|
Pognute glave gledam dolje, u lavor vode što mi zrcali lice dok tražim izvor s kojeg sam potekla, i nalazim tek nekoliko litara ustajale vode gdje sam mislila naći vrelo prštećih kapljica. Pitam se zašto danas nije slap ili jezero, nego hladni metalni lončić bunarske stajačice. Kosa mi se ljepi između prstiju, kao da ih želi zatočiti u razmišljanju, nametnuti ideju o vremenu koje bi trebala potrošiti na posljednju muku.
Već dugo mislim o ljudima i kako ih dotičem, a zatim o onima koji mene dotiču, rijetko, ali učinkovito me tjerajući da se spotičem. O pitanje prisnosti koju u meni izazivaju i činim li ispravno za sebe ili situaciju, odluke koje donosim kad režem korijene što nas vežu. Končići su to zapravo, jer im ne dopuštam da se udebljaju i narastu, iako sam u glavi promislila godine i osjetila trenutke koje bi imali da ih ne ugušim nedugo po rođenju.
Nailazim na koalizije onoga što želim i činim, i shvaćam da se ponašam po unaprijed ispisanom obrazcu. Nisam ga odobrila, ono je podmetnuto neprimjetno kao pisamce gurnuto ispod vrata po hrapavom betonu, zastrugalo je tek po umjetnom tlu što ga ne osjeti duša već stopalo u kalupu. I znam da je moje, iz vlasništva mog hodnika je proizašlo i unutar moje kuće se napisalo, da li u kuhinji ili sobičku, pitati se nesuvislo, jer ono što je ruka opreza namočila tintom i presavila u podsvijesti se naziva krinkom, a to je nepoznato i nesvrstano, što me uvjerila da je vrijeme karnevala i ludosti dok sam budna iščekivala rezultate racionalnosti.
Stvarnost piše drugačija pisamca, ona kažu da se iskrenost plaća lažima što ih srce potom izmišlja umu da je vrijedilo biti i reći, dok mu s leđa riba tugu. Odjednom se nađem u kadi bez pjene, uz rub trag što čini sapunicu, a spužva, meka i ponešto mlačna, cijedi mi na kralježnicu izvorsku vodu.
Ima se toliko za reći, ali rečeno će prepoznati samo jeku u praznini koju nazivam ispravnom pogreškom i uvjeravam se da je tako najbolje, šutjeti pred porotom i svidjeti se sucu da odslužim što manju kaznu i ponovo se vratim u ljušturu. Tu iz koje ću gledati svijet kroz prozorčić za noge i jednu ruku, dok ću drugom listati regulativu što je moja ćud donosi u odsustvu. Dok živim i bakćem se s idejama, budućnosti i ostvarenjem primarnoga, da bi ispravila prošlost prije nego se dogodi na zadanom datumu.
Tada zamrzim posljednji odlomak u glavi i izgužvam kao krivo napisanu stranicu, ali nedovoljno skvrčim u lopticu da duže zapamtim prizor koji me opominje kako je to kad slabost zamaraš glupošću. Osjećam da konačno izlazim iz prvog kalupa u redu onih što čine preuranjenu grobnicu čovjeka na putu k sazrijevanju u osobu koju ću predstaviti svijetu što će me gledati sjajnim očima i pozivati imenom koje ukazuje na roditeljsku vezu. Nije vrijeme krajnosti, još su poneki komadići zapetljani u kosu, a neki se pritisnuli uz sljepoočnicu zadajući mi glavobolju zbog koje nisam primjetila da sam probila zid dok sam mislila da me u isti zakapaju.
Kamo dalje, neće biti lako saznati. Kako dalje, znam da je lakše otkad se sazna koliko si voljan dati i primiti, i da li omjer bilježiš osjetom kojemu je važniji prag zadovoljštine duha ili onaj kojeg paraju mačevi ponosnih i nazivaju ga pragom časti.
Ne zaboravite kliknuti!
|
