|
Tako se to kaže kad si na pola puta. I nikako da se pomakneš, korakneš u tu drugu polovicu koja ti neda spavati i zbog nje usred noći gasiš lampice na božićnom drvcu. Volim zaspati u polumraku, kad kroz otvorena vrata druge sobe nazirem svjetlost blagdanskog ugođaja. Ali posljednjih dana me strahovito nervira. Teško mi je zaspati uopće, glavu kao da mi pritišću cigle usred stalnih promjena vremena pa se uto budim, čupam sve iz utičnice i vraćam toplom krevetu i jastuku koji mi se čini kao da je od izgužvanih kartona, a ne sintetike.
Osjetim se tada više kao beskućnik, iako se ne usudim do kraja dramatizirati jer ne mogu zamisliti kako je spavati vani kad je ispod nule. Jedini put kad jesam bilo je ljeto i ugođaj je trebao ispasti romantično, ali puhala je bura i na plaži je bilo ledeno. Oboje smo se prehladili i zaključili da je većina scena iz kina nestvarna. Dobro, imala sam šesnaest godina.
Više od deset godina kasnije jesam pametnija, ali kao da sam manje uporna. Ostavljam neke stvari za kasnije, iako me vesele i upotpunjuju mi vrijeme. Kao da više nema onog istog entuzijazma kojim bi se nekad silila da to obavim na vrijeme jer ono ide u bespovrat, a toliko toga se mora učiniti, iskusiti, naučiti i zapamtiti. Kradem dane Bogu ispod haljetka tješeći se da još nisam uhvaćena. Što ako mi dopušta? Ili pak sudbinu nije briga što činimo sve dok joj ne stanemo na cipelu nasred puta.
Kako god bilo, običnost života treba cijeniti jer se nje najviše sjetimo u trenucima nemira. Tada bismo se mijenjali za nekoliko postojanih udaha i sigurnost u grudima. Ipak krećem u dovršavanje, samu sam sebe dovoljno uvjerila...
|
