života. Biti talentiran, a bez mogućnosti ostvarenja svojih želja ili ostati u neznanju vještine koju se posjeduje zbog oskudnosti ideja čiji se ciljevi čine daljima nego to jesu, ima isto značenje propusta. Osnovna razlika je u žaljenju neispunjenja, odustajanju ili daljnjem ustrajanju zbog čega se emocionalni angažman osvećuje jače i srditije nego umna sila.
Nije teško zaključiti da je tome krivac potreba, praktičnost življenja i nezahvalnost htijenja, ego kojem strah od neuspjeha prodaje uvjerljivu priču o gubitku vremena. Nagon koji čovjeka tjera predano se posvetiti 'moranju' osveta je za nadu i njome novači odgovore na pitanje "Vrijedi li rizika?" pred kojim većina pada na ispitu. Za njih same, ne za čovječanstvo ni spas svijeta, za neku bolju budućnost niti osjećaj važnosti kojim bi se pritom okoristili već za jedno saznanje. O onome tko se mora, treba i može biti, kako i kada, što ostaviti vani, a što i koga donijeti kući iz svijeta u kojem se preživljava, ali ne i živi. Znači li to da smo svi apsolutni stranci, tek povremeni prijatelji i povremeni glumci jer smo isto pred samima sobom, a kako ne pred drugima? Ustručavanje iskrenosti svejedno grabi ukorak s izdajom koja mjeri koliko smo pažnje posvetili sebi, koliko drugima i što o tome misliti ako je izjednačena?
|
