|
Kad otvorim oči da zaživi moj dan u isti tren otvaram sebe, prostor kroz koji struje obveze, potrebe i guštevi još prije jutarnje kave. Sve to uspijem ugurati u pet minuta i opustiti se nakon mehaničkog robovanja koje bi rado prevarila za meki jastuk i još nekoliko usnulih minuta. Toplina iz koje se budim rasplinjuje se poput maglice i žalim što je ne mogu osjećati s druge strane ključanice.
Redom stepeništa koji je obnovljen hodam neoprezno, a kroz preostale usporavam da izbjegnem okrhnute dijelove. Kao život, zamišljam se, na tren dopušta uspinjati se i spuštati glatko, a zatim tjera na mimoilaženje. I nije li to sasvim idealno stepenište, pred kućnim pragom demonstrira lekciju očitu onima koji su voljni spaziti je.
Ali kad se spusti večer, a sunce obasja dugu polutku svijeta nedostaci se izjednače otežavajući povratak koji oslanjam na pamćenje. Prije nego okrenem ključ i koraknem u toplinu uz pozdrave, pozdravim svitanje dok još drijema iza tmine.
|
