|
Iz zemlje iskrenih poljubaca, čvrstih zagrljaja, znanih pogleda, uspomena i doživljaja. Iz majčinog stiska otrgla sam slatkoću mekog naboranog osmijeha, iz očevog postojanost osjećaja koji se otkriva nakon što ga srce probavi i rasprši po tijelu poput tihog vatrometa. Iako nam je udaljenost ostala ista, iskre povezanosti tvore lanac što ga produžujem svaki puta nakon odlaska. Karike su viška, ali njih obavijam oko stabla posađenog u vrtu svog drugog doma u kojem puštam korijene roditeljskoga.
U toj zemlji lebdim bez težine, cipele mi ne dotiču tla, vrpce same pronalaze put do uvojaka, a oprava je ispeglana i još topla od iskusnog glačala. U njoj se šarenim grimasama i ukusnim pozivnicama delicije smještaju na lice rukom izvezenog stolnjaka i mame na sjećanja nekog davnog rođendana. Ruke što me radosno iščekuju nude darove na dlanovima primičući stolac bliže stolu čudesnih zvukova. Svaki od mojih starih prijatelja ima priču što počinje zveckanjem na površini tanjura, da li malenog ili velikog, od kave, odreska ili kolača, svi su jedinstveni notom koja ostaje nakon njihova pripovijedanja.
Ja čekam. Ispričati svoju priču iako je već poznata. Kao i moj osmijeh na kraju potvrde o mom duševnom stanju nakon koje ostaje kratka pauza. Uvijek se ugura, premda sam joj ukinula sjedeće mjesto, zabranila spletkarenje s jezikovim pipcima i ograničila zadržavanje oko ušnih resica. Jer ovo je prostranstvo mog mladenačkog sna, u njemu nema dvoumljenja oko želja i potrepština, samo se jedna nit ovila oko mog članka i tamo ostala. Ljubav me pratila u stopu, u ovom kraljevstvu zaštićenom od varalica i lopova, moj otac uvijek je bio štit od svega lošeg i nepoštenoga, a moja majka lijekovit oblog nakon ružinog trna što bi ga donijela kući berući cvijet uza zid obiteljskog dvorca.
Silovita vremena mog odrastanja ipak nisu izostala, bilo je borbi i neizvjesnosti opstanka mladih ljubavnika, iskradanja u noći pored stražarskih koplja i štitova, spuštanje niz ljestve u noći punog mjeseca i prijateljskih pomoći od mladih srdaca što su kucala brže i glasnije od onih u noćnim zvijerima što bi ih zagrizle čeljustima gladnima lova. Nade su prevladale strahove, dobre želje upozorenja i tvrdokorne poglede, sve to zbog osjećaja što ljude tjera na ludosti i vratolomije.
Začarani portal nisam zatvorila do kraja. Volim se s vremena na vrijeme vratiti u svijet pravih puteva i ispravnih odluka. Brašna posipanog po rukama što su me podizale s koljena na stopala. Ravnice i sigurnosti koja po njoj klija kao svježe posađena trava. Nije ostarila...
|
