|
Nisu iste. Sudbine i životni putevi, mogućnosti izbora i preokreti. Nisu isti ni ljudi kojima pripadaju. Ima više i manje osjetljivih duša, podložnih utjecajima ili mišljenjima drugih, spremnih i nespremnih za žrtvu ili izmijenu životnih načela da bi ih zamijenili možebitno boljima. U tom procesu zvanom individualna putanja nema sigurnosti, staza je dijelom popločena, pa šljunčana i blatna, a na dijelovima nema ničega, kraj puta je litica. Dok mnogi odustaju drugi šiju krila, dok jedni očajavaju o logičnosti njihove sreće koja im uvijek pomanjka u važnim trenucima, oni s druge strane vidika ne predaju načela samoopstanka drastičnim zaključcima.
Ljudska priroda je lijepa, sva njena lica se odražavaju na čovjekovim očima i ustima, čelu, obrazu i jeziku, dajući mu na znanje da ta mimika odgovara na podražaj njenih osjetila. Svako biće njen je proizvod, polazi od darovane mu kralježnice i udova, a ograničenja doseže na umnim izazovima. I tu se rađa ona bitna razlika među ljudima. Ne u imenima ni izgledu, već u sposobnostima koje ga mogu učiniti najslabijim ili najačim, utjecaju što se smješta unutar lubanje kostura i redovito komunicira sa stanjem duha. Iz te jedinstvene perspektive polaze neslaganja i pristanci, kako sa samim sobom, tako i s ostalima. A ipak, najpravednije je što u svim različitostima koje čovjeka dijele od ostatka svijeta, ne može poreći kako u tuzi i sreći ne tuguje ili se ne raduje. Isto je. To što spaja glave i duše onda kad se izgube u jednostavnostima koje petljaju da bi pronašli druge, a nalaze sebe.
|
