|
Volim kad me ljudi nenadano obraduju nečime što od njih nisam očekivala, dapače s čim sam se pomirila da je nemoguće ili mi se toga nisam ni dosjetila. Tada pomislim da je sve moguće, što je veća istina od laži kojima si većinom tvrdim da se ovo ili ono ne događa ljudima. Obično zato što mi se trud mnogo puta ne isplati pa krivim sudbinu ili sreću za odbijanje nastojanja kojem sam se posvetila. Ima li to uopće veze sa zaslužnošću, jer granica odobravanja svakome je drugačija, a život je približava i udaljava po nepisanim pravilima. Dok nešto činimo tvrdeći kako je nezadovoljstvo istoga manjak izbora, možda nas usud izaziva da smislimo nešto treće kako bi dokazali da smo vrijedni nagrade za koju se otima naša svakodnevica.
Tko je pametniji, a tko tromiji, umom pa nogama preduhitriti ili dostići spoznaju koja dan proglašava pobjedonosnim naspram gubitka prilike i sna? Svatko od nas ima prekidač odnosno pokretač koji reagira na količinu neželjenoga, ali je ponekad nužno žaliti zbog rijetkosti takvih trenutaka. Opcije donekle stvaramo sami, na odluke nam često utječu drugi, a posljedice snosimo u samoći iako smo odluku podijelili.
Tu zavrzlamu opet će riješiti kakvo lijepo iznenađenje, ako ne od drugih, tada od vlastite potrebe za ispoljavanjem pravde. Što god ona bila, uvijek joj se poželjno vratiti ako uspijeva. I tako se uvijek osjećamo dobrodošli, u kolotečini života kojoj hrlimo kao djeca za kamionom sladoleda.....
|
